Dostupni linkovi

logo-print

Povratnici su samo sredstvo za glasanje


Priču o tome kako se snalazi nakon povratka koju smo čuli od Tome Lojpura, povratnika u mostarsko naselje Salakovac, moglo bi ispričati na hiljade drugih povratnika širom Bosne i Hercegovine.

„A šta da vam kažem? Težak život. Radim. Imam zanat. Solidno poznajem zanat, ali nemam neke radnje, nemam stalnog zaposlenja. Malo me pozivaju. VK mehaničar sam po struci. Radio sam nekad u „Boksitu“. Od povratka na posao nema ništa. Ja da imam stalan posao, ne bi to bilo toliko mukotrpno. Ovako, vidite i sami: krparim, radim svašta. I fizičke poslove i majstorske, ako me neko zovne.“

Savez udruženja izbjeglica Bosne i Hercegovine inicirao je zahtjev za zapošljavanje povratnika u gradove. Počelo je potpisivanje peticije za zapošljavanje u državnim institucijama, poštama, bolnicama, elektroprivredama i drugim javnim institucijama, u skladu sa radnim zakonodavstvom. Ideju su dala povratnička udruženja, među njima i organizacija žena povratnica u Bosansku Gradišku. Govori predsjednica Enisa Suhonjić:

„Ravno je već šest godina kako se većina vratila na ova područja i žive. Jednostavno je to borba za opstanak, kako žive. Nekako, od zemlje, na što smo mi ogorčeni i onda smo pokrenuli našu peticiju, a dobili smo podršku od Saveza udruga na nivou Bosne i Hercegovine, da se riješe naša osnovna pitanja regulisana Ustavom Bosne i Hercegovine. Pod broj jedan: pitanje povratka na prijeratna radna mjesta – nije izvršen niti jedan posto, ni tamo gdje postoje mogućnosti nije nam dozvoljeno.“

Regionalni savez izbjeglica Banja Luka također se aktivno uključio u potpisivanje peticije. Ratko Dubajić objašnjava šta bi ta inicijativa mogla značiti:

„Održiv povratak na način da ljudi, koji su se vratili u gradove, koji ispunjavaju sve uslove pojedinih konkursa svojom kvalifikacijom, stručnošću i td., budu uposleni, odnosno da političari sprovedu u djelo zakonske, odnosno ustavne obaveze koje su preuzeli. To je tiha opstrukcija i danas i sve rade da ništa ne urade u tom pravcu.“

U Sanskom Mostu, između ostalog i zbog toga što nema posla, svaki dan je sve manje Srba. Nekada ih je u ovom lijepom gradu živjelo 25.000, kaže Petar Vokić:

„Sada ih je svaki dan sve manje. Odlaze pošto nema uvjeta, nema ništa. U Sanskom Mostu, gradu, 1.500 nas, ne vjerujem ni da nas ima toliko, ali ja ću povećati taj broj. Obišao sam ja neka sela. Nemaju struje. Tamo ih je mali broj. Tu dođu samo malo ljeti. Zimi odu.“

Predsjednica Saveza udruženja izbjeglih i raseljenih Mirhunisa Zukić smatra da je najveća greška napravljena kada su razdvojeni povratak i njegova održivost:

„Nedovoljno je izdvojeno sredstava iz svih budžeta, od opštinskih, entitetskih, i državnog ministarstva za proces održivog povratka – ovo ističemo „održivog“ – jer smatramo da je velika greška učinjena u prethodnom periodu, kada se samo razgovaralo o procesu povratka, odnosno rekonstrukciji kuća.“

I ova peticija je izraz teškog razočarenja zbog položaja u kojem su bile izbjeglice, a sada povratnici, ističe Enisa Suhonjić:

„Mi povratnici, odnosno građani, služimo kao osnovno sredstvo za glasanje, izbore i plaćanje obaveza. Za drugo, ne služimo nizašto. Ne postojima. I onda smo rekli: nećemo više biti ničije osnovno sredstvo ni po tom pitanju ako nemamo naša osnovna ljudska prava. Nama nema života ako nemamo osnovnog prava, prava na rad od kojeg da živimo. Jer, jednostavno, nemamo prava na zaposlenje. I ovo ljudi što ima ovdje, bilo koja šansa da im se otvori i ukaže, otiđe. I mi smo rekli da će ova najljepša zemlja na svijetu ostati sa starcima i mafijašima.“

I Ratko Dubajić, iako potpuno uvjeren u smisao peticije, sumnja da će ona naći plodno tle u zemlji u kojoj se ne poštuju zakoni:

„Problem je u vlasti. Ko krši naša prava? Vlast! Mi više ne možemo čekati. Mi nismo gavranovi koji žive 400 godina i ja tvrdim: oni koji su nas uvukli u rat, raseljavali, iseljavali, protjeravali, preseljavali, mi sa njima nećemo nikad ostvariti svoja prava.“
XS
SM
MD
LG