Dostupni linkovi

logo-print

Tradicija ne umire


RSE: Crnogorska ženska narodna nošnja dobijala je prve nagrade na svjetskim izložbama. U čemu je posebnost te nošnje?

RAKOČEVIĆ: U njenoj raskoši, ljepoti i posebnosti. Jedinstvena je svojom ljepotom i elegancijom.

RSE: Vjerujem da nas ima malo koji znamo nabrojati sve dijelove tradicionalne crnogorske nošnje. Možete li nas podsjetiti?

RAKOČEVIĆ: Djevojke su nosile kapu, a žene i nevjeste su nosile maramu. Ženska nošnja se sastoji od svilene košulje ukrašene vezom, ispod koje se nosio bustin - potkošulja bez rukava, duge svilene suknje, svijetlozelenog koreta bez rukava, dokoljenica i opanaka. Oko struka se nosio srebrni ili pozlaćeni pojas - ćemer, kovan ili rađen u tehnici filigrana. Rukavi na košulji su mogli da budu dugi ili samo do lakta. Duge suknje, koje su bile raskošno vezene, su nosile žene iz porodice kralja Nikole. Njegove kćerke i njegova supruga imale su nošnju sa manje ili više veza. Nije svako mogao da nosi tako raskošnu i tako bogato nošnju.

Muška nošnja je puno teža za uraditi. Radi se u četiri ili pet varijanti. Postoji seoska, dvorska ili građanska nošnja. Nošnja sa dvora je imala najelegantnije kape i jeleke. Muška nošnja se sastoji od bijele košulje, plavih širokih gaća, bijelih dokoljenica, nazuvaka, opanaka isprepletanih oputom, crvenog džamadana, sa ili bez rukava, svijetlozelenog gunja ili tamnozelene dolame, crvene dušanke, bogato ukrašene, koja se oblačila preko gunja. Preko gunja ili dolame oblačio se i jelek, sam ili sa tokama. Oko struka se nosio kožni pojas silav, oko kojeg se više puta omotavao svileni pojas - trombolos. Uz nošnju se nosila i kapa sa crnim rubom (deravija) i crvenim poljem (tepelak).

RSE: Vaše ručno urađene nošnje poznate su po tome što predstavljaju izvorne modele. Gdje nalazite nacrte?

RAKOČEVIĆ: Naš posao je vezan za muzej, pogotovo za muzej sa Cetinja. Širom su nam otvorena vrata muzeja i svih depoa muzeja na Cetinju koji postoje. Sve nam je bilo dostupno. Svi su bili zadovoljni i sretni što se neko latio toga posla, pošto su stari majstori umrli. Vez na muškoj i ženskoj narodnoj crnogorskoj nošnji su radili u starim vremenima muškarci jer je to dosta naporan posao, a žene su imale velike porodične obaveze.

RSE: Koliko ima nošnji u našim porodičnim škrinjama?

RAKOČEVIĆ: Dosta je bilo nošnji u porodičnim škrinjama, ali svakoj nošnji dođe kraj, kao i svakom materijalu. Nošnje su bile dosta pohabana jer su ih kroz ratove zakopavali i sakrivali. Dosta ljudi, kada su čuli da to radimo, donosili su nam sami dijelove ili čitave crnogorske nošnje da uzmemo uzorak.

RSE: Sveopšta je pojava kiča u gotovo svim oblastima življenja. Ima li ga i u vašem poslu?

RAKOČEVIĆ: Trideset godina sam u ovom poslu. Sa svojim suprugom sam se trudila da sve ono što radimo izgleda kao nekada jer Crnogorci nisu uživali neko bogatstvo, ali su htjeli da budu lijepo odjeveni, da mogu da se pokažu kada izađu, da imaju lijepog konja i lijepo društvo. Tada nisam dozvolila, a ne dozvoljavam ni sada, niti jedan ubod koji nije originalan i lijep. I sada mislim da može još ljepše.

RSE: Koliko vam treba vremena za izradu jedne nošnje?

RAKOČEVIĆ: Ako bih sama radila mušku nošnju, trebala bih od tri do tri i po mjeseca. Za žensku nošnju bih trebala do dva mjeseca.

RSE: Koji dijelovi su najteži za izradu?

RAKOČEVIĆ: Kod muške nošnje je najteži jelek i dušanka, koja ima puno dugmadi i dorade. Sva je izvezena i u više navrata moraju da se mijenjaju postupci rada jer na dušanci postoje kićanke, petlje, dugmad, klastroni, vez, gajtani i trista nekakvih zavrzlama.

RSE: Osim crnogorske nošnje, imamo bokeljsku, albansku i paštrovačku nošnju. Šta one imaju zajedničko i po čemu se najviše razlikuju?

RAKOČEVIĆ: Radeći za bokeljsku mornaricu, suprug i ja smo razgovarali sa njihovim viceadmiralom. On nam je rako da su bokeljski muškarci većinom bili na brodu i da su njihove žene, kada bi oni pošli na brod, počele da im vezu nošnju. Kada bi se oni vratili sa plovidbe čekao bi ih neki odjevni predmet bokeljske nošnje, ili kompletna. Oni, ne samo da imaju bokeljsku mornaričku nošnju, nego i admiralsku, kapetansku i viceadmiralsku. Zaista je lijepa njihova nošnja. Ženska nošnja je lakša za uraditi. Nema mnogo veza, već se uglavnom koristi traka, ali oko suknje, košulje, anterije i ječerme ima dosta posla.

Paštrovačka nošnja je vrlo specifična za uraditi i teška jer ima puno veza. Marama se veze i prave se rese. Prsluk je čitav vezen, kao i suknja i kecelja.

Albanska nošnja se razlikuje od mjesta do mjesta. Radili smo za društvo iz Plava albansku i bosansku narodnu nošnju. Kod njih su žene nosile košulje sa ružama, vezene sa sitnim perlicama. Albanske pantalone su u koraku imale široki nabor i nisu bile strukirane, osim na završetku pantalona.

RSE: Ko danas kupuje narodnu nošnju, osim folklornih društava?

RAKOČEVIĆ: Mladi sve više kupuju narodnu nošnju. Naši ljudi, koji su van Crne Gore, više cijene Crnu Goru od nekih koji su ovdje. Neki traže da se slikaju u crnogorskoj narodnoj nošnji. Crnogorci su uvijek bili raskošno i lijepo odjeveni.
  • 16x9 Image

    Jasna Vukićević

    Dopisnica RSE od 1999. godine. Sarađivala sa više crnogorskih i regionalnih medija. Po obrazovanju profesorica engleskog jezika i književnosti.

XS
SM
MD
LG