Dostupni linkovi

logo-print

Hrvati ne žele slati djecu u Srbiju


Da li bi ste svoje dijete poslali na tri dana u jednu beogradsku obitelj?

„Ne, iz straha i nepovjerenja.“

„Ne bih imala povjerenja.“

„Moja djeca su se družila u ono vrijeme prije rata i vrlo lijepo su bili prihvaćeni u srpskim obiteljima. A kada je krenuo rat kod nas, nitko se nije javljao. Teško bih to sada mogla reći.“

„Za sada još ne.“

„Tamo ni ja nikada nisam bila i ne znam da li bih to uradila.“

Da li bi ste vi primili neko dijete iz Srbije i Crne Gore na tri dana u svoju obitelj?

„U svakom slučaju bih, ali nemam povjerenja zbog okruženja za koje još ne znam da li se normaliziralo.“

„Ne znam. Nisam sigurna.“

„Kod nas još nije takva klima, ali nije ni čudno.“

„Ne znam. Rezervirana sam prema tome jer ne mogu znati što bi se moglo dogoditi. Bilo je priča poslije rata u kojima je bilo puno neugodnosti, pa i fizičkih sukoba s našima.“

„Ne bih htio s njima ništa imati. Ne bih s njima progovarao. Nisu njihova djeca kriva što su im roditelji napravili, ali ne bih htio ići tamo. Možda bih neko dijete primio.“

Projekt razmjene srednjoškolaca između Hrvatske, Srbije i Crne Gore i Bosne i Hercegovine pokrenula je Mreža mladih Jugoistočne Europe i pod nazivom „Fusnota“ financira ga danska vlada. Koordinatorica u zagrebačkom Volonterskom centru, Dolores Grgić, kaže da je razočarana općom ravnodušnošću škola u Hrvatskoj:

„Poslala sam obavijest na 457 srednjih škola u Hrvatskoj, a imamo samo četiri aplikacije. Radi se o Osijeku, Opatiji, Krapini i Splitu. Iz Zagreba niti jedna.“

Fusnota je zamišljena kao projekt interkulturalnog učenja. Odvijat će se ljeti, razmjenom srednjoškolaca triju država. Iz svake države odabrat će se tri škole s najboljim projektima o svojoj zemlji za koje će dobiti po tisuću eura. U Hrvatskoj neće trebati puno birati jer su se ukupno javile četiri škole.

Dolores Grgić ne razumije ni šutnju hrvatskog Ministarstva prosvjete, športa i obrazovanja od kojeg su zatražili samo formalnu potporu projektu jer financijska im ne treba, ali već dva mjeseca nema odgovora:

„Predmet je seljen iz odjela u odjel i ništa se konkretno još nije riješilo.“

Evo što o ideji misle učenici Prve zagrebačke gimnazije:

„Super poticajno i baš bih htjela otići tamo. Čula sam da je jako lijep grad i htjela bih ga vidjeti.“

„Kum je išao poslom dole i kaže da je dosta prljav Beograd, da ljudi grade na zgradi kuće u kojima žive, što mi je nepojmljivo. Čuo sam da se svakako snalaze i mućkaju na razne načine. Mislim da je to izražajnije kod njih nego kod nas.“

„Ne znam koliko bi oni nas gostoljubivo primili.“

„Nismo mi jugo-nostalgični. Nema tu razmjene učenika. Imamo zašto da ih mrzimo.“

„Sada za to nema razloga. Novi su naraštajni i treba to sve zaboraviti, preći preko toga i podržavati tu razmjenu.“

„Ja tamo neću u životu.“

„Nemoj tako. To sve je ostavilo velike posljedice, ali zbog toga mi sada ne moramo mrziti srpske obitelji koje nemaju veze s tim. Oni su civili, kao i mi.“

I jedna slučajno zaustavljena profesorica vjeruje da interakciju među mladima u regiji koče stariji:

„Vidim da još uvijek postoji jedna osjetljivost na tom području, ali i nekakav bunt kod omladine. Ne bi taj folk bio tako u modi da se podsvjesno neki vrag u njima ne buni protiv predugog trajanja ovih trauma.“
  • 16x9 Image

    Ankica Barbir-Mladinović

    Dugogodišnja višestruko nagrađivana novinarka i urednica na Zagrebačkoj televiziji koja od 1994., nakon što je postala nepodobna na Hrvatskoj televiziji, izvještava za RSE o ratom pogođenim ljudskim sudbinama i drugim  postratnim i tranzicijskim temama.

XS
SM
MD
LG