„Ne radim nigdje. Sa 2700 kuna, socijalni sam slučaj. Jedva krpim kraj s krajem. Moja djeca imaju 13, 11, 9 i 8 godina. Tražim samo da imam smještaj za djecu i da nas ne razdvoje. Prijete mi da će mi uzeti djecu ako ne izađem iz ovoga stana. To je užasno.“
Snježana Azemi, samohrana majka četvero djece, upravo je danas trebala biti deložirana iz malog, nekomfornog, gradskog stana u zagrebačkom Folnegovićevom naselju. Iseljenje je, zbog djece, odgođeno do kraja školske godine:
„Stan ima 24 kvadrata. Izgleda ko limenka. Od susjeda posuđujem struju, a do kada će mi je davati, ne znam. Posuđujem tek toliko da imamo svjetlo i televiziju. Bila sam zadovoljna time, dok nisu počeli da me izbacuju. Ne želim djecu dati od sebe. Znam da svaka mama to kaže, ali spremna sam na sve.“
Prije nekoliko godina čula je za prazan gradski stančić u trošnim limenkama. Svjesna da krši zakon, uselila se, ali i nadala da će, kad nađe posao, nešto riješiti. Od posla ništa i s djecom može jedino na ulicu:
„Imala sam ružno djetinjstvo, tako da sam završila samo tri razreda osnovne škole. Sa tim ne mogu naći posao. Prijavljena sam na burzu, ali ništa od toga. Udata sam, ali sa suprugom ne živim zajedno. Ne slažemo se. On je otišao. Niti ga tražim, niti me traži, niti želim što od njega. Hvala Bogu što nas je pustio na miru.“
Godinama, kaže, moli da joj se nekako pomogne, ali je šeću od ustanove do ustanove. Sad je pred zidom i strahom od sutra. Cijelu situaciju najteže proživljavaju djeca:
„Djeca ne žele izlaziti vani. Druga djeca ih zezaju da smo siromašni, da nemamo stan. To je šok za njih.“
Njezin slučaj ponovo otvara pitanje je li Hrvatska socijalno osjetljiva država ili je to, kako tvrdi oporbeni saborski zastupnik, Dragutin Lesar - samo deklarativno u Ustavu:
„Devedesetih godina, ko se zalagao za to, bio je proglašavan jugo-nostalgičarom, komunjarom, boljševikom. Danas, ko se zalaže za to, optužuju ga da ne razumije globalne procese jer je svijet zahvatila globalizacija, da je to u interesu stranih ulaganja, razvoja, kapitala.“
Kao primjer najveće socijalne neosjetljivosti Lesar navodi mirovinsku i zdravstvenu reformu, koje se lome preko leđa najsiromašnijih, dok, kako kaže, samo u mirovinskom osiguranju ima 14 privilegiranih kategorija čija prava nije dirnula nijedna reforma:
„Dok se za radnike u Hrvatskoj računa osnovica za mirovinu plaća i doprinos 33 godine unazad, za članove Vlade i Parlamenta osnovica mirovine je zadnja isplaćena plaća. Drugi benifit je da mogu deset godina prije običnog smrtnika u mirovinu.“
Hrvatski građani, kao pojedinci, izuzetno su socijalno osjetljivi – ističe predsjednik Nezavisnih sindikata, Krešimir Sever, što pokazuju brojne dobrotvorne akcije, ali društvo debelo podbacuje:
„Često puta sindikati na sebe preuzimaju ulogu društva, državne skrbi. Trenuci kada isplaćuju različite oblike socijalnih pomoći, kada plaćaju različite operacije, kemoterapije i slične oblike pomoći svojim članovima, ukazuju da je društvo podbacilo.“
Zdravka Vučkovac iz Socijaldemokratske partije smatra da i njezina stranka, unatoč nazivu, pokazuje premalo socijalne osjetljivosti. Osobno se angažira i pomaže ljudima gdje god može, pa je tako i Snježani Azemi i njezinoj djeci uspjela organizirati veliki poklon paket:
„U svim mogućim prilikama pomažem takvim, upućujem ih na prava mjesta. Pokušam im pomoći da nađu posao, ili im pomažem sa hranom kada im treba. Ipak, važnije je ljudima dati motiku, nego im dati krumpir.“
Snježana Azemi, samohrana majka četvero djece, upravo je danas trebala biti deložirana iz malog, nekomfornog, gradskog stana u zagrebačkom Folnegovićevom naselju. Iseljenje je, zbog djece, odgođeno do kraja školske godine:
„Stan ima 24 kvadrata. Izgleda ko limenka. Od susjeda posuđujem struju, a do kada će mi je davati, ne znam. Posuđujem tek toliko da imamo svjetlo i televiziju. Bila sam zadovoljna time, dok nisu počeli da me izbacuju. Ne želim djecu dati od sebe. Znam da svaka mama to kaže, ali spremna sam na sve.“
Prije nekoliko godina čula je za prazan gradski stančić u trošnim limenkama. Svjesna da krši zakon, uselila se, ali i nadala da će, kad nađe posao, nešto riješiti. Od posla ništa i s djecom može jedino na ulicu:
„Imala sam ružno djetinjstvo, tako da sam završila samo tri razreda osnovne škole. Sa tim ne mogu naći posao. Prijavljena sam na burzu, ali ništa od toga. Udata sam, ali sa suprugom ne živim zajedno. Ne slažemo se. On je otišao. Niti ga tražim, niti me traži, niti želim što od njega. Hvala Bogu što nas je pustio na miru.“
Godinama, kaže, moli da joj se nekako pomogne, ali je šeću od ustanove do ustanove. Sad je pred zidom i strahom od sutra. Cijelu situaciju najteže proživljavaju djeca:
„Djeca ne žele izlaziti vani. Druga djeca ih zezaju da smo siromašni, da nemamo stan. To je šok za njih.“
Njezin slučaj ponovo otvara pitanje je li Hrvatska socijalno osjetljiva država ili je to, kako tvrdi oporbeni saborski zastupnik, Dragutin Lesar - samo deklarativno u Ustavu:
„Devedesetih godina, ko se zalagao za to, bio je proglašavan jugo-nostalgičarom, komunjarom, boljševikom. Danas, ko se zalaže za to, optužuju ga da ne razumije globalne procese jer je svijet zahvatila globalizacija, da je to u interesu stranih ulaganja, razvoja, kapitala.“
Kao primjer najveće socijalne neosjetljivosti Lesar navodi mirovinsku i zdravstvenu reformu, koje se lome preko leđa najsiromašnijih, dok, kako kaže, samo u mirovinskom osiguranju ima 14 privilegiranih kategorija čija prava nije dirnula nijedna reforma:
„Dok se za radnike u Hrvatskoj računa osnovica za mirovinu plaća i doprinos 33 godine unazad, za članove Vlade i Parlamenta osnovica mirovine je zadnja isplaćena plaća. Drugi benifit je da mogu deset godina prije običnog smrtnika u mirovinu.“
Hrvatski građani, kao pojedinci, izuzetno su socijalno osjetljivi – ističe predsjednik Nezavisnih sindikata, Krešimir Sever, što pokazuju brojne dobrotvorne akcije, ali društvo debelo podbacuje:
„Često puta sindikati na sebe preuzimaju ulogu društva, državne skrbi. Trenuci kada isplaćuju različite oblike socijalnih pomoći, kada plaćaju različite operacije, kemoterapije i slične oblike pomoći svojim članovima, ukazuju da je društvo podbacilo.“
Zdravka Vučkovac iz Socijaldemokratske partije smatra da i njezina stranka, unatoč nazivu, pokazuje premalo socijalne osjetljivosti. Osobno se angažira i pomaže ljudima gdje god može, pa je tako i Snježani Azemi i njezinoj djeci uspjela organizirati veliki poklon paket:
„U svim mogućim prilikama pomažem takvim, upućujem ih na prava mjesta. Pokušam im pomoći da nađu posao, ili im pomažem sa hranom kada im treba. Ipak, važnije je ljudima dati motiku, nego im dati krumpir.“
