Dostupni linkovi

logo-print

Provedba imovinskih zakona pri kraju


* * * * *

Ministar za ljudska prava i izbjeglice BiH Mirsad Kebo, ovih dana je iznio procjenu da će se implementacija aneksa VII Dejtonskog mirovnog sporazuma završiti 2010. godine. Međutim, proces ostvarivanja imovinskih zakona je sasvim pri kraju. To znači da je 99 posto zahtjeva za povrat imovine i stanova u BiH riješeno. Ostao je mali broj, uslovno kazano, predmeta čiji podnosioci još uvijek čekaju odluku, ili onih takozvanih problematičnih slučajeva.

RSE: O tome šta znači podatak o gotovo potpunoj implementaciji imovinskih zakona, Mario Nenadić, pomoćnik ministra za ljudska prava i izbjeglice BiH, kaže:

NENADIĆ: Što to znači govori podatak da je ukupno bilo podneseno 211.784 zahtjeva i da je blizu 200.000 zahtjeva pozitivno riješeno. To znači da u Bosni i Hercegovini, ipak, postoji jedan broj zahtjeva koji je riješen negativno, međutim on je relativno mali u poređenju sa ukupnim brojem. Ovaj proces je dugo vremena, po završetku rata u BiH, vodila međunarodna zajednica, prije svega CRPC (Komisija za imovinske zahtjeve izbjeglica i raseljenih osoba), koja je ustvari uspostavila takav sistem da su posebnim certifikatima potvrđivana imovinska i stanarska prava svim prijeratnim vlasnicima i nositeljima. Komisija je završila svoj mandat krajem 2003. godine. Nakon toga je njenu ulogu preuzela lokalna Komisija, formirana od strane države i entiteta, koja ima za zadaću da riješi zahtjeve koji su podneseni za mandata CRPC-a, ali nisu stigli da se riješe u okviru tog mandata. Upravo ova Komisija rješava tih nekih par stotina preostalih slučajeva. Tako da možemo s ponosom reći da smo ovaj proces priveli kraju.“

RSE: Republika Srpska je na zasjedanju Narodne skupštine usvojila zaključak da je suštinsko provođenje imovinskih zakona u ovom entitetu uspješno završeno. Kakva je situacija u Federaciji?

NENADIĆ: Republika Srpska je dobila tu potvrdu. Kada govorimo o Federaciji BiH, tri ili četiri općine nisu dobile certifikat o provođenju imovinskih propisa. To je usporeno drugostepenim postupanjem, bilo da se radi o postupanju pred Komisijom za imovinske zahtjeve, dakle pred ovim domaćim CRPC-om kojeg sam maloprije spomenuo, bilo da se radi o sudskim postupcima.

RSE: A privatna imovina, da li je ona vraćena?

NENADIĆ: Sve što nije bilo sporno, Bosna i Hercegovina je vratila. Međutim, veliki broj objekata koji su vraćeni, vraćen je u neupotrebljivom stanju. I sada je velika obaveza i odgovornost i najveći izazov za Bosnu i Hercegovinu da osigura potrebna sredstva i da omogući rekonstrukciju stambenih jedinica ovim ljudima koji su de iure dobili certifikate, dobili rješenja, de fakto su uvedeni u posjed, ali uvedeni u posjed svojih ruševina. Dakle, to je samo jedno polovično rješenje s kojim se mi trenutačno suočavamo.

* * *

Među opštinama u kojim je veliki broj zahtjeva za povrat još uvijek neriješen je i Mostar, sa 850 zaostalih predmeta, na šta su nedavno ukazali predstavnici međunarodnih organizacija i Ured ombudsmena u Mostaru. Prošle godine je zakazano samo 37 deložacija, od kojih je čak pola otkazano. Ričard Medić glasnogovornik Misije OSCE-a za Hercegovački kanton o tome kaže:

„Imamo recimo slučaj gdje je deložacija pokušana sedam puta. Da čovjek u 2006. godini čeka osmi pokušaj deložacije, to je katastrofa.“

Helsinški komitet za ljudska prava BiH, a posebno pravna služba ovog komiteta, najdirektnije je bila uključena u proces vraćanja imovine, jer se za pomoć u ostvarivanju svojih prava obratilo na hiljade ljudi. Pravna služba i dalje prati razvoj situacije, a osnovno zapažanje iznosi Branka Inić:

„Osamdeset posto građana i građanki BiH, koji su povratili u svoju imovinu, tu imovinu ne koristi, jer su mnogi tu imovinu prodali. Mnogi su za tih sedam-osam godina, koliko su vodili postupke, došli u situaciju da jednostavno nisu imali posla, nisu ostvarili neka druga prava koja im faktički pripadaju i zbog toga su se odlučili za prodaju te imovine. Ono s čim se sada Helsinški komitet suočava, to je da veliki broj povrantika u trećem dobu života, dakle starije osobe, kao i one u srednjem dobu života, koje su zadržale svoju imovinu i ostale da žive u njoj, suočile su se sa situacijom da mnogi ne mogu da dobiju posao, odnosno ne mogu da ostvare penzije u mjestu u koje su se vratili, imajući u vidu da je ovaj Sporazum od 5. maja 2000. godine faktički derogirao zakone i konvencije, odlučili su se na prodaju imovine. Odlučili su se iz još jednog razloga; sudovi su donosili presude da korisnicima imovine nosioci stanarskih prava ili članovi domaćinstva koji su se vratili, vrate uložena novčana sredstva jer su korisnici uložili sredstva za saniranje i adaptaciju tih stanova. Te osobe koje po sudskim presudama treba da izdvoje jedan značajan iznos – to se kreće negdje od četiri-pet hiljada do 15 hiljada KM – nisu u stanju da ta novčana sredstva izdvoje, imajući u vidu da su penzioneri ili da su bez posla.“

Vlada Federacije BiH u ovoj godini je predvidjela da izdvoji 20 miliona i 400.000 KM za rješavanje problematike izbjeglih i raseljenih. Oko 75 odsto novca bilo bi utrošeno za rekonstrukciju stambenih objekata, a ostatak za takozvani održivi povratak. Prijedlogom plana povratka u ovoj godini bi se direktno obnovilo preko 2.000 stambenih objekata, a više od 3.000 u saradnji sa vladinim i nevladinim sektorom.

I Vlada Republike Srpske je usvojila program rješavanja problematike izbjeglih i raseljenih za ovu godinu. Ministar Omer Branković između ostalog govori kako su novčana sredstva raspoređena:

„Za zdravstveno osiguranje izbjeglica, raseljenih lica i povratnika – 600.000 maraka. Za alternativni smještaj – osam miliona maraka. Namjenska izdvajanja rješavanja problema interno raseljenih lica – milion i po maraka. Za infrastrukturu izbjegličkih naselja – 2,5 miliona maraka. Za zajedničke potrebe Fonda za povratak u Bosnu i Hercegovinu – 2,6 miliona maraka. Ovo je zajednički projekat koji se radi na nivou Bosne i Hercegovine. Mi smo u ovoj budžetskoj godini predvidjeli 2,6 miliona po rebalansu. Tako smo se dogovorili. Vlada će izdvojiti još 1,4 miliona maraka. Imamo komisiju u Bosni i Hercegovini koja će na osnovu zahtjeva isto tako raditi u projektima obnove povratnika izbjegličkih naselja. Ono što je jako bitno, ove godine, iz ovih sredstava, očekujemo nekih desetak miliona i idemo u projekat sa Evropskom investicionom bankom – kreditna sredstva, da bi pokušali ove ili iduće godine raspustiti alternativne smještaje u Republici Srpskoj i kolektivne centre u Federaciji BiH. Po prvi put ove godine će ovo Ministarstvo od granta od 4,5 miliona, milion maraka izdvojiti za održivi povratak. Premda je Ministarstvo i ranije radilo reviziju korisnika alternativnog smještaja, odlučili smo – to je od danas startovalo – da provedemo kompletnu reviziju alternativnog smještaja na području Republike Srpske. Iz razgovora s korisnicima alternativnog smještaja, znam da ljudi, na primer, naprave kuću u Čačku, Užicu i tako dalje, a dalje koriste taj alternativni smještaj. Mislimo da ćemo uspjeti eliminisati 20-30 posto tih korisnika.“

O reviziji korisnika alternativnog smještaja, pomoćnik ministra Drago Vuleta kaže:

„Ovo nije nikakva, kako neko želi reći, ponovo hajka na raseljena lica i izbjeglice, nego nam je cilj da sve u ovaj proces uključimo, i predstavnike lokalnih zajednica. Na tome možemo samo svi dobiti. Korisnike individualnog zakupa ćemo smjestiti u kvalitetniji smještaj, neće imati stanodavce ,za vratom‘, a mi ćemo uštediti budžetska sredstva. Stvorićemo mogućnost da uključimo i druge, one koji nisu u statusu izbjeglih i raseljenih, ali su, nažalost, u statusu socijalnih slučajeva. A mi smo pokazali dobru volju i spremnost da se želimo baviti i tom problematikom – problematikom socijalnog zbrinjavanja, socijalne pomoći za ugrožene kategorije građana, bez obzira da li su to izbjegla, raseljena lica, povratnici ili domicilna lica. To je ono što je pred nama. A da bi zaista sve bilo transparentno, brzo, efikasno i kvalitetno, u narednih mjesec dana ćemo tu reviziju da provedemo u svim opštinama, i to će sigurno dati svoj rezultat.“

* * * * *

Udruženje za povratak u Kotorsko kod Doboja, osnovano je 1998. godine. Povratak u ovo mjesto, preciznije čišćenje tridesetak objekata, počelo je 2000. godine.

O povratku u Kotorsko govori Mirsad Kotorić, predsjednik udruženja:

KOTORIĆ: Mi smo od te 1998. godine predstavljali sve građane Kotorskog koji su aplicirali za povratak, a bilo je negdje oko 700 aplikacija. Pred sam rat je u Kotorskom bilo negdje oko 4.000 stanovnika bošnjačke nacionalnosti i negdje oko hiljadu stambenih jedinica u kojima su ti građani živjeli. Kada smo ušli u Kotorsko, negdje oko 270 stambenih jedinica je bilo zauzeto od strane građana srpske nacionalnosti, a ostali objekti su bili porušeni. Što se tiče tih nelegalno podijeljenih placeva 2000. godine, to je trenutno na sudu i ja nisam kompetentan o tome da govorim. Međutim, mogu da kažem da smo započeli nekakvu aktivnost 4. decembra 2000. godine putem OHR-a. Trenutno je stanje takvo kakvo jeste. Kakvu će odluku sud donijeti, to je u njegovoj nadležnosti. A što se tiče saradnje sa opštinskim strukturama, mogu da kažem da smo prezadovoljni, pogotovo sa gospodinom Obrenom Petrovićem, načelnikom opštine, koji je dao punu podršku samom povratku i održivom povratku u Kotorsko.

RSE: Kad ste se Vi vratili, čime se bavite, od čega živite, gdje Vam je familija?

KOTORIĆ: Ja sam se vratio među prvima. Obnovio sam kuću. U početku sam živio sa dvije kćerke, a sada sa jednom, pošto se jedna udala. Trenutno nisam zaposlen, radim nešto privatno i od toga živim sa svojom familijom, kao i svi ostali građani Kotorskog.

RSE: Ukupno je obnovljeno 390 stambenih objekata, među kojima je najveći broj finasirala švedska agencija za pomoć i razvoj SIDA. Šta je još urađeno?

KOTORIĆ: Rekonstrukcija vodovodne mreže, zatim škola, omladinski centar. To je sve finansirala SIDA. Trenutno se radi na izgradnji doma kulture, što finansiraju opština Doboj, Karitas iz Banjaluke i mjesna zajednica Kotorsko. Po našim procjenama, ostalo je još pedesetak totalno oštećenih kuća, onih sa manjim štetama je više, ukupno negdje oko 150 objekata. Ali iz toga se vidi da smo završili – da se izrazim fudbalskim žargonom – prvo poluvrijeme, a to je povratak. Povratak je uspio u potpunosti. Međutim, slijedi održivi povratak, koji je težak i u koji ulazimo sa puno problema. Nema posla, još nije dostupno zemljište koje se nalazi preko rijeke Bosne, a vlasnici su Bošnjaci iz Kotorskog. Nekada je postojala jedna skela preko koje su građani Kotorskog išli i tamo su radili te poljoprivredne poslove i živjeli od tih poljoprivrednih poslova. Trenutno nam to zemljište nije dostupno. Radi se na izgradnji skele preko rijeke Bosne, koju je isto tako aktivirao načelnik opštine Doboj.

RSE: Uglavnom, još mnogo posla i za vaše udruženje.

KOTORIĆ: Ima još posla, međutim moram da kažem da smo mi svjesni da se ne može preko noći vratiti prijeratna slika Kotorskog. Potreban je duži vremenski period da se postigne sve ono što smo imali. Međutim, u posljednjih godinu dana je naše udruženje malo rasterećeno. Na primjer poslove vezane za infrastrukturu je preuzeo novoformirani savjet mjesne zajednice. Zatim imamo sportsko udruženje koje okuplja jedan dio omladine i čiji je fudbalski klub počeo da se takmiči u 4. ligi Republike Srpske. Zatim imamo kulturno-umjetničko društvo koje isto tako okuplja dio omladine. Imamo registrovano i vatrogasno društvo. Imamo i udruženje poljoprivrednika. Tako da je naše udruženje djelimično rasterećeno i sad najviše radimo na smještaju i pomoći socijalno ugroženim licima. Što se tiče slobode kretanja, tu nema nikakvih problema. Što se tiče zaposlenja, i prije rata, a i dan danas postoji tvornica namještaja „Interier“, koja je imala oko 400 zaposlenih radnika, a u kojoj su većinom radili građani Kotorskog, međutim u njoj danas ne radi nijedan Bošnjak. Tu radi negdje oko 180 radnika srpske nacionalnosti, a to su ljudi koji su se tu naselili uglavnom poslije rata. Međutim, stanje je takvo da mi tu, na tom planu, ne možemo ništa posebno da uradimo.

RSE: Ko je zaposlen od Bošnjaka u Kotorskom?

KOTORIĆ: To su ljudi koji su imali sredstva ili su uzeli kredit i otvorili par prodavnica ili ugostiteljskih objekata. Ostali žive od pomoći familija koje se nalaze u inostranstvu. Dok je ovih 390 kuća bilo u izgradnji, tu se nešto moglo da zaradi, međutim danas niko ništa ne radi. Čeka se nešto što najvjerovatnije neće brzo doći.

* * * * *

Savez za koordinaciju izbjeglih i raseljenih Republike Srpske tražiće reviziju svih dodijeljenih i utrošenih sredstava za povratak u BiH, kao i objavljivanje tih podataka. Takođe, traži se što hitnije formiranje fonda za nadoknadu uništene imovine, naglašava Mirko Nikić:

„Prvo ćemo da pokušamo onim redom kojim idu svi normalni ljudi – da preko resornog Ministarstva za izbjegla i raseljena lica i Vlade Republike Srpske iniciramo ubrzavanje formiranja fonda za pravičnu nadoknadu na nivou Bosne i Hercegovine. U slučaju da ne uspijemo, bićemo prinuđeni da tražimo da Ustavni sud BiH donese odluku da se taj fond formira.“

Zatražena je, prema riječima Vojislava Milišića, izrada socijalnog programa za pomoć izbjeglicama i raseljenim koji žive u izuzetno teškim uslovima. On kaže da bi se novac predviđen za alternativni smještaj trebao usmjeriti na stalno stambeno zbrinjavanje:

„Mi ćemo tražiti da se pomognu upravo ove porodice koje koriste alternativni smještaj. Tražimo da se sa 2,6 miliona, koje će izdvojiti Vlada RS-a, rješava situacija porodica koje koriste alternativni smještaj u Republici Srpskoj, kako bi se one skinule sa budžeta Republike Srpske.“

U Mrkonjić gradu potpisan ugovor za preuzimanje građevinskog materijala za obnovu kuća u okolnim selima. Projekat finasira federalno ministarstvo izbjeglih i raseljenih, a povratnici, iako zadovoljni onim što će dobiti, razmišljaju kako da nađu novac za radove i sve drugo što je neophodno da bi nova kuća postala dom. Neki od njih kažu:

„Ja sam Mira Beganović. Ovo mi puno znači, ali ako ne bude sredstava, neću moći ništa uraditi.“

„Ja sam Šefko Čaušević iz Baljevina. Federalno ministarstvo je prije dvije godine obuhvatilo 12 porodica. Bilo je nagovijesti da bi i srpska Vlada trebala donirati pet porodica, međutim to se još uvijek nije desilo. Imamo jedno tridesetak kuća koje su ljudi sami uradili. Dobili smo i jedan motokultivator i pet krava. To je sve što smo dobili. Ko je sposoban, nešo malo zaradi, ko nije, stvarno se pati.“

„Ja sam Džahid Zahirović. Kad sam se tek vratio, spavao sam vani. Onda sam napravio šupu. Onda su mi rekli – pravi, pa ćemo ti dati. Tražio sam jednom, drugi put, treći put, četvrti put i ništa nisam dobio. Sad sam konačno dobio.“

* * * * * *

Specijalna emisija Radija Slobodna Evropa posvećena je ostvarivanju prava izbjeglih i raseljenih, ali i svih drugih kojima su ugrožena temeljna ljudska prava. U ovoj emisiji na vaša pitanja odgovaraju predstavnici vlasti i nevladinog sektora, zatim međunarodnih organizacija u Bosni i Hercegovini, te drugi stručnjaci za oblast imovinskih i drugih ljudskih prava. Pisma s pitanjima pošaljite u našu sarajevsku redakciju, gdje se priprema ova emisija. Adresa je Fra Anđela Zvizdovića br. 1, Sarajevo. Na pismo naznačite: Radio Slobodna Evropa, za emisiju Neću tuđe, hoću svoje. Ukoliko je to za vas jednostavnije, možete pisati i na našu e-mail adresu: rfe.sa@bih.net.ba
XS
SM
MD
LG