Ne zna se sto je gore, kaže dvadesetsedmogodišnji Luka, živjeti u stiješnjenom prostoru s roditeljima, biti podstanar ili se zakopati sa stambenim kreditom. On i njegova djevojka Iva odlučili su se za kredit:
„Otplata je 1.590, plaća 4.200, dakle trećina plaće.“
Njih dvoje spadaju još u sretnike. Iva je od bake naslijedila 25 tisuća eura, pa su za mali stan od 42 kvadrata uzeli kredit od samo 30 tisuća eura, a da su cijeli kupovali na kredit, ukupna primanja bi im morala biti veća od dvije prosječne hrvatske place, više od 1.000 eura:
„Trebao bi imati oko 8.000 plaću da bi to mogao otplaćivati.“
Tridesetogodišnju Marinu smo sreli u parku s petomjesečnom kćerkicom Vanjom. Ona i suprug zarađuju oko 1.300 eura, upravo su digli stambeni kredit i idućih 30 godina, mjesečno će ga otplaćivati 500 eura:
„Ja se strašno bojim, jer ćemo mi, maltene, biti u penziji kada to budemo otplatili. Ali, dobro, uvijek možemo taj stan prodati ako zagusti.“
Neovisni ekonomski analitičar dr Guste Santini kaže da se ne čudi trendu rasta stambenih kredita u Hrvatskoj, iako su kamate, načelno gledajući, još uvijek visoke – oko šest posto:
„Velika većina građanstva u Hrvatskoj nema riješeno stambeno pitanje. Banka daje kredit i ljudi pokušavaju to riješiti – otplaćivati taj kredit. Posebice ako ga usporede sa najamninama koje su, obzirom na naše dohotke, visoke, odlučuju se za kredite.“
„Mi ne bismo digli kredit da smo imali drugu soluciju. Nemamo ni izgleda da ćemo nešto od nekoga dobiti, tako da je to jedini način na koji možemo riješiti stambeno pitanje.“
Predsjednik Nezavisnih hrvatskih sindikata Krešimir Sever isitče da bi trend rasta stambenih kredita bio logičan da su povoljni, ali, unatoč lošim uvjetima, ljudi ih sve više traže, što samo potvrđuje koliko je stambeno pitanje golem problem u Hrvatskoj. Krešimir Sever:
„U Hrvatskoj je vrlo loš sustav kreditiranja. Banka će dati kredit s tim da se založi sam stan ili nekretnina koja se kupila. Dodatno se mora osigurati i sam onaj tko je podigao kredit. Tako da postoji još cijeli niz izdataka koji služe kao sigurnost poslovnim bankama da bi, u slučaju bilo kakvog problema, mogle svoje potraživanje naplatiti. Tako da se i na tom području vrlo jasno vidi sve veće raslojavanje društva, jer je uistinu cijena kvadratnog metra ogromna.“
Upravo zbog toga, mnogi roditelji odlučuju prodati vlastiti stan, odlaze u puno manje, a djeci daju dio novaca za učešće, kako bi im kredit bio što manji.
Učinila je to i naša sugovornica, ali njezina prijateljica, kaže, još nije spremna:
„Kaže da ništa neće dijelit, niti prodavat dok je živa. Kažem joj – onda će ti oni dočekati pedesetu i neće imati riješeno stambeno pitanje. Moraš se prilagoditi i dati, i onda kad možda nisi spreman da napraviš takav potez, jer nema druge.“
I mlada Zagrepčanka Marina kaže da bez pomoći oca ne bi mogla dignuti kredit:
„Stavili smo hipoteku na kuću moga oca. Srećom da imam tatu koji ima kuću, pa mi je utoliko pomogao. Želim naglasiti da sam ja na porodiljskom i da to u mnogim bankama stvara veliki problem za dignut kredit. Premda sam na porodiljskom mjesec dana, a kredit ću otplaćivati 30 godina, tako da je nonsens da je to prepreka da dignem kredit, ako sam u stalnom radnom odnosu. Čak su mi u jednoj banci tražili potvrdu od mog direktora da će me primiti natrag na posao. Tu su žene, recimo, u neravnopravnom položaju.“
U neravnopravnom su položaju, upozorava sindikalni čelnik Krešimir Sever i svi koji su zaposleni na određeno vrijeme, oni na bankovne kredite ne mogu ni misliti:
„Nemaju sigurnost zaposlenja, pa time nemaju ni sigurnost pristupa kreditu. A onda su prisiljeni posuđivati novce na sve moguće načine da bi se snašli. Tako da je ova kreditna zaduženost evidentirana preko Hrvatske narodne banke kroz poslovne banke, ali postoje još mnogi drugi pravci zaduživanja koji upravo tim mladim ljudima umnogome opterećuju život.“
„Otplata je 1.590, plaća 4.200, dakle trećina plaće.“
Njih dvoje spadaju još u sretnike. Iva je od bake naslijedila 25 tisuća eura, pa su za mali stan od 42 kvadrata uzeli kredit od samo 30 tisuća eura, a da su cijeli kupovali na kredit, ukupna primanja bi im morala biti veća od dvije prosječne hrvatske place, više od 1.000 eura:
„Trebao bi imati oko 8.000 plaću da bi to mogao otplaćivati.“
Tridesetogodišnju Marinu smo sreli u parku s petomjesečnom kćerkicom Vanjom. Ona i suprug zarađuju oko 1.300 eura, upravo su digli stambeni kredit i idućih 30 godina, mjesečno će ga otplaćivati 500 eura:
„Ja se strašno bojim, jer ćemo mi, maltene, biti u penziji kada to budemo otplatili. Ali, dobro, uvijek možemo taj stan prodati ako zagusti.“
Neovisni ekonomski analitičar dr Guste Santini kaže da se ne čudi trendu rasta stambenih kredita u Hrvatskoj, iako su kamate, načelno gledajući, još uvijek visoke – oko šest posto:
„Velika većina građanstva u Hrvatskoj nema riješeno stambeno pitanje. Banka daje kredit i ljudi pokušavaju to riješiti – otplaćivati taj kredit. Posebice ako ga usporede sa najamninama koje su, obzirom na naše dohotke, visoke, odlučuju se za kredite.“
„Mi ne bismo digli kredit da smo imali drugu soluciju. Nemamo ni izgleda da ćemo nešto od nekoga dobiti, tako da je to jedini način na koji možemo riješiti stambeno pitanje.“
Predsjednik Nezavisnih hrvatskih sindikata Krešimir Sever isitče da bi trend rasta stambenih kredita bio logičan da su povoljni, ali, unatoč lošim uvjetima, ljudi ih sve više traže, što samo potvrđuje koliko je stambeno pitanje golem problem u Hrvatskoj. Krešimir Sever:
„U Hrvatskoj je vrlo loš sustav kreditiranja. Banka će dati kredit s tim da se založi sam stan ili nekretnina koja se kupila. Dodatno se mora osigurati i sam onaj tko je podigao kredit. Tako da postoji još cijeli niz izdataka koji služe kao sigurnost poslovnim bankama da bi, u slučaju bilo kakvog problema, mogle svoje potraživanje naplatiti. Tako da se i na tom području vrlo jasno vidi sve veće raslojavanje društva, jer je uistinu cijena kvadratnog metra ogromna.“
Upravo zbog toga, mnogi roditelji odlučuju prodati vlastiti stan, odlaze u puno manje, a djeci daju dio novaca za učešće, kako bi im kredit bio što manji.
Učinila je to i naša sugovornica, ali njezina prijateljica, kaže, još nije spremna:
„Kaže da ništa neće dijelit, niti prodavat dok je živa. Kažem joj – onda će ti oni dočekati pedesetu i neće imati riješeno stambeno pitanje. Moraš se prilagoditi i dati, i onda kad možda nisi spreman da napraviš takav potez, jer nema druge.“
I mlada Zagrepčanka Marina kaže da bez pomoći oca ne bi mogla dignuti kredit:
„Stavili smo hipoteku na kuću moga oca. Srećom da imam tatu koji ima kuću, pa mi je utoliko pomogao. Želim naglasiti da sam ja na porodiljskom i da to u mnogim bankama stvara veliki problem za dignut kredit. Premda sam na porodiljskom mjesec dana, a kredit ću otplaćivati 30 godina, tako da je nonsens da je to prepreka da dignem kredit, ako sam u stalnom radnom odnosu. Čak su mi u jednoj banci tražili potvrdu od mog direktora da će me primiti natrag na posao. Tu su žene, recimo, u neravnopravnom položaju.“
U neravnopravnom su položaju, upozorava sindikalni čelnik Krešimir Sever i svi koji su zaposleni na određeno vrijeme, oni na bankovne kredite ne mogu ni misliti:
„Nemaju sigurnost zaposlenja, pa time nemaju ni sigurnost pristupa kreditu. A onda su prisiljeni posuđivati novce na sve moguće načine da bi se snašli. Tako da je ova kreditna zaduženost evidentirana preko Hrvatske narodne banke kroz poslovne banke, ali postoje još mnogi drugi pravci zaduživanja koji upravo tim mladim ljudima umnogome opterećuju život.“
