Ines LOVRIC JOVIC, novinarka iz Zagreba
Subota, 29.travnjaDan započinje čitanjem jutarnjih izdanja novina. Pregled hrvatskog tiska svakodnevna je rutina u mom, više od desetljeća dugom stažu akreditirane dopisnice jedne strane novinske agencije. Ovog jutra pišem vjerojatno posljednji tekst za tu agenciju, jer mi je, posve iznenada, zaključno sa zadnjim danom ovog mjeseca, otkazana suradnja. Razlozi su ostali nejasni. Ostatak dana protječe tiho, u šutnji. Još uvijek sam pod dojmom jučerašnjeg opraštanja od prijatelja iz djetinjstva. Nezgoda na radnom mjestu završila je tragično. Iako je moja generacija bila grubo suočena sa pogibijama vršnjaka i raznim nesrećama u vrijeme rata, ništa nas ne može pripremiti na odlazak dragih ljudi. Briga zbog iznenadnog gubitka posla učinila mi se neprimjerenom i besmislenom.
Nedjelja, 30. travnja
Nema nikakvih naznaka da bi se kišno jutro moglo pretvoriti u sunčan dan, ali moji prijatelji i ja ipak ne odustajemo od namjere odlaska na izlet u susjednu Sloveniju. Pomisao na druženje i posjet proljetnoj izložbi cvijeća u aboretumu s preko dva milijuna posađenih tulipana, dovoljno je primamljiva. Slovenski carinik letimično gleda naše osobne iskaznice. Cijeli postupak ulaska u zemlju koja će sutra obilježiti drugu obljetnicu ulaska u punopravno članstvo Europske unije traje jedva minutu. Slovenski ministar unutarnjih poslova izjavio je ovih dana kako očekuje da će Slovenija u schengensko područje bez unutarnjih granica pristupiti u listopadu 2007. godine, kako je bilo i planirano. Ostaje za vidjeti hoće li režim prelaska hrvatsko-slovenske granice i nakon toga biti ovako jednostavan, ili će se sadašnja “meka” granica pretvoriti u “tvrdu” prepreku među susjedima, od kojih je jedan već postao dijelom europskog elitnog kluba, dok drugi s neizvjesnošću čeka u predvorju.
Ponedjeljak, 01. svibnja
Igrom slučaja dogodilo se da moj prvi dan bez posla pada upravo na dan proslave praznika rada. Ponedjeljak je u pravilu bio dan s dosta obaveza. S obzirom da je danas svima neradni dan to je nekako ublažilo moj osjećaj besposlenosti.
“Ponekad pomislim da bi bilo lijepo da me netko vrati u vrijeme kada su moji roditelji imali godine koje ja imam sada”, rezignirano mi kaže prijatelj, suočen s nesigurnim poslom izvan struke, otplaćivanjem dugogodišnjeg kredita za stan i podizanjem malog djeteta. “Oboje mojih roditelja je radilo, plaće nisu bile bog zna što, ali su bile sigurne i dovoljne da podignu dvoje djece. Šansa da netko od njih dobije otkaz bila je ravna nuli. Tata je jednog dana došao iz poduzeća s ključem našeg novog stana. Pamtim da smo bili veseli i bezbrižni. Ali, ako bih to sada ispričao nekome nepoznatom čudno bi me pogledao i pomislio da sam opasan nostalgičar, a ja se samo rado sjećam svog djetinjstva”, kaže moj prijatelj uz poslijepodnevnu prazničnu kavu.
Utorak, 02. svibnja
Uoči međunarodnog dana slobode medija sindikat hrvatskih novinara ističe kako mediji u Hrvatskoj postaju sve slobodniji, ali novinari koji u njima rade sve nesigurniji. Istina je da na hrvatskom tržištu postoji veliki broj medija, kao i to da su oni neusporedivo slobodniji nego što su bili u prošlom desetljeću. No, među tim brojnim izdanjima teško je naći doista ozbiljnu novinu. Uspoređujući to s npr. Velikom Britanijom, može se reći da u Hrvatskoj ima puno medija kao što je “The Sun”, ali ni jedna novina nije “The Guardian”.
Srijeda, 03. svibnja
Prijepodne imam dogovor s prijateljicom koja u jednoj zagrebačkoj klinici radi u timu koji koordinira transplantacije organa. Pomažem joj oko medijske prezentacije projekta kojim se javnosti pokušavaju približiti problemi s kojima se suočavaju bolesnici kojima život ovisi o darovanim organima. U Hrvatskoj trenutno gotovo tisuću ljudi hitno treba novi organ. Statistički podaci govore da je istovremeno u Hrvatskoj samo 12 darivatelja organa na milijun stanovnika. U godinu i pol dana otkako se primjenjuje novi zakon, kojim je uveden registar nedarivatelja organa, više od 4.000 Hrvata pismeno se izjasnilo protiv darivanja. Na povratku kući, još uvijek pod dojmom onog što sam vidjela na klinici, pomišljam na onu izreku kako zdravi ljudi imaju tisuće želja, a bolesni samo jednu - ozdraviti.
Četvrtak, 04. svibnja
Novine jutros objavljuju da samo 29 posto hrvatskih građana podržava ulazak Hrvatske u NATO savez, a 54 posto je izričito protiv toga. Navečer, u dnevniku, izvještaji o pripremama za subotnji posjet američkog potpredsjednika Dicka Cheneyja Dubrovniku. Kažu da sa svih prometnica u gradu moraju biti uklonjeni automobili, sandučići za poštu, kante i kontejneri za smeće, te zavareni svi odvodi i šahtovi. Američki vojni transporteri dopremaju specijalna vozila, a od danas su na snazi i posebne mjere zabrane plovidbe morem - do ponedjeljka. Iako SAD i NATO nisu jedno te isto, izgleda mi da će nakon ovog posjeta broj onih koji podržavaju ulazak Hrvatske u NATO biti još manji.
Petak, 05. svibnja
Voljela bih posaditi drvo na proljeće, kaže moja prijateljica. Oduvijek sam to željela, kažem ja i pomislim kako zapravo nema ni jednog razloga da to ne bude danas. Nešto lijepo za kraj tjedna.
