Gordana SANDIC – HADŽIHASANOVIC
U Kolektivnom centru Krnjača kod Beograda smješteno je 550 ljudi. Polovinu čine izbjeglice iz BiH, a polovinu iz Hrvatske. Predsjednik udruženja izbjeglica iz BiH u Srbiji i Crnoj Gori Milorad Muratović, kaže:„Mnogi od njih su, recimo, bili u pojedinim mjestima BiH, ali nisu uspjeli tamo da se održe, nisu uspjeli da riješe neka osnovna pitanja i sad su opet vratili se ovamo. Mnogima od njih poništen je izbjeglički status ovdje i takvih otprilike iz BiH ima oko12 hiljada, pa im sad to vraćaju, jer je tu napravljena greška.“
Ovo je samo jedan od razloga koji traži regionalni prustup rješavanju izbjegličke problematike. Međutim, sudeći prema izjavama učesnika skupa u Sarajevu, nije se daleko odmaklo u ostvarivanju tzv. Sarajevske deklaracije, usvojene prije 14 mjeseci. Rasim Ljajić, ministar za ljudska i manjinska prava Srbije i Crne Gore, kaže:
„Jedno od osnovnih pitanja za nas tiče se rešavanja pitanja nosioca stanarskih prava. U tom pogledu su izneta tokom rasprave različita gledišta. Tražićemo ono rešenje koje je prihvatljivo za sve strane, učesnike u ovom procesu. U svakom slučaju, Srbija i Crna Gora ne samo da je zainteresovana za potpuno sprovođenje ove deklaracije, već će dati svoj maksimalni doprinos da se što pre stavi tačka na rešavanje preostalih izbegličkih pitanja.“
Mirsad Kebo, ministar za ljudska prava i izbjeglice BiH, takođe navodi problem stanarskih prava, ističući da su učesnici skupa tokom razgovora:
„Iskazali interes da o tome razgovaramo – o odgovarajućim rješenjima koja će i to pitanje konačno pokrenuti s jedne mrtve tačke i otkloniti ga kao prepreku u daljim aktivnostima i naporima da se u regionu ovo pitanje počne završavati i kao humanitarno, a bogami i kao političko pitanje koje je vrlo važno za odnose u regionu i koje pokazuje spremnost vlasti triju zemalja da, ispunjavajući obaveze prema svojim građanima, ispunjavaju i preuzete međunarodne obaveze iz ove oblasti – a to je put u Evropsku uniju.“
Predsjednik udruženja Srba iz Hrvatske koji se nalaze u BiH, preciznije u RS-u, Petar Đodan smatra da «što je više deklaracija – to manje rješavanja problema“:
„To su samo načelni dogovori na koje se dva, tri dana u javnosti pažnja obraća. Poslije toga nitko nije odgovarao, niti je prozvan zato što nije realizovano ono što je potpisano. Ostaje izbjeglicama, raseljenim licima na ovim područjima da se snalaze kako umiju i znaju.“
Članovi udruženja Vrata Bosne za povratak u bosansku Posavinu smatraju da bi ključnu ulogu trebale odigrati evropske institucije ne dozvoljavajući prijem zemalja regiona dok ne riješe osnovna ljudska prava izbjeglih i raseljenih. Jakov Lepan tako kaže:
„Ako mi to budemo tražili da provede Evropska unija, nema pregovora ni Srbiji i Crnoj Gori, ni Hrvatskoj, ni BiH. Pa ne može, kako će? Oni su preuzeli aranžamane iz Opšteg okvirnog sporazuma, preuzeli da provedu sve što se tiče izbjeglica.“
Pretpostavlja se da je još uvijek više od 300.000 ljudi koji su se pomjerali na prostoru bivše jugoslovenske zajednice i koji danas nemaju riješen status.
