Dostupni linkovi

logo-print

Pozorište mora govoriti o stvarnosti


* * * * *

RSE: Dino, trenutno si u Splitu. Čas si tamo, čas u Beogradu, čas u Crnoj Gori, ponekad i ovdje u Sarajevu. Šta si ovih posljednjih tri-četiri mjeseca pripremao i gdje?

MUSTAFIĆ: Duži niz godina sam odlagao pozive svojih kolega da dođem da radim u drugim sredinama. Sada su se, napokon, stekli uslovi, privatni i profesionalni, da to realiziram. U novembru mjesecu prošle godine sam otputovao u Kraljevsko pozorište „Zetski dom“ na Cetinju i radio posljednji komad bugarskog pisca Hriste Bojčeva – „Hanibala podzemnog“. Premijeru smo imali krajem prošle godine, da bih 8. marta, za Dan žena, upravo u Hrvatskom narodnom kazalištu u Splitu, radio predstavu čileanskog pisca Ariela Dorfmana „Udovice“, a već sljedeće sedmice bih trebao putovati u Beograd, u Jugoslovensko dramsko pozorište i raditi tekst Thomasa Berharda „Pred penzijom“,dakle tekst austrijskog kontroverznog pisca, vrlo oštrog kritičara nacizma. Predstave koje sam ja radio su žanrovski bile različite, ali su, čini mi se, imale jedan zajednički okvir, a to je ono što mene zanima u pozorištu – da pozorište mora govoriti o stvarnosti i da na određen način mora apelirati na gledaoce, uticati na njihovu svijest i savjest.

RSE: Pretpostavka jedne plodne saradnje je činjenica da svi govorimo svima razumljiv jezik, da su veoma slične teatarske škole, teatarske filozofije. Ali ono što je uvijek upitno, to je kako publika iz različitih sredina, a s obzirom na nešto što se ovdje dešavalo posljednjih decenija, reaguje na činjenicu da prvi čovjek neke predstave dolazi iz Sarajeva?

MUSTAFIĆ: Kada govorimo o tome s pozicije sarajevskih pozorišnih umjetnika ili uopšte umjetnika iz Sarajeva, govorimo iz jedne privilegovane pozicije. Opšte je poznato da je Sarajevo jedan vrlo otvoren grad za kulturne razmjene, za kulturnu saradnju i da, koliko god to zvučalo paradoksalno, dakle iako je bio grad-žrtva, ali ujedno i grad-simbol 20. stoljeća i raspada ex-Jugoslavije, zapravo je grad koji je prvi počeo da uspostavlja kulturne relacije sa svojim susjedima, kao i sa Zapadom. Mislim da je to prednost Sarajeva, da je to duh Sarajeva, da je to onaj internacionalni, kosmopolitni duh kojim se mi volimo podičiti, s pravom, i da je to dalo fenomenalne rezultate na polju umjetnosti; ne samo u teatru , već i u filmu, literaturi i likovnoj sceni. Mislim da je raspad bivše Jugoslavije bio rat protiv jednog južnoslovenskog kulturnog modela. To je nešto o čemu ja govorim još od svojih studentskih dana. Za mene Jugoslavije nije bila nikakva „profesionalna“ domovina, ja je čak i ne pamtim kao neki profesionalni prostor, tada sam bio student, ali sam i tada bio i sada sam mišljenja da je u opštim integracijskim procesima, svako izoliranje, svako zatvaranje u neke administrativne, etničke, kulturne, nacionalne granice prije svega anahrono, anticivilizacijsko i u ovom momentu pogubno za naša društva. Zato mislim da je saradnja sa drugim zemljama u regionu, a i šire – sa drugim evropskim zemljama, nešto što je kultura po svojoj definiciji.

RSE: Često, kada se govori o ovim temama, govori se o nečemu što se zove jugonostalgija. Međutim, čovjek u tvojim godinama zaista ne može biti nostalgičan. U tvom slučaju se zapravo radi o žalu za jednim širim, kulturnim prostorom, u kome smo mogli djelovati na svima razumljivom jeziku ili jezicima.

MUSTAFIĆ: Da, apsolutno se slažem. Kada na MESS dolaze predstave iz zemalja bivše Jugoslavije, ne koristimo titl-mašinu i ne trebaju nam prevodioci. Taj jezični korijen koji nas povezuje jeste jedna velika prednost. Mislim da mlade generacije umjetnika ne pamte Jugoslaviju kao svoj profesionalni prostor i nemaju razloga za tim nostalgičnim ili sentimentalnim intonacijama, ali sigurno nemaju razloga ni za neku fobiju od udruživanja, od zajedničkih koprodukcija. Mislim da je to jedna tržišna i kulturna logika, koja će nas u budućnosti sve više povezivati, a manje razdvajati.

RSE: Na ovom prostoru ima ljudi kojima se, ako ništa, bar naježi koža kad čuju ovo što govoriš, da ne kažem da ima i onih kojima će i ruka poletjeti prema pojasu.

MUSTAFIĆ: Ja mislim da još uvijek u našim zemljama živi jedan veći broj normalnih ljudi koji su izašli kao pobjednici iz ovoga razarajućega rata. Ovo što ja govorim je jezik normalnih, racionalnih, civiliziranih ljudi. Duboko se nadam da su oni koji su govorili jezikom mržnje, jezikom zatvaranja, izolacije, dizanja zidova etničkih i nacionalnih, jezikom razaranja, jezikom koji se pretvorio iz opasne retorike u granate i mitraljeze, iako ih, nažalost, ima i danas, ipak u većini otišli sa političke i kulturne scene za sva vremena.

RSE: Šta zapravo podrazumijevaš pod pojmom „normalan“?

MUSTAFIĆ: Mi u svom etničkom i estetskom horizontu, u onome što je sadržaj naših života, živimo vrlo jasne civilizacijske i kulturne standarde. To su ljudi koji shvaćaju prije svega kulturu kao jedan globalni fenomen, globalni proces, koji su po svom biću zapravo ljudi koji uspostavljaju vrlo jasne duhovne relacije i koje ne zanimaju nikakve političke ili druge implikacije. I kad kažem normalni, mislim na sve one koji su sačuvali svoja prijateljstva, svoja kumstva, svoje individualne veze sa ljudima koji su bili u drugim gradovima, u drugim zemljama i kojima je odjednom neko uspostavio neke vize i nametnuo granice.
  • 16x9 Image

    Budo Vukobrat

    Novinarstvom se počeo baviti 1973. godine kao reporter u Televiziji Sarajevo. Više od 13 godina u programima RSE angažovan na novinarskim i uredničkim poslovima.

XS
SM
MD
LG