Dostupni linkovi

logo-print

Povratak s ruba očaja


Jučer ste bili na rubu očaja?

"Da i sada samo što se ne rasplačem, ali neću, dosta sam plakala."

Podsjećamo, nezaposlena Snježana Azemi uselila je prije nekoliko godina nelegalno s četvero malodobne djece u prazan i derutan gradski stan iz kojeg je znala da mora otići, ali ne i kamo, jer je nezaposlena i živi od socijalne pomoći. Pod prijetnjom iseljenja i smještanja djece u dom obratila se novinama, iako joj nije bilo lako:

"Djeca ih zezaju da smo siromašni i da provaljujemo u tuđe stanove. Sram me je bilo zbog njih i zbog škole. Riskirala sam. Neka vidi javnost što se radi."

Javnost je učinila svoje. Grad je zasad odustao od deložacije, a tu dobru vijest, uz skromne poklone, prenijela im je Zdravka Vučkovac:

"Tu je nešto namirnica i slatkiša za djecu, što ih je razveselilo, a to mi je drago. Ono bolje što smo donijeli je vijest da je deložacija odgođena, da je Grad povukao zahtjev do kraja školske godine i da je danas dao nalog da im se uključi struja. U slučaju deložacije, ukoliko se ne riješi taj slučaj do kraja školske godine, gospođa će imati smještaj u samačkom hotelu u Remetincu s plaćenim troškovima od strane grada. Tražit će se neki model na koji način riješiti ovaj stambeni problem. Ova 24 kvadrata su vrlo oronula i premalo za peteročlanu obitelj."

Ističe da je Grad odlučio srediti svoju imovinu, zato i ima dosta deložacija. Socijalni stanovi dodjeljuju se prema listi čekanja, no ona je preduga, pogotovo za ovako teške slučajeve:

"Ima oko 2600 ljudi koji čekaju, a godišnje se dodjeljuje maksimalno 70 stanova. To užasno dugo traje. Postoje mogućnosti da se u nekim, vrlo kritičnim situacijama, mimo te liste dodijele stanovi. To je stvarno goruće pitanje. Raznorazne su to životne priče i svi zaslužuju bolje od onoga što imaju, ali to sve Grad teško može podmiriti."

Obitelj Azemi, barem danas, bila je jedna od sretnijih, iako se trinaestogodišnja Liridona, i njezina mlađa braća Arben, Alan i Arton, proteklih dana, zbog srama što su osvanuli u novinama, nisu željeli ni pomoliti iz stana:

"Bilo mi je malo neugodno."

"Ja se ne moram sramiti pošto nisam bio u novinama jer sam bio u školi, pa me nisu slikali."

No, još gori od srama bio je strah koji su mjesecima proživljavali očekujući iseljenje:

"Kada je došao kamion za selidbu, to mi je bilo previše. Mama je čekala, a mi smo bili u sobi, sjedili, šutali, slušali što oni pričaju i bojali ste što će biti."

"Jeste da su oni sada sretni, ali poslije svega živci čovjeka ubijaju."

"Meni je bila strašna pomisao da će nas uzeti u dom, ali imamo dobru mamu i neće nas dati u dom."

"Nadam se da postoji neka sreća i za nas i da ćemo biti zajedno sretni."

"Kada bi mama radila, ja i moj najstariji brat bi smo čuvali mlađe dvoje. Naučila sam dosta toga od mame."

Iako najmlađi, osmogodišnji Arton, svako malo i s puno duha upada u razgovor:

"Dobili smo bombone, kekse, čokolade."

Da li si ikada u životi vidio ovoliko slatkiša?

"Ne."

"Ja jesam u dućanu."

Mami Snježani, najdraži je poklon struja:

"Za Novu godinu, niti za Božić, nismo imali struju. Bili smo u mraku, pod svijećom."

"Mogli smo da dozivamo duhove."
  • 16x9 Image

    Ankica Barbir-Mladinović

    Dugogodišnja višestruko nagrađivana novinarka i urednica na Zagrebačkoj televiziji koja od 1994., nakon što je postala nepodobna na Hrvatskoj televiziji, izvještava za RSE o ratom pogođenim ljudskim sudbinama i drugim  postratnim i tranzicijskim temama.

XS
SM
MD
LG