Dostupni linkovi

logo-print

Otvoren Muzej slomljenih ljubavi


Ankica BRABIR - MLADINOVIC

Što sa zajedničkim stvarima, poklonjenim predmetima i uspomenama kad se ljubav slomi? To pitanje mučilo je prije tri godine i mlade hrvatske umjetnike Olinku Višticu i njezinog tadašnjeg dečka Dražena Grubišića kad je njihova veza pukla. Olinka Vištica:

„I zapravo smo došli do ideje zašto ne bismo ponudili mogućnost da ljudima, koji kad prekinu vezu uobičajeno je da udalje od sebe sve šta ih na to podsjeća jer im je to sjećanje prebolno, da umjesto te destruktivne varijante mi ponudimo jednu kreativnu – da se ljudi riješe tog bolnog emotivnog tereta tako da će sve one predmete, koji sad postaje artefakti u muzeju, predati u muzej, gdje će oni imati svoj neki život, svoju novu priču i tako će sudjelovati u kreiranju neke kolektivne emotivne povijesti. Dakle, sve povijesti se pišu ratovima i nekakvim sličnim stvarima, a nekakve individualne povijesti koje, možda, govore više o duhu vremena, o ljubavima, o vezama među ljudima ostaju negdje u zapećku, tako da smo mi htjeli dati prostor onim prošlim, zaboravljenim ljubavima u sklopu našeg muzeja.“

Ideju su prijavili na natječaj za ovogodišnji Zagrebački salon, prošla je i «Muzej prekinutih veza», sa svojih 70-tak eksponata simbolično smještenih u brodski kontejner, već dva tjedna privlači neviđenu pozornost posjetitelja i medija:

„Mi smo se stvarno iznenadili što sve ljudi čuvaju. Među 150, 200 predmeta koji smo dobili nije bio jedan te isti predmet, čak se nije ponovio onaj uobičajeni ’Tedi bern medvejdić I love you’. A ljudi vam čuvaju sve – od slamki, podložaka za čaše iz kafića, pa do eksponata kao što je ’vespa’ koja stoji ispred muzeja.“

Kraj izložene ’vespe’ piše: „Dvije godine čekala u garaži da je popravimo i vozimo se kao parovi u talijanskim filmovima. Nikad se nismo provozali.“ Ili novogodišnja ulaznica u zagrebački Boćarski dom: „Za jedinu zajedno dočekanu Novu godinu.“ Zatim čajnik, ključevi njegovog stana, ulje za masažu sa Balija, šibice iz nekog londonskog puba, kupaće gaće – „male mu bile, ali srcu mile“, motorističke čizmice – „Ove čizmice sam“, piše, „kupio Ani prije puta u Paris, poslije su ih nosile i druge cure, ali to su Anine čizmice.“ Evo šta kažu posjetitelji:

„Ima zanimljivih stvari.“

„Ono medovača, kao trijeznili smo se poslije, i tako je naša veza isto.“

„Cijela je ideja meni u redu dosta. Sviđa mi se. Fora mo je to.“

„Onaj ode mercedesa znak, to bih ja napravio da mi cura vozi mmercedes.“

„Mobitel mi je jako zanimljiv. Ono: ’Dao mi ga je da ga više ne zovem.’“

„Pa ima i prsten jedan, ima i DVD jedan prikaz. Zgodno, čak ima jedna proteza, to je od jednog branitelja, kojem je, eto, jedna socijalna radnica, koja je onda radila u ministarstvu odbrane od 1992. godine, baš piše, pomogla da dođe do te proteze, do tih materijala, i nažalost je ta veza pukla. On je npisao: ’Proteza je bila ipak napravljena od čvršćeg materijala.’ Eto.“

Osim čvrste postave, dio digitalne već je na Internetu. Olinka Vištica:

„Vizavi toga što je prvi postav muzeja smješten u brodskom kontejneru - pojam brodoloma se često veže za ljubav. Adresa sajta je www.brokenships.com i na tom sajtu je moguće pregledati kolekcije muzeja koje se sastoje od onoga što mi zovemo digitalnom memorijom – od imejlova, digitalnih fotografija. I svako od nas kao uspomene na svoju bivšu vezu može otvoriti vlastitu kolekciju.“

Zahvaljujući Internetu, utemeljiteljicu „Muzeja slomljenih ljubavi i veza“ Olinku Višticu zovu ovih dana od Amerike do Azije i pitaju kako joj poslati vlastite eksponate:

„Mi, nažalost, sad ne možemo zaprimati stvari jer ih jednostavno nemamo gdje staviti. Bilo je puno pitanja na koji način ljudi iz Japana mogu u tome sudjelovati, tako da mislim da je sad zaista važno da sad Zagreb prepozna da se tu krije jedna super stvar i da krenemo u realizaciju pravog muzeja.“
XS
SM
MD
LG