Dostupni linkovi

logo-print

Neizvjesna sudbina izbjeglica u Čepinu


Nedavna posjeta Aleksandra Dragičevića, veleposlanika Bosne i Hercegovine, Osijeku iskorištena je i za razgovore o sudbini 278 izbjeglica iz te zemlje koji su smješteni u Naselju prijateljstva u Čepinu. Za njih će do kraja godine - budući da se to izbjegličko naselje zatvara - morati biti pronađen drugi smještaj. Nada Arbanas, pročelnica osječkog Regionalnog ureda za prognanike i izbjeglice, kaže kako su se u rješavanje tog problema sada aktivno uključile i vlasti Bosne i Hercegovine:

„Mi smo prvi puta krajem prošle godine, a i početkom ove godine, počeli vrlo intenzivne razgovore s predstavnicima BiH, konkretno Veleposlanstvom BiH u Zagrebu i to je dalo određene rezultate. Vjerujem, dakle, da ćemo uz pomoć dviju država, bez ikakvih drugih asistencija, uspjeti napraviti veliki pomak u povraku tih ljudi, koji se trebaju vratiti, jer im je tamo i sudbina. I cijeli princip rada s prognanicima i izbjeglicama je raditi na njihovu povratku u prebivalište.“

No, problem je, nastavlja Nada Arbanas, što se većina izbjeglica nema kamo vratiti, jer njihove nekadašnje kuće nisu obnovljene. Zato bi najveći dio njih želio ostati u Hrvatskoj:

„Izbjeglice reagiraju dvojako. Vi imate u Naselju prijateljstva nekoliko obitelji koje jednostavno pokušavaju na bilo koji način ostvariti obnovu, ali to ide teško već dvije, tri godine i oni se žele istinski vratiti. Imate one izbjeglice koje su ovdje našle određenu socijalnu sigurnost i one jednostavno ne znaju što bi radili u BiH.“

Među takve spada i Šaćira Isić iz Modriče, koja u prognaničkom naselju u Čepinu živi sa svojim sinom. U Modriči su joj rekli da nije na listi prioriteta za obnovu, jer njena obitelj ima samo dva člana. Zbog sina i njegove budućnosti, kaže, radije bi ostala u Hrvatskoj:

„Ja bih voljela kad bih mogla ostati u Hrvatskoj, ako se može. Imala sam produženi boravak na godinu dana. To su mi opet ukinuli, tako da nemam. A kad bih mogla, ja bih rađe ostala.“

Njen sin Enis osnovnu i srednju školu završio je u Hrvatskoj kao izbjeglica i zato bi radije ovdje i ostao:

„Ja sam, pored za kuhara, završio i četvrti stupanj obrazovanja za komercijaliste, jer sam mislio na fakultet. Međutim, fakultet je 16.000 kuna, tako da nemam mogućnosti. Vidio bih budućnost ovdje, jer ipak sam ovdje od sedme godine. Volio bih dobiti tu domovnicu da mogu raditi. Dole - pitanje je, sve dok se ja i snađem...“

Neizvjesnost koja se nadvila nad bosanske izbjeglice i strah od toga kako će i gdje živjeti kada se zatvore vrata prognaničkog naselja, muči te ljude koji već desetljeće i pol žive izvan svojih domova. Hajrudin Nećić kaže da je to za njega prava noćna mora:

„U velikoj sam neizvjesnoti, u velikim problemima, briga, sikiracija, ne spavam, tamo, vamo. Ostao bez posla, radio u Hrvatskoj preko 20 godina. Ni penzije. Tražim invalidsku, ne mogu dobiti inavlidsku. Ne tražim onu penziju pravu, nego tražim ovu invalidsku, koliko-toliko da mogu preživjeti. A kad ja dođem kući, od čega ću ja živjeti? Od čega? Od zraka?“

Podjednako strahuje i njegov dvadesetdvogodišnji sin Mirsad:

„Ovdje nema života, a kamoli u Bosni. Teško je danas živjeti. Teško je danas živjeti pogotovu u Bosni koja je zemlja koja je u totalnom rasulu, bez vlasti, bez nekog života normalnog unaprijed. Ta zemlja samo se vraća unazad - unaprijed ne.“

Pročelnica Regionalnog ureda za prognanike i izbjeglice Nada Arbanas kaže kako se nada da će suradnjom dvaju država, Hrvatske i Bosne i Hercegovine, problem izbjeglica biti riješen na odgovarajući način, te da će patnje tih ljudi, nakon dugogodišnjeg izbjeglištva, napokon biti i okončane.
XS
SM
MD
LG