Dostupni linkovi

Postupke prepustiti nacionalnim pravosuđima


Još 44 optuženika čekaju u Hagu na početak suđenja, podsjeća odvjetnica Vesna Alaburić, i postoje brojni razlozi zašto bi ih se njihove slučajeve trebalo prepustiti nacionalnim pravosuđima:

„Prvostupanjski procesi, po postojećoj odluci, trebali bi biti završeni do 2008. godine, s obzirom da velika suđenja – grupi od šestorice Hrvata i grupi od devetorice Srba – tek trebaju početi. Gotovo je nevjerojatno da bi se ti prvostupanjski postupci završili do kraja 2008. godine, ako imamo na umu da su procesi protiv jednog okrivljenika, za razmjerno mali broj inkriminacija, za kratko vremensko razdoblje i vrlo ograničen geografski prostor, trajala neusporedivo duže.“

Ona, naravno, govori o slučaju Blaškić. Ako se ništa ne promijeni, odvjetnica Alaburić izražava bojazan da će, primjerice, njezin branjenik Milivoj Petković, kojem će se suditi u grupi šest bosanskohercegovačkih Hrvata, biti ugrožen u pravu na pravično suđenje u razumnom roku, što bi kao rezultat imalo i narušavanje ugleda samog Tribunala. Takav stav dijele i neki drugi branitelji, kaže naša sugovornica. Jedna opcija bila bi odluka Vijeća sigurnosti UN-a o produljenju rada suda, a druga bi bila prepuštanje svih nezapočetih slučajeva nacionalnim pravosuđima. Jer, kaže odvjetnica Alaburić, narodi na ovim prostorima moraju se moći sami suočiti sa mračnijom stranom svoje prošlosti:

„Ja mislim da je ova druga opcija bolja, zbog toga što omogućuje nacionalnim sudovima da sude pojedince koji su, u ime tog naroda, počinili navodni zločin.“

Suđenje na nacionalnim sudovima, izazvalo bi veću pozornost javnosti, na taj način bi uzrokovalo snažniju katarzu, a građani bi mnogo izravnije bili u mogućnosti saznati istinu o ratnim zbivanjima u koje je njihova država bila umiješana, zaključuje Vesna Alaburić.

Međutim, kada su prve informacije o njenoj inicijativi procurile u javnost, to je bilo shvaćeno kao inicijativa za ukidanje Haškog tribunala, i negativno ocijenjeno. Hrvatski predsjednik Stipe Mesić, kazao je kako vjeruje da hrvatsko pravosuđe može preuzeti haške slučajeve, ali drugi:

„Ja nisam siguran za druge. Prema tome, ako netko apelira da se puste svi oni zločinci koji su činili zločine na agresorskoj strani, neka to javno kažu, a ne da se ukida Haški tribunal. Neka kažu, neka ih se pusti, pa neka im se sudi i gdje. Karadžiću u Republici Srpskoj? Ili u Srbiji? Ili Mladiću da se sudi u Srbiji? Neka to kažu. Ja sam protiv toga.“

Na istom tragu, hrvatski premijer Ivo Sanader:

„U Hrvatskoj, a vjerojatno i u drugim zemljama kojih se tiče rad Haškog tribunala, imamo već procese koje polako preuzimamo, kao što je slučaj Ademi-Norac. To će sigurno pridonijeti da se ta izlazna strategija može odvijati bez ikakvih problema. O svemu drugome mislim da je u ovom trenutku deplasirano govoriti, prerano govoriti, jer riječ je o tome da Ujedinjeni narodni žele završiti taj posao.“

Za ovaj nesporazum krivi su u prvom redu – novinari, kaže odvjetnica Alaburić:

„Ne bih mogla, zaista, ulaziti u motive i razloge takvih reakcija, ali vam mogu reći da sam i ja vrlo nezadovoljna načinom na koji se zapravo krenulo u cijelu tu priču. Krenulo se opcijom – ukinuti Haški sud ili ne. To uopće nije moje stajalište. S takvim pitanjem su se i sami novinari obraćali predsjedniku Mesiću i predsjedniku vlade Sanaderu. Na tako redukcionističko pitanje, logično bi bilo očekivati takve reakcije.“
XS
SM
MD
LG