Za razliku od hrvatskih radnika, koji su se nakon pada Vukovara u studenome 1991. godine prijavili u novoosnovanu tvornicu Borovo sa sjedištem u Zagrebu, srpski radnici koji su ostali u Vukovaru, do danas nisu uspjeli ostvariti pravo na otpremnine i radni staž. O tome već dugo pokušavaju postići dogovor s hrvatskom Vladom, kaže Mirko Grahorac, predsjednik udruženja radnika Borova:
„Posljednji puta se naša komisija sastala sa vladinom komisijom 12. 12. 2005. godine. Nešto smo se konačno dogovorili i potpisali, dostavili kompletnu dokumentaciju za svakog radnika pojedinačno, koliko kome pripada radnog staža, koliko novaca. Od tada su prošla tri mjeseca. Realizacija je trebala da krene odmah, a nje nema. Još jednom smo izigrani, prevareni, čekanje se produžuje, ljudi su frustrirani i nervozni jer rješavaju neka svoja egzistencijalna pitanja.“
Više od dvije tisuće nekadašnjih radnika Borova u nezavidnoj je situaciji. Novcem koji bi trebali dobiti od otpremnine mogli bi lakše premostiti vrijeme do mirovine. Ovako, kako kažu, nalaze se ni na nebu ni zemlji:
„Nemamo ništa, pa ni zaposlenja. Tražimo svoja prava kao i svi drugi građani Republike Hrvatske, koji su ih dobili. I mi hoćemo da dobijemo svoja prava, ništa drugo.“
„Živimo na ivici bijede. Država traži svoje. Moraš platiti i struju i vodu i telefon i sve moguće troškove, a penzije nemaš, sredstava za život nemaš. Od čega da se živi?“
„Čekamo kada će se to riješiti. Normalno je da tražimo svoje. Nećemo tuđe, samo svoje. Izgubili smo svu nadu.“
„Primanja nikakvog nemamo, nemamo nikakva prava. Staž nam nije priznat, a to tražimo.“
Pored otpremnine od 1.500 kuna za svaku godinu staža do 1991. godine i tisuću kuna za svaku godinu rada za vrijeme koje su proveli u Borovu nakon toga, radnici traže i priznavanje staža, kakao bi mogli ostvariti i pravo na mirovinu. Kažu, nije im krivo što su radnici Borova hrvatske nacionalnosti to već ostvarili, ali žele isto to i za sebe:
„Jesu, ostvarili su i dobili su svoja prava. I neka su. To što su dobili je jako malo, ali neka i mi dobijemo toliko, pa ćemo biti na nekom nivou.“
Savo Davidović, tajnik Udruženja radnika Borova, kaže da mu je žao što se njihov ovotjedni protest pred tvornicom Borovo želi prikazati kao nekakva „balvan revolucija“:
„Udruga dragovoljaca Domovinskog rata je izašla u javnost da negoduje zbog načina na koji mi pokušavamo stvoriti svoja prava. Okrivljuju nas da smo mi bili rušitelji i protivnici hrvatske države. Mi pozdravljamo dragovoljce Domovinskog rata i podržavamo ih u ostvarivanju njihovih prava. Oni su ratni stradalnici i mi suosjećamo sa njihovim stradanjima koja su im se dogodila u ratu. Mi smo stradalnici mira. Mi traženjem svojih prava ne ugrožavamo ničija druga.“
U Udruženju radnika Borova sada će pričekati reakciju hrvatske Vlade, a ako ona ne uslijedi do 20. ožujka, kaže Mirko Grahorac, predsjednik tog udruženja, ponovno će na ulice:
„Odredili smo 20. ožujak kao rok, zadnji dan kada bi treba Vlada da se oglasi, ili da da neki rok kada ćemo se sastati, ili da do tog roka potpišemo sporazum kada šta kreće. Ukoliko ništa od toga ne bude, mi ćemo opet pozvati naše članstvo, radnike Borova, ali onda ćemo organizirano ići u prosvjed svakoga dana.“
Vodstvo Udruženja radnika Borova odlučno je u tvrdnjama da njihov bunt nema nikakve političke predznake, već da je riječ isključivo o borbi za radnička prava, u čemu kažu, u današnjoj Hrvatskoj, nisu nimalo usamljeni.
„Posljednji puta se naša komisija sastala sa vladinom komisijom 12. 12. 2005. godine. Nešto smo se konačno dogovorili i potpisali, dostavili kompletnu dokumentaciju za svakog radnika pojedinačno, koliko kome pripada radnog staža, koliko novaca. Od tada su prošla tri mjeseca. Realizacija je trebala da krene odmah, a nje nema. Još jednom smo izigrani, prevareni, čekanje se produžuje, ljudi su frustrirani i nervozni jer rješavaju neka svoja egzistencijalna pitanja.“
Više od dvije tisuće nekadašnjih radnika Borova u nezavidnoj je situaciji. Novcem koji bi trebali dobiti od otpremnine mogli bi lakše premostiti vrijeme do mirovine. Ovako, kako kažu, nalaze se ni na nebu ni zemlji:
„Nemamo ništa, pa ni zaposlenja. Tražimo svoja prava kao i svi drugi građani Republike Hrvatske, koji su ih dobili. I mi hoćemo da dobijemo svoja prava, ništa drugo.“
„Živimo na ivici bijede. Država traži svoje. Moraš platiti i struju i vodu i telefon i sve moguće troškove, a penzije nemaš, sredstava za život nemaš. Od čega da se živi?“
„Čekamo kada će se to riješiti. Normalno je da tražimo svoje. Nećemo tuđe, samo svoje. Izgubili smo svu nadu.“
„Primanja nikakvog nemamo, nemamo nikakva prava. Staž nam nije priznat, a to tražimo.“
Pored otpremnine od 1.500 kuna za svaku godinu staža do 1991. godine i tisuću kuna za svaku godinu rada za vrijeme koje su proveli u Borovu nakon toga, radnici traže i priznavanje staža, kakao bi mogli ostvariti i pravo na mirovinu. Kažu, nije im krivo što su radnici Borova hrvatske nacionalnosti to već ostvarili, ali žele isto to i za sebe:
„Jesu, ostvarili su i dobili su svoja prava. I neka su. To što su dobili je jako malo, ali neka i mi dobijemo toliko, pa ćemo biti na nekom nivou.“
Savo Davidović, tajnik Udruženja radnika Borova, kaže da mu je žao što se njihov ovotjedni protest pred tvornicom Borovo želi prikazati kao nekakva „balvan revolucija“:
„Udruga dragovoljaca Domovinskog rata je izašla u javnost da negoduje zbog načina na koji mi pokušavamo stvoriti svoja prava. Okrivljuju nas da smo mi bili rušitelji i protivnici hrvatske države. Mi pozdravljamo dragovoljce Domovinskog rata i podržavamo ih u ostvarivanju njihovih prava. Oni su ratni stradalnici i mi suosjećamo sa njihovim stradanjima koja su im se dogodila u ratu. Mi smo stradalnici mira. Mi traženjem svojih prava ne ugrožavamo ničija druga.“
U Udruženju radnika Borova sada će pričekati reakciju hrvatske Vlade, a ako ona ne uslijedi do 20. ožujka, kaže Mirko Grahorac, predsjednik tog udruženja, ponovno će na ulice:
„Odredili smo 20. ožujak kao rok, zadnji dan kada bi treba Vlada da se oglasi, ili da da neki rok kada ćemo se sastati, ili da do tog roka potpišemo sporazum kada šta kreće. Ukoliko ništa od toga ne bude, mi ćemo opet pozvati naše članstvo, radnike Borova, ali onda ćemo organizirano ići u prosvjed svakoga dana.“
Vodstvo Udruženja radnika Borova odlučno je u tvrdnjama da njihov bunt nema nikakve političke predznake, već da je riječ isključivo o borbi za radnička prava, u čemu kažu, u današnjoj Hrvatskoj, nisu nimalo usamljeni.
