U Zagrebu ratni veteran se zbog 12.000 kuna duga banci polio benzinom, sjeo u kola i zapalio se. Istoga dana ubio se i banitelj u Splitu, a tjedan dana ranije u Zagrebu veteran je legao na ručnu bombu i raznio se. Pedesetak kilometara dalje, veteran Mirko Marjanović iz ljubomore ubija svoju bivšu prijateljicu i njezinu trudnu kćer. On je već imao dvije kaznene prijave, nakon posljednjih lokalnih izbora sa pištoljem u ruci pomagao je šefu lokalnog HDZ-a Đuri
Brodarcu da uvjeri neodlučne vijećnike da trebaju podržati njega, a ne socijaldemokrate, a javna je tajna da je bio umiješan i u odvođenje i ubijanje sisačkih Srba 1991. Iako su vladajućem HDZ-u puna usta hrvatskih branitelja i zaštite njihovih prava, mnogi njihovi potezi išli su protiv interesa ratnih veterana, kaže za naš radio bivši socijaldemokratski ministar branitelja Ivica Pančić. Osim toga, slučaj Mirka Marjanovića pokazuje da HDZ-ova vlast nije učinila ništa da razdvoji žito od kukolja:
„Pod hrvatske branitelje je bila spremna podvesti i one koji tamo ne bi trebali spadati, koji svojim djelima su često kompromitirali sam Domovinski rat, a i same hrvatske branitelje. I drugi element koji čitavoj toj priči daje još tragičniju notu, to je nefunkcioniranje sustava.“
Naime, Pančić podsjeća da je pred godinu dana - kada je policajac u Petrinji ubio suprugu i dvije njezine prijateljice, najavljena izmjena zakona koja bi postrožila kontrolu i snažnije prevenirla krvne delikte, ali da je sve ostalo na obećanjima:
„Jasno je da ovo ide direktno na dušu aktualne vlasti, posebno stoga što je ona sve mjere koje smo pokušali sprovesti od 2000. do 2003. godine, stavila van snage. A zašto? Zato što je isplativije manipulirati ljudima, skupljati jeftine političke poene, nego pokušati zavesti reda od kojeg će interes imati prije svega hrvatski građani i sama hrvatska država, a onda i hrvatski branitelji na koje se oni tako često pozivaju.“
Psihologinja Mirjana Krizmanić od prvoga je dana bila uključena u izradu projekata za veterane koji, nebrigom tadašnjih vlasti, nikada nisu provedeni. Radilo se programima psihosocijalne skrbi, prekvalifikacije i privikavanju na civilni život:
„Ljudi zaboravljaju da se u ratu ne doživljava samo smrtni strah za vlastiti život nego često i traume od pogibije prijatelja, od toga da vidite raznesena ljudska tijela, čitav niz teških trauma. Oni su trebali psihološku pomoć da to prevladaju, oni su trebali doškolovanje da mogu raditi i treće, to su posebni programi da se ljudi koji su bili u borbama i koji su, da bi preživjeli bitku, morali steći određene mehanizme preživljavanja, kao na primjer da su stalno na oprezu, da su stalno napeti, da su agresivni, da trenutačno reagiraju čim posumnjaju da im neko radi o glavi, da se ti mehanizmi moraju postupno ukinuti.“
Ni društvo nije amnestirano od krivice za veteransko nasilje - bilo nad samima sobom, bilo na drugima, upozorava doktorica Krizmanić:
„Trebalo bi uvesti pravdu, dakle, da branitelji budu oni koji zaista jesu, što znači da bi njhov broj trebalo smanjiti, a ne svaki mjesec povećati. Ja mislim da je taj broj već 350 tisuća branitelja. Pa da smo to imali, mogli smo doći do Grčke! Raste broj invalida, raste broj onih koji imaju posttraumatski stresni poremećaj i raste broj privilegiranih, jer činovnice i kuharice i čistačice koje su bile u ministarstvima ili negdje, primaju status branitelja. To bi sve trebalo ukinuti. I za njih bi se trebalo početi puno više brinuti, i socijalno, i psihološki, puno više individualiziranih programa i uvažavanja njihovog ogorčenja zbog ovih nepravdi i zbog privatizacije u kojoj su i oni opljačkani jer je za većinu njih nestalo njihovih poduzeća i tvornica.“
Brodarcu da uvjeri neodlučne vijećnike da trebaju podržati njega, a ne socijaldemokrate, a javna je tajna da je bio umiješan i u odvođenje i ubijanje sisačkih Srba 1991. Iako su vladajućem HDZ-u puna usta hrvatskih branitelja i zaštite njihovih prava, mnogi njihovi potezi išli su protiv interesa ratnih veterana, kaže za naš radio bivši socijaldemokratski ministar branitelja Ivica Pančić. Osim toga, slučaj Mirka Marjanovića pokazuje da HDZ-ova vlast nije učinila ništa da razdvoji žito od kukolja:
„Pod hrvatske branitelje je bila spremna podvesti i one koji tamo ne bi trebali spadati, koji svojim djelima su često kompromitirali sam Domovinski rat, a i same hrvatske branitelje. I drugi element koji čitavoj toj priči daje još tragičniju notu, to je nefunkcioniranje sustava.“
Naime, Pančić podsjeća da je pred godinu dana - kada je policajac u Petrinji ubio suprugu i dvije njezine prijateljice, najavljena izmjena zakona koja bi postrožila kontrolu i snažnije prevenirla krvne delikte, ali da je sve ostalo na obećanjima:
„Jasno je da ovo ide direktno na dušu aktualne vlasti, posebno stoga što je ona sve mjere koje smo pokušali sprovesti od 2000. do 2003. godine, stavila van snage. A zašto? Zato što je isplativije manipulirati ljudima, skupljati jeftine političke poene, nego pokušati zavesti reda od kojeg će interes imati prije svega hrvatski građani i sama hrvatska država, a onda i hrvatski branitelji na koje se oni tako često pozivaju.“
Psihologinja Mirjana Krizmanić od prvoga je dana bila uključena u izradu projekata za veterane koji, nebrigom tadašnjih vlasti, nikada nisu provedeni. Radilo se programima psihosocijalne skrbi, prekvalifikacije i privikavanju na civilni život:
„Ljudi zaboravljaju da se u ratu ne doživljava samo smrtni strah za vlastiti život nego često i traume od pogibije prijatelja, od toga da vidite raznesena ljudska tijela, čitav niz teških trauma. Oni su trebali psihološku pomoć da to prevladaju, oni su trebali doškolovanje da mogu raditi i treće, to su posebni programi da se ljudi koji su bili u borbama i koji su, da bi preživjeli bitku, morali steći određene mehanizme preživljavanja, kao na primjer da su stalno na oprezu, da su stalno napeti, da su agresivni, da trenutačno reagiraju čim posumnjaju da im neko radi o glavi, da se ti mehanizmi moraju postupno ukinuti.“
Ni društvo nije amnestirano od krivice za veteransko nasilje - bilo nad samima sobom, bilo na drugima, upozorava doktorica Krizmanić:
„Trebalo bi uvesti pravdu, dakle, da branitelji budu oni koji zaista jesu, što znači da bi njhov broj trebalo smanjiti, a ne svaki mjesec povećati. Ja mislim da je taj broj već 350 tisuća branitelja. Pa da smo to imali, mogli smo doći do Grčke! Raste broj invalida, raste broj onih koji imaju posttraumatski stresni poremećaj i raste broj privilegiranih, jer činovnice i kuharice i čistačice koje su bile u ministarstvima ili negdje, primaju status branitelja. To bi sve trebalo ukinuti. I za njih bi se trebalo početi puno više brinuti, i socijalno, i psihološki, puno više individualiziranih programa i uvažavanja njihovog ogorčenja zbog ovih nepravdi i zbog privatizacije u kojoj su i oni opljačkani jer je za većinu njih nestalo njihovih poduzeća i tvornica.“
