Dostupni linkovi

logo-print

Afera zbog poezije


Koliko god je poslednjih godina između književnih scena država bivše Jugoslavije bilo više zanemarivanja, nesporazuma i uzajamnog optuživanja od strane pojedinih aktera nego pravih kontakata, odavno se nisu toliko uskovitlale strasti kao kada je u Zagrebu izašla knjiga „Nebolomstvo“.

Saradnja: Ankica BARBIR-MLADINOVIĆ

Ova panorama srpske poezije 20. veka u kojoj su se, pored ostalih, našlo nekoliko pesama Matije Bećkovića, Gojka Đoge i Rajka Petrova Noge, potakla je pravu bujicu napada i kritika, pre svega što su ova trojica autora bili otvoreni zagovornici velikosrpskih ideja, dok su poslednja dva pisca već odavno zaštitnici lika i dela Radovana Karadžića. Uprkos tome što je nemali broj pisaca i kritičara u Hrvatskoj ustao u odbranu objavljivanja jedne ovakve knjige, u pojedinim trenucima mnogo su bili glasniji oni koju su tvrdili da je hrvatskoj kulturi na ovaj način pričinjena nenadoknadiva šteta, kako je objavljivanje onih koju su četnikovali prava uvreda, i da samo pojavljivanje radova pojedinih srpskih šovinista predstavlja nečuvenu provokaciju. Objavljivanje „Nebolomstva“ dobilo je obrise prave afere, pa su književne veze i odnosi između pisaca na prostoru bivše Jugoslavije teme i naše današnje emisije u kojoj između ostalih učestvuju:

• Predsednik Hrvatskog društva pisaca koje je objavilo knjigu „Nebolomstvo“ Velimir Visković
• Hrvatski pisac Josip Laća
• Priređivač panorame srpskog pesništva „Nebolomstvo“, novosadski profesor Bojana Stojanović-Pantović
• Crnogorski književnik Andrej Nikolaidis

* * * * *

No pre nego što se naši sagovornici posvete preispitivanju književnih veza između južnoslovenskih naroda, od naše zagrebačke dopisnice Ankice Barbir Mladinović saznaćemo nešto više detalja o samoj knjizi koja je pokrenula lavinu različitih pitanja:

U sklopu šireg izdavačkog projekta, Hrvatsko društvo pisaca početkom ove godine izdalo panoramu srpske poezije s kraja 20. stoljeća pod naslovom „Nebolomstvo“.

Zbirku je uredila novosadska književna kritičarka i profesorica Bojana Stojanović-Pantović, a obuhvaća 65 srpskih pisaca, među njima i pjesme srpskih nacionalista Matije Bećkovića, Gojka Đoge i Rajka Petrova Noge.

Izdavanje svojevrsne antologije srpskog pjesništva od 1990. do 2004. godine poduprlo je i hrvatsko Ministarstvo kulture s 15 tisuća kuna (oko dvije tisuće eura). Hrvatsko društvo pisaca, uz istu potporu, već objavilo i antologiju slovenskog pjesništva.

Pod naslovom „Hrvatska financira zbirku velikosrba“, prvi se oglasio „Večernji list“, optužujući Ministarstvo kulture da je sufinanciralo knjigu u kojoj su i neki propagatori velikosrpske ideje. Oštrica je prije svega bila uperena na pomoćnika ministra Čedomira Višnjića iz redova srpske zajednice, koji je u Ministarstvu zadužen upravo za knjigu. Članovi Vijeća za knjigu i nakladništvo tvrde da nisu imali uvid u cjelovit popis pisaca sa predložene panorame srpskog pjesništva, no ministar kulture Božo Biškupić svejedno je zatražio njihovu odgovornost za objavljivanje knjige, jer su – ističe – morali biti upućeni u koncepciju i sadržaj projekta kojeg predlažu za financijsku potporu.

Hrvatsko društvo pisaca preuzelo svu odgovornost za objavljivanje knjige i njezin sadržaj. Za razliku od ministra koji smatra da je učinjen velik propust, izdavač tvrdi da objavljivanjem panorame srpskog pjesništva, uključujući i trojicu spornih pjesnika, nisu narušeni književni, etički, niti patriotski standardi ponašanja.

* * * * *

RSE: U godinama rata objavljivanje pisca iz neke od zemalja sa kojom se bilo u prikrivanom ili otvorenom sukobu, predstavljalo je gotovo pravu jeres. Tu privilegiju stekli su autori koji nisu imali ni najmanju mrlju na svom liku i delu, poput Kiša, Albaharija, Dubravke Ugrešić ili Vladimira Arsenijevića. Mada se taj krug poslednjih godina proširio sa dvadesetak pisaca koji su prekoračili državne granice, izdavanje ovakvih knjiga daleko je od neke uobičajene izdavačke prakse. Otkud onda uopšte jedna ovakva panorama srpskog pesništva u Hrvatskoj?

VISKOVIĆ: Nas je zanimalo da u našoj ediciji, koja je novopokrenuta, počnemo da dvjema antologijama – jednom slovenskom antologijom i ovom srpskom panoramom, i da na neki način time programski naznačimo svoju spremnost na uspostavljanje nekakvih oblika književne komunikacije. To je neka politika našeg društva – da polako gradimo neke mostove, da omogućimo neku cirkulaciju ideja. Naše društvo zagovara suradnju sa kulturom okolnih naroda, zagovara na neki način otvaranje hrvatske kulture i prestanak hladnog rata kad je po srijedi razmjena informacija i pitanje kulturne suradnje. U krajnjoj liniji smo znali smo da će ono što mi odaberemo, a ne što je uvozna knjiga izvana, naići na nekakvu posebnu percepciju u javnosti, i to smo, očito, i dobili.

LAĆA: To je posljedica dvije bitne crte hrvatskog karaktera, a to su mazohizam i srboovisnost. To su ljudi u Hrvatskoj koji ne mogu bez Beograda i bez Srbije. Pa kad nemaju ništa drugo, onda izmišljaju antologije.

RSE: Prema kojim je priređivačkim kriterijumima uopšte nastala jedna ovakva panorama novije srpske poezije?

PANTOVIĆ: Kriterijumi su bili prilično teški za određivanje, s obzirom da između naše dve književnosti i kulture postoji prekid od skoro dve decenije, i u tom smislu poziv Hrvatskog društva pisaca sam prihvatila sa iznenađenjem; nisam se, dakle, uopšte nadala jednoj takvoj inicijativi. Onda sam shvatila da je najbolje napraviti nekakvu panoramu. Zbog toga se „Nebolomstvo“ i zove – panorama srpskog pesništva s kraja 20. veka, s ciljem da se predstavi nekakav presek tih poetičkih tendencija, dakle različitih orijentacija koje u našem pesništvu vladaju od raspada bivše Jugoslavije do danas.

NIKOLAIDIS: U pitanju je panorama srpske poezije 20. vijeka, i sa tog stanovišta mislim da je priređivač profesionalno odradio posao. Bojim se da se tu radilo o tome da li će se biti politički korektan ili će se dati precizna informacija o onome što jeste srpska poezija 20. vijeka.

RSE: Dok su mnogi drugi autori čekali čitavu jednu deceniju da budu objavljeni u Srbiji – poput jednog od najznačajnijih hrvatskih pisaca Miljenka Jergovića ¬– a čitaoci u Hrvatskoj i dalje ne mogu da saznaju ništa o predstavnicima mlade srpske proze, u Zagrebu je izašla knjiga sa Bećkovićevim, Đogovim i Nogovim pesmama. Istorija književnosti će vremenom odrediti pravo mesto ovim piscima, ali već očigledno da njihov javni angažman nije doneo dobra ni njihovim, a kamoli susednim narodima.

LAĆA: Da su to bar pjesnici koji su bili neutralni ili koji su bili protiv te agresije, protiv pohoda tenkova na Hrvatsku, protiv rušenja Vukovara, onda bih to još i mogao shvatiti. Ali da su to Nogo i Đogo i ovaj Bećković, to je jedna podvala.



PANTOVIĆ: Moj ukus nisu ni Bećković, ni Nogo, ni ovaj, ni onaj, ali ja jednostavno nisam mogla njih da prenebregnem, jer oni, prosto, ovde žare i pale, to je činjenica. Stojim iza tog izbora, zato što je izbor tako koncipiran. Da sam prihvatila neku drugu koncepciju, recimo mlade srpske poezije ili poezije određene orijentacije – feminističke, andergraund, urbane, svejedno – verovatno tim autorima tu ne bi bilo mesto.

RSE: Mnogi su pisci tokom devedesetih izgovarali, u različitim prilikama, zapaljive reči, ali kada se podvuče crta, ipak nije preveliki broj onih koji su, poput ova tri autora, otvoreno zazivali rat u Hrvatskoj ili pozivali svoj narod da je vreme da se krvlju naplati krv, kako su oni govorili.

VISKOVIĆ: Da sam se ja pitao, vjerojatno bih predložio antologičarki da radi jednu antologiju mlađe srpske poezije, gdje ti autori ne bi bili zastupljeni. Međutim, nisam se htio uredniku petljati u njegov izbor. U krajnjoj liniji, sada kada se ta antologija pojavila, zašto ne. Mislim da se naprosto trebamo navikavati na to da kulturu naših susjeda prihvaćamo u njezinoj cjelovitosti. Da kažem da sam pretpostavljao da neće biti problema, lagao bih vam. Bilo je jasno da će pojavljivanje imena tih pjesnika u zagrebačkoj sredini, u hrvatskoj sredini, izazvati određeno uzbuđenje. U našoj sredini su ti pjesnici doista percipirani kao ljudi koji su, ne toliko poezijom, nego svojim istupanjima, zapravo bili svojevrsni arhitekti i ideolozi rata, da tako kažem.

NIKOLAIDIS: Mislim da se ovdje radilo o tome da je bila u pitanju panorama, dakle pregled, a ne reprezentativni izbor srpske poezije. Srpska bi se poezija mogla podijeliti po različitim osnovama, pa bi onda, sasvim izvjesno, u jednoj antologiji našli Đogo, Nogo i Bećković, a u drugoj neki drugi.

RSE: S obzirom da je krajnje upitno da li je objavljivanje panorame novijeg srpskog pesništva uspostavilo neke nove mostove između književnosti zemalja bivše Jugoslavije ili samo opteretilo te već teško narušene odnose, ostaje dilema: treba li uopšte u novim državama zapadnog Balkana objavljivati dela pisaca iz susedstva koji imaju upadljivo negativan imidž?

LAĆA: Ja sam apsolutno protiv.

VISKOVIĆ: Ako živimo u nekakvim demokratskim društvima, onda nema zabranjenih pisaca i nema zabranjenih knjiga. A pogotovo ako živimo u nekakvom kapitalističkom uređenju, onda je zapravo jedini kriterij da li postoji tržišno zanimanje za neku knjigu ili ne. To su nekakvi osnovni postulati.

RSE: U vreme socijalističke Jugoslavije, mnogi pisci koji su nisu uklapali u vladajući ideološku matricu, potpuno su izbrisani iz književne istorije. Oni koji su imali grehe iz vremena Drugog svetskog rata, bilo da su poput Mila Budaka bili deo državnog aparata tadašnje NDH, ljotićevskih jedinica kao Stanislav Krakov ili emigrantskog talasa, dobili su trajni žig izdajnika koji je potpuno prekrio njihovo delo. Tradicija političkih zabluda pisaca sa ovih prostora nastavila se tokom devedesetih. Stoga se nameće pitanje – treba li prilikom objavljivanja autora sa prostora bivše Jugoslavije imati bilo kakvu zadršku prema onima čiji je javni angažman sporan?

NIKOLAIDIS: Bojim se da bi onda bio prevelik broj pisaca koje nikada više ne bismo objavljivali i čitali. Ovi ljudi su loš primjer, prosto zato što me njihova poezija ne interesuje, a politički se ih gnušam. Međutim, postoje neki drugi, mnogo važniji ljudi od njih, koji su pisali na nekim drugim jezicima, a čiji su politički grijehovi bili možda i veći nego grijehovi ove trojice, a koje prosto ne možete preskočiti, jer biste osakatili svoje elementarno obrazovanje i to bi zaista bila velika šteta. Ne možete odbijati da štampate Paunda zato što je on čitao mahnite proglase na italijanskom radiju.

VISKOVIĆ: Ne može se baš reći da je politički angažman potpuno nevažan, pogotovo kod pisaca tipa Bećkovića ili Milana Aralice. Njihov politički angažman je, po njihovoj intenciji, nešto što određuje ne samo njih kao politička bića, nego zapravo i njih kao mislioce ili pak kao pripadnike nacije. Taj jedan oblik politizirane pripadnosti naciji i borbe za ideale tog naciona, to je njihov osnovni cilj. A sad je stvar, naravno, načina na koji je određena sredina uopće spremna percipirati te pisce. Ja osobno, recimo, nisam previše zainteresiran za objavljivanje neke knjige Matije Bećkovića ovdje. Mislim da bi bio vrlo mali interes za takvu knjigu. Međutim, Matija Bećković se ne može izagnati iz srpske književnosti. On u njoj postoji. Pa kad se radi, recimo, jedna antologija ili jedna panorama srpske književnosti, onda apsolutno Matija Bećković u njoj mora biti. Sasvim sigurno postoje pisci koji imaju neke političke stavove, ponekad čak i dijabolične – sjetimo se samo Ezre Paunda ili recimo Knuta Hamsuna, ali koji, unatoč tim svojim stavovima, realiziraju neka zanimljiva literarna djela.

RSE: No jedno su iskustva velikih evropskih kultura koje su imale snagu da apsorbuju i ono loše što se pojavljivalo kod nekih njihovih aktera, a drugo ono krhko kulturno nasleđe južnoslovenskih naroda koje su iznova dovodili u pitanje stavovi pojedinih pisaca. Književnici su bili među onima koji su postali ratni lideri, pisci su se nalazili u ratnim štabovima koji su krojili državne granice na račun desetina hiljada ubijenih, promocije knjiga završavale su se otvorenim pozivima da se nesporazumi jedino mogu rešiti oružjem. Može li se onda razumeti osetljivost koja u nekim sredinama postoji prema zazoru koji izazivaju pojedini pisci?

VISKOVIĆ: Kako ne bih razumio? Naravno da razumijem i mislim da ona postoji, ali naprosto mislim da je naša dužnost da čitavo to stanje dovedemo negdje u normalu. Da reakcije, recimo, prema srpskom nacionalizmu odnosno šovinizmu kod nas, ne budu tog tipa. Da to tretiramo kao šovinizam koji izražavaju, recimo, talijanski iredentisti. Osim ako netko konkretno ne organizira nekakvu oružanu zavjeru ili neke gerilske odrede, onda moramo imati nešto tolerantnije ponašanje prema tim nacionalistima iz redova bliskih naroda.

LAĆA: Slobodan Milošević nije došao na vlast državnim udarom, već je izabran na izborima. On je, dakle, s potporom većine, krenuo u agresiju na Hrvatsku. Vidjeli smo na televiziji, Beograd je ispraćao tenkove cvijećem, i to ljudi pamte, i to je činjenica koju ja nikada za svog života neću zaboraviti. Ali to ne znači da ja ikoga mrzim. Ja ne mrzim nikoga. Srbija nije doživjela katarzu i ni po čemu se ne vidi, osim po nekim pojedinačnim istupima, da su taj narod, ta inteligencija, akademija, pa i Crkva, shvatili – pogriješili smo, braćo, nećemo više, to je bio promašaj i tako dalje. Neka to svale na nekoga, kao što Srbi znaju svaljivati – objese Dražu Mihailovića i nitko više nije bio u četnicima. Međutim, to se nije dogodilo. Na kraju krajeva, iz ispraćaja Slobodana Miloševića se vidi da se to nije dogodilo. I onda je normalno da na hrvatskoj strani raste oprez. I normalno, kad vide one četnike ponovo na groblju, sjete se – pa da, nama opet prijeti opasnost. Onda raste animozitet i prema kulturi s toga područja.

RSE: Povišena osetljivost sa kojom se budno motri na sve ono što se u knjižarama pojavi iz susedstva, dobija posebno na intenzitetu kada štampanje takvih knjiga dobija državnu potporu. Do sada nije bilo slučajeva da neka od država bivše Jugoslavije finansijski pomogne objavljivanje takvih izdanja, tako da je materijalna pomoć koju je od hrvatskog Ministarstva kulture dobilo „Nebolomstvo“ bio dodatni razlog da se iz temelja preispita jedna takva praksa:

LAĆA: Da li će neki pojedinac ili neko poduzeće privatno objaviti srpsku poeziju, to me uopće ne zanima. Ja bih prije preporučio da se otvori u Zagrebu knjižara u kojoj bi se prodavala srpska književnost, ili u Beogradu knjižara u kojoj bi se prodavala hrvatska književnost. Ali da se novcem hrvatskih poreznih obveznika objavljuje knjiga koja, pretpostavljam, u ovom trenutku u Hrvatskoj nikome nije potrebna, dovodi Ministarstvo u neugodnu situaciju. Zašto to uopće financirati danas, nakon svega, kada treba još obnoviti mnoge kuće i gradove koji su stradali u srpskoj agresiji, izbor srpske poezije u kojem su trojica eklatantnih hrvatomrzaca?



VISKOVIĆ: Nitko nije doveo u pitanje naše pravo da izdajemo antologiju, odnosno panoramu srpske književnosti. To je već jako veliki napredak. Međutim, ono što je, recimo, i kod ovih najžešćih, najostrašćenijih nacionalista bilo kao sporno, to je – treba li hrvatska Vlada, svojim novcima sponzorirati izlaženje takvih projekata.

RSE: Bez obzira što će sve ono što se dešavalo oko objavljivanja najnovije panorame srpskog pesništva vremenom biti potisnuto nekim drugim književnim događajima koji su povezani sa onim što se zbiva kod susednih naroda, „Nebolomstvo“ je bacilo trag svetla na sadašnje književne veze između naroda zapadnog Balkana. Kakvi su uopšte odnosi između pisaca i samih tih književnih scena?

LAĆA: Godine 1989. moj roman za djecu „Gospodar ključa“ bio je izabran među deset romana za nagradu „Politikinog zabavnika“. Kad bi sada neka od ovih mojih, novijih dječjih knjiga bila predložena za neku takvu sličnu nagradu, ja bih to odbio. Odbio bih čak i prijedlog.

PANTOVIĆ: Postoji jedno obostrano nepoverenje, osobito kod institucija i udruženja koji nisu naklonjeni nekakvoj obnovi kulturne saradnje, odnosno koji još uvek žive u tom nekom vremenu iz devedesetih, koji pokušavaju da kreiraju kulturu po nekim svojim uzusima.

RSE: Kada se razgrnu svi oni površinski nesporazumi, ali i dobronamerni gestovi, postoji li nešto što bi se moglo nazvati ozbiljnim književnim vezama između naroda koji žive na ovim prostorima? Da li uopšte državne institucije, ili neke druge ustanove, neguju bilo kakvu osmišljenu i komunikaciju između književnosti koje nastaju na gotovo identičnim jezicima?

LAĆA: Ako netko želi čitati moje knjige, ako ih nađe u knjižarama, neka ih čita. Ako mene bude zanimalo nešto iz srpske književnosti, potražit ću i pročitat ću. Ali to ne znači da to treba raditi ubrzano, forsirano, pod pritiskom nekih međunarodnih čimbenika i tako dalje. Neka sve ide svojim prirodnim tijekom.

NIKOLAIDIS: Moje iskustvo sa Bosnom, sa Hrvatskom, vrlo je dobro. Međutim, mi imamo drugi problem. Mi imamo problem sa tržištem u Srbiji i sa dijelom zemlje kojoj i dalje pripadamo. Tako da je u svakom slučaju očigledno da su politički aršini često najvažniji, jer se na neki način u Srbiji na nas – mislim na ovu grupu pisaca koji su bliski ovoj suverenističkoj opciji – gleda vrlo slično kao što se u Hrvatskoj gleda na Đogu, Nogu i Bećkovića.

VISKOVIĆ: Kad je riječ o literaturi, ozbiljne veze ne postoje. Kod nas je objavljeno, otprilike se zna, četiri-pet knjiga od Danila Kiša. Objavljeno je i prati se što radi Filip David ili što radi David Albahari. Tržište knjiga, nažalost, uopće nije profunkcioniralo. Onaj pravi, dubinski uvid, to da osjećamo da smo mi zapravo dio neke zajedničke, proširene scene, bar ja više nemam. Znam da ima ljudi koji prate što se događa u Srbiji, ali to nije ona vrsta praćenja koju smo imali recimo prije 15 godina.

PANTOVIĆ: Autori, pisci i izdavači koji su nekad bliski, ostali su još uvek bliski. Ja nisam prekidala kontakte niskim s kim sam ih imala ranije. U međuvremenu sam stekla čak i neke nove kontakte.

RSE: U jednom dugom istorijskom razdoblju, koje je dalo mnoge pisce koji su obeležili 20. vek, književnosti južnoslovenskih naroda razvijale su se uz jake uzajamne uticaje. Nije samo reč o tome da je mladi Miloš Crnjanski bio više vezan za Zagreb nego Beograd, sklonostima koje je Miroslav Krleža gajio prema srpskoj kulturi, ili da pisci poput Ive Andrića pripadaju podjednako srpskoj, bosanskoj i hrvatskoj književnosti. Mnogi pisci bivše Jugoslavije razvijali su se pod jakim uzajamnim uticajima, tako da se mogao jasno videti uticaj Kiša na veliki broj hrvatskih ili bosanskih autora. S druge strane bio je više nego upadljiv uticaj Marinkovićevog „Kiklopa“ koji je postao kultni roman za čitavu jednu generaciju beogradskih pisaca. Postoji li sada bilo kakva interakcija, da li objavljivanje neke značajane knjige izaziva bilo kakvu reakciju u književnosti suseda?

LAĆA: Koliko znam, pretežan dio hrvatskih književnika ne zanima ili manje zanima što se tamo događa, pogotovo u Beogradu.

NIKOLAIDIS: Prosto se moramo navići na to da će se vremenom u našim knjižarama, u izlozima knjižara naših gradova, nalaziti knjige autora kojih se politički i moralno, ako hoćete, gnušamo, ali to je prosto nešto što je civilizacijski standard i nema sumnje da će tako biti, i naše je da se naviknemo na tu činjenicu. Nismo mi manje Srbi ili manje Hrvati zbog toga što će se Bećkovićeve ili Araličine knjige prodavati u Zagrebu ili Beogradu, ili nismo mi manje Crnogorci zbog toga što će u našim knjižarama biti manje Njegoša, a više Jergovića. To je bit čitave priče.

RSE: Uz isprepletane uticaje, srodan senzibilitet i blizak tematski okvir pisaca južnoslovenskih naroda, doveli su do toga da su se knjige nekih beogradskih pisaca u predratnom razdoblju najbolje prodavale Zagrebu, ili da su neki hrvatski autori srednje generacije bili više cenjeni u Srbiji nego u svoj zemlji. Poslednjih godina nastalo je na desetine knjiga koje direktno ili posredno govore o ratu. Bez obzira što se u središtu većine tih dela koja neće biti zaboravljena preko noći nalazi pojedinac, a ne nacija ili vera, mnoga od tih dela opisuju neke stvari stvari koje su umnogome razlikuju od percepcije čitaoca u susedstvu. Koliko je aktuelna književna produkcije, pre svega u odnosu na neke dominantne teme, uopšte bliska čitaocima susednih naroda?

LAĆA: Ja sam za to da se u knjižarama pojave, recimo, srpske knjige, ali u rubrici ili na policama gdje piše – strana književnost. I obrnuto, odnosno tako i u Beogradu. Pa koga zanima, neka kupuje i čita. Nesumnjivo je da će hrvatska književnost s kraja prošlog stoljeća i s početka ovog, biti obilježena ratom, i obilježena je. I to se sigurno ne može svidjeti čitateljima koji ispraćaju Slobodana Miloševića, odnosno njegovo tijelo. Ta se poezija ili proza ili drama ne može takvima svidjeti. I u tom smislu ta književnost ne može naići na prijem kod Srba.

PANTOVIĆ: Mene lično zanima šta se dešava tamo, ali bojim se da veliki deo naše javnosti i naših pisaca zapravo ne interesuje. Pojedinci pokušavaju više da se afirmišu recimo u Francuskoj, Engleskoj, Nemačkoj, kao da je taj prostor bivše Jugoslavije sada postao relativno nezanimljiv i još uvek nepopularan.

RSE: Nakon svega što se dogodilo, tek u ponekoj knjižari Zagreba, Beograda, Sarajeva ili Podgorice, može se naći neki naslov koji je objavljen u susednoj zemlji. Knjižari imaju svoje razloge zbog kojih ne pokazuju bilo kakvu želju da prošire tu ponudu. Ili su knjige iz Hrvatske skupe, ili u Hrvatskoj sve manje ljudi čita ćirilicu, ili je carinska procedura još uvek komplikovana da bi se neko sa tim petljao. Da li sa druge strane čitaoce uopšte zanima da prate ono što se objavljuje kod suseda?

LAĆA: Postoje obitelji čiji su članovi poginuli. Možda će njihovi potomci, u drugoj, trećoj generaciji to pratiti, što je normalno, ali ne treba ne shvaćati to da ova generacija, koja pamti rat, koja ga je prošla, ima svoje pamćenje i da se tog pamćenja ne odriče, bez obzira koliko puno stvari možemo oprostiti.

NIKOLAIDIS: U Podgorici postoji knjižara „Karver“ koja je specifična po tome što se u njoj prodaju knjige bosanskih i hrvatskih izdavača. Iznenađujuće je, ali je i baš lijepo što je tako – upravo knjige tih izdavača su najtraženije

RSE: Čak i da panorama srpskog pesništva „Nebolomstvo“ nije pokrenula sva ona pitanja koja se tiču književnih veza zemalja bivše Jugoslavije, vidljivo je da ono što stvaraju pisci i dalje pre svega određuju neki vanknjiževni elementi. Često su to nakaradni politički stavovi zbog koji sam spisateljski zanat i dalje budi podozrenje, neretko se u sve to upliće kontekst ratnih dešavanja, mada književnu komunikaciju sasvim objektivno otežavaju i novouspostavljene državne granice. Da li se u perspektivi može očekivati povratak interesovanja čitalaca za književnost suseda, ili će ta dela biti čak i više udaljena i strana nego što je to sada slučaj?

LAĆA: Veze će doći, ali ne nasilu i ne ubrzano. To su žive i svježe rane. Francuzima i Nijemcima je trebalo puno više godina da se izmire i da se na kraju nađu zajedno u Evropskoj zajednici, a kamoli nama. Stvari će se možda pozaboravljati, izgladiti i za 20,30, 50 godina se može normalno surađivati.

NIKOLAIDIS: To ne treba rješavati onako kako se prije rješavalo – po nacionalnom ključu, po nekom reciprocitetu, nego je vjerovatno najbolji način da se to sve tržišno organizuje, da ljudima ponudite da kupe knjigu i onda da oni odluče da li će to i uraditi. U svakom slučaju, što bolje budemo pisali i što nam knjige budu bolje, to će ljudi prije, bez obzira gdje se nalazili, željeti da ih pročitaju.

RSE: Mogu li dani koji dolaze konačno osloboditi južnoslovenske književnosti svih onih balasta koji je pritiskaju, dopuštajući da umetnička dela žive i traju onoliko koliko zapravo i vrede?

PANTOVIĆ: Bojim se da ovi ljudi koji su još uvek, da kažem, na vlasti, bukvalno, a i kulturno nemaju neki veliki interes za tom saradnjom.

VISKOVIĆ: Valjda će se otvoriti nekakva mogućnost komunikacije. Valjda će se otvoriti i nekakva tržišta i nekakav protok. Neće to nikada biti opet ona vrsta zajedničkog kulturnog prostora kakav je u nekoj mjeri bio nekoć, ali bar za one koji imaju neku dobru volju, bit će otvorene neke mogućnosti zajedničkog komuniciranja.

RSE: No dok ne nestane sve ono što čitaoce tera da knjige iz neke od susednih zemalja tretiraju kao nešto što im gotovo može eksplodirati u rukama, izdavačima bi u svakom slučaju ne bi naškodio selektivniji izbor u prezentovanju pojedinih pisaca. Jer u svim književnostima postoji još mnogo knjiga koji će više doprinositi uspostavljati poverenja, umesto stvaranju novih zazora kod suseda.
  • 16x9 Image

    Slobodan Kostić

    Diplomirao na Katedri za filozofiju Filozofskog fakulteta u Beogradu; počeo da radi kao novinar u "Borbi", a nakon uspostavljanja državne kontrole nad ovim nezavisnim dnevnikom prešao u "Našu Borbu"; bio član uređivačkog kolegijuma "Vremena" i urednik u informativnoj redakciji TV B92.

XS
SM
MD
LG