Dostupni linkovi

logo-print

Nema političke volje za povratak Hrvata u RS


* * * * *

Banjalučki biskup Franjo Komarica izjavio je da se na područje Banjalučke biskupije još nije vratilo dvije trećine katolika koji su tu živjeli prije rata. Komarica je na konferenciji za novinare, upriličenoj povodom katoličkog Uskrsa, rekao da nema političke volje, pravne regulative, niti ekonomske pomoći za povratak katolika na područje Republike Srpske i Bosne i Hercegovine:

„Poznato je i domaćim i međunarodnim političarima, ali i svim našim susjedima, da ovdje nema jednog domicilnog naroda, pogotovo na području šire banjalučke regije i Bosanske Posavine, gdje se nalazi i veći dio moje biskupije. Momentalno, deset godina nakon rata, dvije trećine moje biskupije nedostaje. Nepravda se, nažalost, ne ispravlja. Još uvijek nema političke volje, nema ni pravne regulative. Ljudi moraju na desetine puta ići u Sarajevo i dokazivati da je njihova kuća njihova, a oni koji su ih tjerali iz kuća nisu morali dokazivati. Oni su imali pravo jačega, što je najbolnije. Nema ekonomske, to jest materijalne pomoći da ljudi obnove svoja zdanja, kuće i stanove, nema posla.“

Premijer Republike Srpske Milorad Dodik potvrdio je da će Vlada ovog entiteta prihvatiti kreditni projekat Ministarstva za ljudska prava i izbjeglice BiH od osam miliona eura, koji je namijenjen za izgradnju 1.100 stanova za porodice koje su još smještene u kolektivnim centrima. Nakon obilaska izbjegličkog naselja u Velikoj Obarskoj, Dodik je naglasio da će Vlada RS-a mnogo više pažnje i pomoći pružiti rješavanju problema raseljenih porodica i njihovom trajnom stambenom zbrinjavanju.

„Vlada će u pomenuti projekat uložiti dodatnih četiri miliona konvertibilnih maraka i vjerujem da ćemo svim porodicama iz kolektivnih centara obezbijediti odgovarajuće stanove“, rekao je Dodik.

* * * * *

Predstavnički i Dom naroda Parlamenta BiH usvojili su Zakon o izmirenju obaveza po osnovu računa stare devizne štednje u domaćim bankama u Bosni i Hercegovini.

Ovaj zakon je, u odnosu na prvobitni tekst, na koji su i poslanici i članovi Udruženja štediša u Bosni i Hercegovini imali primjedbe, neznatno inoviran, pa je tako rok za otplatu stare devizne štednje u domaćim bankama skraćen sa 15 na 13 godina.

Zakonom je planiran proces verifikacije računa stare devizne štednje, kako bi se prikupili što precizniji podaci.

Inače prema postojećim podacima, u Bosni i Hercegovini ima oko 600.000 računa sa ukupnim iznosom od preko dvije milijarde KM devizne štednje.

Predviđenim zakonskim rješenjima, deviznim štedišama, s iznosima štednje do ukupno 1.000 KM, u toku ove godine bio bi isplaćen gotovinski iznos od 100 KM, dok bi im preostali iznos trebao biti isplaćen najkasnije do polovine 2007. godine.

Pitanje računa s iznosima većim od 1.000 KM biće riješeno izdavanjem obveznica, čiji će garant biti država Bosna i Hercegovina.

Emisija obveznica bi trebala početi 31. marta 2008. godine, s rokom dospijeća i naplate zaključno sa 2018. godinom.

Devizne štediše su nezadovoljne ovakvim Zakonom. Već za sutra je najavljeno podnošenje tužbe Ustavnom sudu BiH protiv Vijeća ministara. Članovi Udruženja deviznih štediša navode da je Zakon usvojen kako bi se spasilo Vijeće ministara kojem je Ustavni sud BiH dao rok 17. april za donošenje zakona koji bi regulisao isplatu ušteđevine.

Predsjednica Udruženja za zaštitu deviznih štediša u BiH Amila Omersoftić tvrdi da je zakon pun manjkavosti i da je u suprotnosti sa Evropskom konvencijom o ljudskim pravima. Tako se neravnopravna borba štediše za vlastitu otetu imovinu nastavlja:

OMERSOFTIĆ: Problem je u tome što je koncept i ono što u Zakonu piše ustvari zacrtala Komisija za ljudska prava pri Ustavnom sudu BiH koja je ugašena 31. decembra 2004. godine, ali koja se na jedan vrlo čudan način pojavljuje kao paralelno tijelo Ustavnom sudu BiH, a da apsolutno ne možemo reći da li ona postoji jer njeno postojanje nigdje nije objavljeno. Ona je sebi dala za pravo da napiše Zakon, odnosno nije ga pisala nego je nametnula principe po kojima je svu obavezu devizne štednje prebacila kao teret državi. Dakle, građani Bosne i Hercegovine moraju da vraćaju tu štednju štedišama, a da pri tome štednja i prava na tu štednju ostaju u bankama, odnosno ostaju u bivšim državama SFRJ koje su deviznu štednju 1990. godine otuđile. Pred raspad Jugoslavije, republike su štampale dinare i za te dinare pokupovale devizne rezerve i onda svaka otišla na svoju stranu, tako da je sada devizna štednja izvan dometa institucija države i građana. Onda se pojavila ta Komisija koja je bogom dana; rečeno je da ono što ona donese, više se ne može poništiti. U ovoj čudnoj zemlji može biti svašta. Ovaj problem je sada pitanje Vijeća za implementaciju mira. Mi smo o svemu tome obavijestili gospodina Schwartz-Schillinga, od njega tražimo da ovu situaciju razriješi, odnosno da poništi ovaj Zakon. Konačno je došlo vrijeme da se izađe pred Vijeće Savjeta bezbijednosti Ujedinjenih nacija koji je praktično i vodio sukcesiju, koji je implementiralo svu ovu vlast kakva nam se tu nametnula i kroz Vijeće za implementaciju mira. Dakle, sada dolazi jedno vrijeme zaista raščišćavanja šta smo mi to ovdje dobili od Dejtonskog sporazuma. Poslanici koji imaju volju da razriješe i urede stvari na jedan čestit i pošten način, onemogućeni su djelovanjem moćnika iz međunarodne zajednice i ucijenjenih ili korumpiranih domaćih političara. To bi se vidjelo kada bi se ušlo u jedan tužilački proces. Međutim, i sudovi i tužioci su pod kontrolom istih tih moćnika, tako da su krivične prijave koje smo mi podnijeli protiv Adnana Terzića, Marićke, Donalda Hejsa, MMF-a i tako dalje, kao kreatora ovakvih nezakonitih rješenja, blokirane. Mi od međunarodne zajednice imamo apsolutnu blokadu svih institucija u državi, od redovnih sudova, tužilaštava, Ustavnog suda, imate blokadu u ministarskom vijeću, u parlamentima, u entitetskim vladama. Eto to vam je danas Bosna i tragedija ljudi koji su bolesni, koji se ne mogu maknuti iz kreveta, koji su prisiljeni da takvi bolesni hodaju, verificiraju… Ustavni sud sve to stavi van snage, onda ta neka Komisjia anulira presude Ustavnog suda; nameće se iznad kao neka parasudska formacija koja čak i presuđeno može ponovo da presuđuje.

RSE: Pomenuli ste cifru od dvije i po milijarde konvertibilnih maraka.

OMERSOFTIĆ: Da, ali to je bez kamata, dakle stvarna cifra. Po evidenciji Narodne banke, u bankama koje su imale sjedište u Bosni i Hercegovini, radi se o dvije milijarde i dvjesta šezdeset miliona konvertibilnih maraka. Mnogi ljudi su u Republici Srpskoj bili prisiljeni da zbog bolesti prodaju svoju deviznu štednju za 10-20 posto vrijednosti, koju su onda ti tajkuni koristili u kupovini imovine. Prema tome, imate jedno lihvarstvo koje je po zakonu strogo zabranjeno. U Republici Srpskoj je taj iznos smanjen na 190 miliona po osnovu privatizacije, a nekih 57 miliona po osnovu kupovine stanova. Kad je Federacija BiH u pitanju, Ustavni sud FBiH je proglasio sve te transakcije ništavnim. Devizne štediše, koje su u Federaciji BiH bile u jednom trenutku prisiljene da prenesu svoja sredstva u PIF-ove, pa su za to dobili dionice u vrijednosti jedan-dva posto nominalne vrijednosti, ne mogu sada doći do tih para, iako ni PIF-ovi nisu iskoristili ta sredstva jer su poštivali odluku Ustavnog suda da ta sredstva ne smiju koristiti. Međutim, država to smatra završenim. To je jedan sistem varanja. Iz zakona u zakon, kada pogledate, imate osjećaj da svi, pogotovo u Ministarstvu finansija, imaju želju da se iživljavaju nad ovim ljudima, donošenjem što gorih zakona, nametanjem uslova koje štediše ne mogu ispuniti i tako dalje. Pazite, čovjek koji je šlagiran, koji ne može da govori, on treba da ode u sud. On ne može doći do svojih sredstava. Država svojim zakonima gleda kako će što više namaltretirati ovaj jadni svijet.

RSE: Do kraja godine se predlaže 100 KM.

OMERSOFTIĆ: Ako je tačan podatak da Ljerka Marić već zna da 600 hiljada transakcija pripada na 60 hiljada deviznih štediša, dakle ona već taj podatak ima, jučer je s njim izašla, ako se ove godine da po 100 KM, to je šest miliona koje će država dati štedišama u ovoj godini. Ako iduće godine da po 1.000 KM, to vam je 60 miliona. A to sve je daleko manje u odnosu na sredstva koja je Bosna i Hercegovina iz sukcesije već sebi uzela. Onda vam pričaju o nekim dionicama koje će izdati država u ime entiteta, s tim da entiteti s tim nisu saglasni.

RSE: I šta vam sad preostaje?

OMERSOFTIĆ: Borba, od sad pa ne znam do kad. Svakog živog ovdje ganjati za svoja prava i za svoj novac, a naročito one koji su poželjeli da to ugrabe od ove sirotinje i sebi stave u džep.

* * * * *

U nastavku emisije još jedna žena – borac za prava povratnika i ostanka na svome. Enisa Suhonjić, predsjednica Udruženja žena povratnica u Bosansku Gradišku „Izlazak sunca“.

Udruženje s romantičnim nazivom, osnovano je prije nekoliko godina, kada je počeo značajniji povratak Bošnjaka, prije svega u ovaj grad. Danas ima 120 članica s velikim elanom, ali i brigama, kako raditi u nemogućim uslovima:

SUHONJIĆ: Jedini prihod udruženja je članarina. Nemamo ni svoj telefon. Obraćali smo se i lokalnim vlastima i ministarstvima na nivou države, međutim nema efekta.

RSE: Kad je počeo povratak u Gradišku?

SUHONJIĆ: Povratak je počeo 2000. godine. Međutim, to se svelo samo na povratak imovine i ništa više. Nešto kuća je obnovljeno, svako se nekako snalazi. Evo je ravno šest godina kako se većina vratila na ova područja i bore se za opstanak. Žive od nešto zemlje, ako ih privatnik pozove, nešto urade i tako dalje. Mi smo zbog toga ogorčeni, tako da smo pokrenuli peticiju da se riješe osnovna četiri pitanja regulisana Ustavom BiH. Pod broj jedan pitanje povratka na prijeratna radna mjesta. Pod broj dva pitanje povezivanja radnog staža s nadoknadom materijalne štete za sva lica koja su dobila protuzakoniti otkaz. Pod broj tri da pri povezivanju radnog staža prioritet imaju lica koja su približno pred penzijom i kojima nije omogućen povratak na prijeratno radno mjesto. Mi znamo da se na osnovu našeg povratka dobila masa sredstava, od kojih su imali koristi svi, izuzev povratnika. I četvrto pitanje, to je privatizacija putem dionica i naših vaučera. Naša nas je država izigrala pri samom nazivu – certifikat i vaučer. Za certifikate su povratnici mogli da otkupe stanove i da ulogom većeg broja akcija direktno učestvuju i u privatizaciji otkupa preduzeća. Da bi se nas izigralo, mi smo dobili vaučere, u kojima nije izražena vrijednost boda. Pojedinci ne mogu ova pitanja riješiti, tako da smo se odlučili da to rješavamo putem peticije. Mi služimo samo kao sredstvo za glasanje, za izbore, ni za šta drugo, ne postojimo. Onda smo rekli da nećemo biti ničija sredstva za izbore ako ne budemo imali svoja osnovna ljudska prava. Mi znamo da postoje zakoni, znamo da postoje zakonodavna tijela, znamo da postoje izvršna tijela, ali, nažalost, nema kontrole ni nad onima koji trebaju da provode zakone, a ni nad samim tim institucijama. Mi smo naše zahtjeve uputili Visokom predstavniku, obratili smo se parlamentu BiH, obratili smo se Komisiji za ljudska prava, obratili smo se OSCE-u i svim ombudsmenima. Potvrdili su da su primili dio te naše peticije, a mi smo naglasili da nastavljamo dalje s peticijom. Nama nema ovdje života ako ne budemo imali osnovnog prava – prava na rad. Ne možemo podići nikakav kredit, jer nemamo od čega da vratimo. Ni omladina nema posla. Šta vrijedi što završavaju škole kad poslije hodaju po ulici. Jednostavno nemamo prava za zapošljenje.

RSE: Koliko se ljudi vratilo u Gradišku?

SUHONJIĆ: Nas je prije rata bilo negdje oko 20 hiljada. Sedamdeset posto se vratilo i živi ovdje. Međutim, ako se ništa ne promijeni, ostaće samo starci i mafijaši. To se mora riješiti. A rješavati trebaju oni organi koji su za to plaćeni na nivou države. Državne institucije treba da narede entitetima pa nadalje. Jer mi više ne možemo izdržati. Možemo se još ovako provlačiti godinu-dvije, ali šta će biti kasnije?

RSE: Povratnici, dakle, uglavnom ne rade.

SUHONJIĆ: Ne rade. Ja sam jedna od rijetkih zaposlenih. Radim kao stručni saradnik odnosno matičar. Imamo jednog koji je sad preuzeo poslove načelnika opštine, međutim on ne živi u Gradiški, već u Hrvatskoj. Nemamo podršku ni na nivou države, ni na nivou entiteta, ni na nivou lokalne uprave. Prepušteni smo sami sebi i moramo se organizovati – da li kroz udruženje žena, da li kroz omladinsku organizaciju, da li kroz mjesne zajednice. Nešto se pokreće i radi po tom pitanju. Moramo se jednostavno boriti za opstanak.

RSE: Da li ste Vi odlazili iz Bosanske Gradiške?

SUHONJIĆ: Ja sam protjerana 19. septembra 1995. godine. Uputili su nas direktno na stadion u Bihaću, tri hiljade duša. Onda smo lutali po Skokovima kod Cazina. Onda smo 23. novembra 1995. godine bili izmješteni u Bosanski Petrovac.

RSE: Kad ste se Vi vratili?

SUHONJIĆ: Vratila sam se 2003. godine.

RSE: Zašto ste odlučili da se vratite?

SUHONJIĆ: Zato što ni tamo nemam nikakvih prava. Zato što je ovo moje mjesto, ja sam se ovdje rodila, ja ovdje imam svoju imovinu, ovdje je moj narod. Nikad ne bih mijenjala svoje rodno mjesto za bilo čije drugo.

* * * * *

Za kraj još jedna vijest. Na međunarodnom sajmu knjiga, koji se u Sarajevu održava od 19. do 24. aprila, predstaviće se i bosanskohercegovački književnici iz dijaspore. Učešće je prijavilo dvadesetak pisaca, a posebno će biti predstavljena djela nekih od njih. Prvi put na sajmu će biti dostupna i naučna literatura, odnosno stvaraoci iz ove oblasti koji su ugled stekli na univerzitetima i drugim naučnim institucijama širom svijeta.

* * * * *

Specijalna emisija Radija Slobodna Evropa posvećena je ostvarivanju prava izbjeglih i raseljenih, ali i svih drugih kojima su ugrožena temeljna ljudska prava. U ovoj emisiji na vaša pitanja odgovaraju predstavnici vlasti i nevladinog sektora, zatim međunarodnih organizacija u Bosni i Hercegovini, te drugi stručnjaci za oblast imovinskih i drugih ljudskih prava. Pisma s pitanjima pošaljite u našu sarajevsku redakciju, gdje se priprema ova emisija. Adresa je Fra Anđela Zvizdovića br. 1, Sarajevo. Na pismo naznačite: Radio Slobodna Evropa, za emisiju Neću tuđe, hoću svoje. Ukoliko je to za vas jednostavnije, možete pisati i na našu e-mail adresu: rfe.sa@bih.net.ba
XS
SM
MD
LG