Veliko vijeće Europskog suda za ljudska prava, ne raspravljajući o meritumu ovog slučaja, proglasilo se nenadležnim. Tako je presuda ostala nepotpuna u definiranju obveza Hrvatske prema bivšim nositeljima stanarskog prava, kažu u Međunarodnom komitetu za ljudska prava. Savjetnik te udruge u Sarajevu, Massimo Moratti, koji je i sam bio uključen u ovaj slučaj, je razočaran:
„Mi smo očekivali da će sud ući u meritum ovog pitanja, ali nisu htjeli jer su ovo pitanje shvatili kao vruć krumpir.“
Odvjetnik Krstine Blečić, Toni Vukičević:
„Sud je odlučio što je odlučio. Defakto je sud na ovaj način odbio da uđe u meritum spora, da izgradi svoj stav o problematici koja tišti, ne samo nju, nego i čitav niz drugih građana sa ovih područja.“
Osamdeset-godišnja Krstina Blečić se neće vratiti u Zadar, te će i dalje nastaviti živjeti kod svoje kćeri u Rimu, kojoj je došla u posjet u srpnju 1991. godine. U Zadar se zbog rata više nije mogla vratiti, a u njen stan, u kojem je živjela od 1953. godine, uselila je obitelj s dvoje djece. Kako Krstine Blečić u Zadru nije bilo više od šest mjeseci, to joj je oduzeto stanarsko pravo.
I tako je slučaj Blečić postao jedan od 23 tisuće sličnih hrvatskih slučajeva, ali i prvi među njima kojeg je razmatrao sud u Strasbourgu.
No, taj sud je prije godine i po dana u prvostupanjskoj presudi dao za pravo hrvatskoj državi ocjenjujući da „eskalacija oružanog sukoba ne opravdava napuštanje grada jer je ta situacija jednako pogodila sve građane“. To nam je svojedobno komentirao splitski odvjetnik Jadran Francesschi:
„Sud se vjerojatno rukovodio činjenicom da su pred zakonom svi jednaki. Da li su zaista u to vrijeme svi bili jednaki, teško je reći. To je bio period kada se ipak ulazilo u stanove na jedan nasilan način. Postojala je određena prijetnja.“
Da bi se potpunije razumjela pozicija Krstine Blečić, valja napomenuti da je ona porijeklom iz Srbije i Crne Gore.
Krstina Blečić se žalila na presudu, da bi se jučer sud proglasio nenadležnim zato što je Hrvatska Europsku konvenciju o ljudskim pravima potpisala tek 1997. godine, a događaji iz žalbe su se zbili prije tog vremena:
„To jasno pokazuje doktrinarni stav suda da se oni time ne mogu i ne trebaju baviti i upućuje one koji su puni jugo-nostalgije na to da Jugoslavija nikada nije ratificirala konvencije za zaštitu ljudskih prava“, kaže predsjednik Hrvatskog helsinškog odbora, Žarko Puhovski.
Dobro, Jugoslavija sa svojim pravom je prošlo vrijeme, ali što je s Hrvatskom?
„Po mom sudu je jedino pitanje može li se političkim, da ne kažem moralnim, pritiscima postići nešto da država shvati sebe kao odgovornu za te stvari i da poduzme nešto za pomoć tim ljudima, ali osobno ne vjerujem da je to nešto što možemo očekivati.“
Je li pravda rekla svoje kad je u pitanju sudbina Krstine Blečić, pitali smo njena odvjetnika, Tonija Vukićevića:
„Ostala je još samo jedna mogućnost, a to je Komitet za ljudska prava pri Ujedinjenim Narodima, ali mana tog postupka je ta da nema veliku izvršnu snagu, koju bi imala odluka Europskog suda. Odluke Komiteta za ljudska prava su više deklarativne.“
Dvadeset i tri tisuće ljudi, odnosno obitelji, poput Krstine Blečić, po hrvatskim zakonima nemaju pravo povratka u stan u kojem su živjeli, ali imaju pravo na povratak u Hrvatsku, odnosno mogli su tražiti dodjelu stana u najam ili dodjelu građevnog materijala. To je zatražilo skoro 10 tisuća izbjeglica. Državni tajnik u Ministarstvu mora, turizma, prometa i razvitka, Damir Špančić, kaže da će potrajati taj povratak: „kojeg će hrvatska vlada zajedno u suradnji sa međunarodnim organizacijama i institucijama završiti u sljedeće tri do četiri godine.
„Mi smo očekivali da će sud ući u meritum ovog pitanja, ali nisu htjeli jer su ovo pitanje shvatili kao vruć krumpir.“
Odvjetnik Krstine Blečić, Toni Vukičević:
„Sud je odlučio što je odlučio. Defakto je sud na ovaj način odbio da uđe u meritum spora, da izgradi svoj stav o problematici koja tišti, ne samo nju, nego i čitav niz drugih građana sa ovih područja.“
Osamdeset-godišnja Krstina Blečić se neće vratiti u Zadar, te će i dalje nastaviti živjeti kod svoje kćeri u Rimu, kojoj je došla u posjet u srpnju 1991. godine. U Zadar se zbog rata više nije mogla vratiti, a u njen stan, u kojem je živjela od 1953. godine, uselila je obitelj s dvoje djece. Kako Krstine Blečić u Zadru nije bilo više od šest mjeseci, to joj je oduzeto stanarsko pravo.
I tako je slučaj Blečić postao jedan od 23 tisuće sličnih hrvatskih slučajeva, ali i prvi među njima kojeg je razmatrao sud u Strasbourgu.
No, taj sud je prije godine i po dana u prvostupanjskoj presudi dao za pravo hrvatskoj državi ocjenjujući da „eskalacija oružanog sukoba ne opravdava napuštanje grada jer je ta situacija jednako pogodila sve građane“. To nam je svojedobno komentirao splitski odvjetnik Jadran Francesschi:
„Sud se vjerojatno rukovodio činjenicom da su pred zakonom svi jednaki. Da li su zaista u to vrijeme svi bili jednaki, teško je reći. To je bio period kada se ipak ulazilo u stanove na jedan nasilan način. Postojala je određena prijetnja.“
Da bi se potpunije razumjela pozicija Krstine Blečić, valja napomenuti da je ona porijeklom iz Srbije i Crne Gore.
Krstina Blečić se žalila na presudu, da bi se jučer sud proglasio nenadležnim zato što je Hrvatska Europsku konvenciju o ljudskim pravima potpisala tek 1997. godine, a događaji iz žalbe su se zbili prije tog vremena:
„To jasno pokazuje doktrinarni stav suda da se oni time ne mogu i ne trebaju baviti i upućuje one koji su puni jugo-nostalgije na to da Jugoslavija nikada nije ratificirala konvencije za zaštitu ljudskih prava“, kaže predsjednik Hrvatskog helsinškog odbora, Žarko Puhovski.
Dobro, Jugoslavija sa svojim pravom je prošlo vrijeme, ali što je s Hrvatskom?
„Po mom sudu je jedino pitanje može li se političkim, da ne kažem moralnim, pritiscima postići nešto da država shvati sebe kao odgovornu za te stvari i da poduzme nešto za pomoć tim ljudima, ali osobno ne vjerujem da je to nešto što možemo očekivati.“
Je li pravda rekla svoje kad je u pitanju sudbina Krstine Blečić, pitali smo njena odvjetnika, Tonija Vukićevića:
„Ostala je još samo jedna mogućnost, a to je Komitet za ljudska prava pri Ujedinjenim Narodima, ali mana tog postupka je ta da nema veliku izvršnu snagu, koju bi imala odluka Europskog suda. Odluke Komiteta za ljudska prava su više deklarativne.“
Dvadeset i tri tisuće ljudi, odnosno obitelji, poput Krstine Blečić, po hrvatskim zakonima nemaju pravo povratka u stan u kojem su živjeli, ali imaju pravo na povratak u Hrvatsku, odnosno mogli su tražiti dodjelu stana u najam ili dodjelu građevnog materijala. To je zatražilo skoro 10 tisuća izbjeglica. Državni tajnik u Ministarstvu mora, turizma, prometa i razvitka, Damir Špančić, kaže da će potrajati taj povratak: „kojeg će hrvatska vlada zajedno u suradnji sa međunarodnim organizacijama i institucijama završiti u sljedeće tri do četiri godine.
