Dostupni linkovi

logo-print

Koferi su nam puni kulturnog nasljeđa...


Diplomirao je u Frankfurtu staru muziku i istorijske instrumente: čembalo, orgulje i periodni klavir. U Njemačkoj je i magistrirao sa najvećom ocjenom i stekao zvanje koncertnog soliste. Gostuje na mnogim festivalima barokne muzike širom Evrope, a za njegovo ime se vezuju budvanski Grad teatar, Kotor Art i festival Muzika antika u Perastu. Sa njim možete razgovarati o kulturnoj politici i politici u kulturi, ali i planinarenju, i mariniranim prepelicama. Naš gost je umjetnik Egon Mihajlović.

RSE: Vi ste jedan od rijetkih koji se nakon sticanja inostrane karijere vratio Crnoj Gori. Čude li se tome u vašoj okolini? Uglavnom uvijek mislimo da je negdje drugdje bolje.

MIHAJLOVIĆ: U principu, dok čovjek studira, dok pravi karijeru, to je bolje. Puno ljudi se čudi zbog čega sam uzeo taj pionirski posao na sebe, da sve do sada nezapažene činjenice muzičkog, kulturnog i uopće kulturološkog nasljeđa koje imamo, upravo u našoj zemlji, iznesem na vidjelo. To jeste uvijek najteže, ali je to i pitanje etike, dostojanstva, ljubavi prema poslu i ljubavi prema domovini.

RSE: Kakvu ste muzičku Crnu Goru zatekli? Kako vam zvuči Crna Gora?

MIHAJLOVIĆ: Crna Gora bi trebala da zvuči kao nešto između mediteranske muzike i muzike Riharda Vagnera. Na svakom koraku bi čovjek trebao da zatekne nekog Votana ili Hagena, kojeg u našem udruženju ima dovoljno. Velika je tradicija muzike, duga i hiljadama godina. Bavljenje muzikom i velika muzička tradicija je, na žalost, zbog istorijskih previranja uvijek bila suzbijana, pogotovo od XIX vijeka. U srednjovjekovnoj Crnoj Gori, ili bar u dijelu Crne Gore koji nije bio pod Otomanima, u vrijeme gotike i rane renesanse se gajila jedna izuzetno velika muzička kultura. Na žalost, puno naših sugrađana je to zaboravilo. Jedna muzika univerzalnih dimenzija srednjovjekovne Evrope je bila na ovim prostorima izuzetno aktivna i prisutna. To upravo sada pokušavamo da vratimo.

RSE: Bili ste umjetnički direktor prve opere u Crnoj Gori. Nastupate kao izvođač, dirigent, imate bogato diskografsko i profesorsko iskustvo sa evropskih univerziteta. Da li vam je neko u Crnoj Gori ponudio angažman na Muzičkoj akademiji?

MIHAJLOVIĆ: To je, na žalost, nešto što se u datim uslovima nikada nije ostvarilo. Kada je bilo otvaranje Svetoga Tripuna, 2000. godine, prvi put sam na ovim prostorima izveo centralno, sakralno, djelo Klaudija Monteverdija, što je bila moja najbolja vizit karta, kao povratnika usred NATO bombardovanja. Univerzitet je tada htio da mi ponudi posao da bih napustio moje pozicije u Njemačkoj jer je u Crnoj Gori, kao centralnoj mediteranskoj zemlji, trebala da se otvori katedra za proučavanje stare muzike srednjeg vijeka, renesanse i baroka. Nije mi jasno zbog čega se to do dana današnjeg nije dogodilo. Marketinški gledano, to bi bila prva takva katedra u cijelom regionu jugoistočne Evrope, ali uvijek su bili preči neki drugi problemi, a možda postoje i neki lični animoziteti. No, onda sam krenuo u drugom pravcu i primijetio sam da puno više mogu da uradim, i za konkretno okruženje i za studente, i za mlade umjetnike, ako počnem da se bavim kulturnom politikom i organizacijom kulturnih manifestacija.

RSE: Šta trenutno radite?

MIHAJLOVIĆ: Ove godine ponovo pokrivam dva festivala. Jedan je Grad teatar u Budvi i projekt koji će da pokrije, naše kulturno nasljeđe i naših 800 godina. Drugi je prestižan festival koji već ima evropsku reputaciju, na kojem nastupaju najveće zvijezde trenutne barokne scene i srednjovjekovne muzike Evrope, umjetnici poput Marije Jonas i Kaivesela. Već treću godinu za redom se i ove godine održava festival stare muzike i umjetnosti u možda najvećem biseru kulturnog i arhitektonskog nasljeđa koji Crna Gora ima, u Perastu. Prava muzika na pravom mjestu, što je možda i moj najveći moto za peraški festival. U crkvi iz XII vijeka muzika iz XII vijeka - to je već teatar i spektakl samo po sebi. Pojam arhitekture i muzike u srednjem vijeku, renesansi i baroku, nikada nije bio razdvojiv, pa takav koncept i uspijeva. Do sada, postojeće institucije, kao Univerzitet ili naša Muzička akademija, koje se trenutno više orjentišu na percepciju muzičke kulture XX vijeka, za to nemaju razumijevanja, jer to ne poznaju. To je svuda u svijetu tako. Nisu jedini koji ono što ne poznaju ignorišu, da se ne bi prepoznalo da ništa o tome ne znaju. Zbog toga to odbijaju u startu. Najveći cilj mi je napraviti Crnu Goru jednim finim, malim, ali jako bitnim centrom kulture, i time pospješiti čarobnu riječ - kulturni turizam.

RSE: Da li je lako u Crnoj Gori obezbjediti novac za festivale poput Peraškog?

MIHAJLOVIĆ: Na žalost je vrlo teško. Ovo je već treća godina kako festival traje, i još se nalazimo u fazi izgradnje tog festivala. Još uvijek to funkcioniše tako da svjetski priznati stručnjaci i umjetnici, zbog ličnog prijateljstva, dolaze na festival. Nadam se da će sljedeće godine par zainteresovanih ljudi ozbiljno da promisle i da podrže prave stvari. Stvari poput dočeka Nove godine u Budvi gutaju pet puta više novca nego što košta cijeli moj festival. Siguran sam da na našim prostorima PINK kultura i generacija turbo-folka polako treba da nestane.

RSE: Kada bi ste definisali kulturnu politiku Crne Gore, što bi trebali biti njeni prioriteti?

MIHAJLOVIĆ: Prije svega potrebna je velika pomoć u preobražaju shvatanja kulture i ćelija kulture. Kada bih bio ministar kulture, sa kolegom ministrom prosvjete bih uticao na roditelje i škole u kom duhu da vaspitavaju djecu. Iz vaspitanja i kućnog reda proizilazi kultura. Za dijete koje odrasta gledajući samo televiziju, PINK i BK, je vrlo malo vjerovatno da će ikada uzeti sam da pročita knjigu, osim onoga što mora da pročita iz školske literature zbog ocjena, a ne zbog interesovanja. Prije svega treba podići nivo ljubavi ka svojoj prošlosti, poštovati i svoje i tuđe, upoznati bogatu kulturu Mediterana, živjeti slobodno i imati slobodni duh. Slobodni duh je prva pretpostavka. Ne pričam o muzici, nego o filozofiji i načinu života uopšte, a to je kultura, koja nama malo nedostaje. Nadam se da će buduća kulturna politika puno uticati na svijesti, raditi na edukaciji i na pozitivnosti. U Crnoj Gori imamo previše negativne energije na svakom koraku, a ona ne vodi nikuda. A imamo jednu od najljepših zemalja. Imamo sve, imamo toliko kofera kulturnog, pozitivnog, lijepog i prirodnog nasljeđa. Mi ne smijemo da budemo lijeni i da vučemo te kofere za sobom. Moramo da ih podignemo, otvorimo i da vidimo šta to sve imamo unutra. Time bismo riješili puno stvari.

RSE: Bili ste među umjetnicima koji su izveli performans na Rumiji u znak protesta zbog "crkveno-vojnog desanta" na simbol više-vjekovnog zajedništva tri konfesije u Crnoj Gori. Da li je angažovanost neodvojiv dio vašeg poimanja umjetnosti?

MIHAJLOVIĆ: U tom smislu čovjek mora da pokaže boju. Mada, ni jedan umjetnik ne može da zauzme političko-militantni stav ni za jednu, ni za drugu stranu. Umjetnost je sama po sebi multikonfesionalna i multietnička. Za umjetnost, slobodno mišljenje i slobodni izraz ne postoje granice, ne postoje ni Berlinski ni Kineski zid. Što se tiče takvih stvari, devastacije, umjetnik mora da se angažuje, kado to već političari nisu uradili. Znamo koliko je Rumija bitna i za budućnost Crne Gore, koliko je bitna međureligiozna sloga, mada religija ne bi trebala da ima toliki politički udio. Ali, religija je kod nas politika. Ovdje je sve politika. Protiv postavljanja jedne "limenke" na nešto što je tradicionalno nasljeđe, i negiranja multietničnosti, čovjek mora da se angažuje. A nije bilo puno kolega koji su se sa mnom penjali na Rumiju. Mi nikada nećemo zaboraviti taj uspon i zbog čega smo tamo bili. Taj doživljaj je sigurno nezaboravan, bar nama koji smo se gore penjali. Kad smo se popeli, pri pogledu na prelijepu zemlju i sve ono što imamo, postalo nam je jasno – OK, sad se već borimo za neku drugu stvar, i to ćemo ostaviti visokim političarima. Prvi smo se usudili da uradimo tako nešto jer hoćemo da pokažemo internacionalnost. Na žalost, nedostajale su neke ključne ličnosti, ali bilo je rano i za neke previše opasno.

RSE: Penjete se na planinske vrhove ne samo zbog umjetničkih protesta. Koji je do sada vaš najviši osvojeni vrh?

MIHAJLOVIĆ: Do tada je bio Triglav. Kada dođete gore, oslobađate se svega i drugačije razmišljate. Kao pasioniran planinar mogu da kažem da ljepše zemlje nisam vidio. Kad se vidi Crna Gora "od gore", onda se čovjek osjeća malo kao votan.

RSE: Diplomirali ste istorijske instrumente i staru muziku. Što možemo naći, izuzev naslova koji vas profesionalno ispunjavaju, u vašoj privatnoj fonoteci?

MIHAJLOVIĆ: Sve vrste dobre muzike. Ako bi ste tražili neku populističku muziku, ne bi ste je našli. U mojoj fonoteci je 800 godina dobre muzike i dobrih interpretatora, dobrog džeza, dobrog popa, dobrog roka. U njoj ima svega od najranijeg srednjeg vijeka do jako dobre moderne muzike, kao i muzike iz Turske, Grčke, a prije svega iz Španije. Možda sam pomalo espanofil.

RSE: Zapjevate li ponekad, makar dok pripremate svoje recepte iz visoke kuhinje?

MIHAJLOVIĆ: O, da. Jedan od mojih najdražih hobija, osim planinarenja, je umjetnička kuhinja. Za jedan veliki menu, za iskuhavanje kostiju, za sosove, za marinirane prepelice koje se pune tartufima, treba određeno vrijeme. Kada dođem do finansijskih uslova da sve to mogu da si priuštim, onda ne profitiram samo ja, nego svi moji prijatelji. Obožavam da budem domaćin. Obožavam da pravim gozbe i da pozivam ljude. Uživam dok sve to spremam. Uz to sve uvijek mora da bude i neko dobro vino. Nije dobar kuhar onaj koji ne zna da uživa u dobrom piću, u dobroj hrani i koji ne zna da guštira. U svakom slučaju, uz to sve ide i dobra muzika.
  • 16x9 Image

    Jasna Vukićević

    Dopisnica RSE od 1999. godine. Sarađivala sa više crnogorskih i regionalnih medija. Po obrazovanju profesorica engleskog jezika i književnosti.

XS
SM
MD
LG