Dostupni linkovi

logo-print

Živila grbača radnog naroda


Miljenko Smoje je govorio da je imao samo dva praznika: Badnju večer i 1. maj. Za badnje večer bi se spominjao oca i jela jegulju, koju nije volio, a za 1. maj bi volija zapivat, svjedoči Smojin drug, Ante Jelaska:

"Kad bismo zapivali, uvik nas je pratija negdje u susjedstvu. Volija je zapivati, a najdraža pisma bila mu je: U divljaka luk i strijela, željeznica, selo i grad. To su naših ruku djela, da nam živi, živi rad."

Po Smojinim riječima, koje sam zabilježio prije 12 godina, značajan mu je bio 1. maj i zbog njegova socijalna porijekla:

"Ja sam siromašno, splitsko, ribarsko dite."

Smoje je iz Velog Varoša povukao snažnu anarhističnu crtu i zato nikada nije pripadao ni jednoj stranci:

"Ne volim te njihove partije, stege i njihova pokoravanja."

Miljenko Smoje je bio vjerni kroničar Dalmacije i čovjek koji je od zaborava sačuvao Split između dva svjetska rata, pa i njegov radnički bunt. Ante Jelaska:

"Opisivao je jednu povorku. Stupalo se sa onim klasičnim parolama - Kruha i rada. Na kraju te povorke išao je jedan poznati splitski veseljak, kakvih u našim primorskim gradovima ima na svakom koraku, i on je tim parolama
redovito dodavao - I pol litre vina."

Samo takav slobodan duh je mogao duhovito, ali vjerno, zabilježiti kasnije vrijeme radničkih proslava i parola, kaže za Smoju novinar i pisac Ante Tomić:

"Autor izjave da je najveći klasni neprijatelj ribara dupin, kroz živote nekih sasvim nehistorijskih ljudi, dao je veseliju i zdraviju sliku tog užasnog stoljeća."

Smoje je to stoljeće zabilježio u serijama Velom isto i Naše malo misto kome su obol dali mnogi, a među njima, u seriji ribar, glumac Pjero Jelaska:

"Tada mi je Danijel Marušić, režiser, reka da ako mi dođe na pamet koja dobra parola da je izbacim vanka jer je to bilo vrime parolašenja. Uvik je bilo živija ovi ili oni. Kada je Boris sa scene govorija - Pa su uništavali radničku klasu, sve na grbači radnog naroda, ali nećemo više dozvoliti. - ja sam reka - Živila grbača radnog naroda. A oni svi su dodali - Živila. Bilo je smija. Sutra su mi Lipa i Smoje rekli da cilu noć nisu spavali na račun moje grbače radnog naroda. Tako je to ostala najčuvenija parola u ondašnje vrijeme."

Premda da su ga svi držali bonivanom, Smoje je bio veliki radnik:

"Svaki dan ispišem četiri kartice, a to ti je za godinu dana 1500, pa onda 1500 puta 50 godina, to je 75.000, cila jedna biblioteka."
Premda je, kako je govorio, napisao više od Balzaca, na njegovo remek djelo Naše malo misto natjerala ga je ona, supruga Lepa, koja je primila akontaciju i potvrdila televiziji Zagreb da će biti serija:

"On je govorio da neće jer ga to gnjavi, a ja sam javila da će se pisati. De facto sam ga prisilila na pisanje."

Smoje je danas inspiracija mnogima, pa i Ćiči Sinjanoviću, koji je u proljeće 1998. godine bio u Americi. Tada je Smoje već skoro tri godine bio pokojni, ali Ćićo nije mogao da ga ne povede sa sobom, što je opisao u svom putopisu United Split & America:

"Ovo je kako smo ja i Smoje po Americi slavili 1. maj. Govori on meni: Vodim me na piknik da slavim 1. maj. Jebe se meni za stranke i politiku. Prvi maj i Božić su mi oduvijek bili dva najdraža praznika. Svaki sa svojim obilježjima. Janjčićom i bakalarom. Sad bi ja bija u Bežmeka na Braču, Zavrtija bi se janjčić, sa gore bi gleda more, Split, Makarsku, Hvar, Vis i Šoltu. Ona bi mi govorila da manje pijem. Po ure bi se karali, a onda bi se pomirili i u to ime popili još po bočicu. Feđa bi me vozija svojim spačekom, Šarko bi mi se motao oko nogu, ja bih ga zva - Na mali, vidi šta imam. On bi
poletija, a ja bi mu da komad janjca. Ona bi skočila - Znaš Smoje, ne triba davat pasu janjca. Ja bih reka da to nije pas već Šarko. Ona bi se nasmijala, a domalo bi ga sazvala i dala mu komad janjca, ali da ja ne vidim. Zato me vodi na tu riku. Kada nima mora, dobro je i rika. Sjest ćemo, ispeći janjca, popiti ću čašu vina i ja sam moj 1. maj proslavio."

Nema više Smoje, ali ostao je 1. maj. Da, tu su proslave i janjetina sa ražnja, ali i nepravde i radništvo koje vapi za Smojinim perom. Iva Mravak, radnica Dalmatinke iz Sinja:

"Birali smo ovu demokratsku državu. Računamo - naša država i bit će bolje. Ništa, samo se pljačkalo i ništa drugo. Ima poštenih, i u onoj vlasti, i u ovoj. Možda bi ti pošteni, iz one, mogli da se spoje sa poštenim iz ove, da nam pomognu i da dobijemo svoja potraživanja, da više ne moramo ići po Zagrebu. To je žalosno. Zato molim još jedanput poštene ljude iz vlade da nam pomognu. Ima i poštenih, neću reći da su svi isti. Oni nepošteni neka se stide, a ovi pošteni neka imaju sluha za ovaj današnji skup. Molila bih ih da nam daju odgovor na ovaj skup, da mi ne moramo ići po Zagrebu. Ko će mi
dati pare za put do Zagreba? Tribamo skupiti i za ovo što smo se danas skupili. Potrošila sam, popila sam kavu, popila sam sok. Ko će to sve platiti? U Zagrebu triba malo i pojist. Dosta nam je više hodanja. Kakve smo sriće, dogodit će nam se nešto na putu."
XS
SM
MD
LG