Dostupni linkovi

logo-print

Hrabrost žrtava pobjeđuje kukavičluk mučitelja


Ni jedan splitski toponim nije spominjan posljednjih 15 godina kao Lora, ratna luka, smještena na sjeverozapadu splitskog poluotoka.

Kad je počeo rat godine 1991. tadašnji njen zapovjednik, pokojni admiral Dragoljub Bocinov, je odbio pucati na grad:

"Osjećao sam se kao da kidaju nešto od mene i nisam smeo da dozvolim da se to ruši."

No, takav stav nije pomogao. Bocinova su zatvorili i otpremili pred Vojni sud u Beograd.

Iz Lore i na Loru se pucalo, a vrhunac se dogodio 15. studenoga 1991. godine kad je razarač Split ušao u povijest ratovanja na moru otvorivši vatru na civile grada čije ime je nosio.

Početkom 1992. godine Jugoslavenska mornarica je otišla, a u Loru je ušla hrvatska. Vojna policija je tamo organizirala vojno-istražni centar.

Odlaskom Jugoslavenske vojske i mornarice grad je odahnuo, ali Lora nije prestala biti carstvom zla.

To je postalo bjelodano kad je 7. rujna 1992. godine Slobodna Dalmacija osvanula s naslovom "Slučaj građanina Đ. K." autora Zvonimira Krstulovića, koji je s Đorđem Katićem razgovarao nakon njegova izlaska iz
Lore:

"Ispripovijedao mi je čitavu priču, svoju potresnu ispovijest. Vrlo lako je kasnije to bilo staviti na papir i vrlo teško je bilo to tada objaviti. Slobodna Dalmacija je tada bila jedini nezavisni list u zemlji. Urednik Joško Kulušić je to plasirao vrlo snažno, na dvije stranice, sa velikim naslovom."

Službenik Đorđe Katić je poslije svega emigrirao u Australiju. A što mu se stvarno u Lori dogodilo, rekla je sutkinja Spomenka Tonković, izričući presudu u slučaju Lora:

"Đorđa Katića, dovedenog bez ikakvog pravnog osnova u vojni zatvor Lora, udarali su nogama, šakama i gumenim palicama. Priključivali su ga na takozvani poljski telefon. Prisiljavali ga da ozlijeđen i izmrcvaren trči po krugu zatvora. Utjerivali su ga u pasju kućicu i prisiljavali da laje, da pozdravlja fašističkim pozdravom."

Hrvatski državni vrh je znao što se događalo u Lori. Splitski profesor i tadašnji saborski zastupnik, Nikola Visković, se pobrinuo da sazna. Za pomoć je zamolio austrijsku parlamentarku Marijanu Grandić:

"Onda sam bila u Lori da se lično upoznam sa situacijom. Sa mnom je bila još jedna kolegica iz njemačkog Parlamenta. U šoku sam se vratila u Austriju. Odmah, drugi dan, sam sazvala press konferenciju i ispričala kako Hrvatska krši ljudska prava i to nad civilima i u regiji gdje nije rat. Posebno sam zamolila gospodina Moka, koji je tada bio ministar vanjskih poslova, da on izvrši veći pritisak, da uradi intervenciju u Hrvatskoj. On mi je obećao da će se povezati sa Ministarstvom unutarnjih poslova. Rekla sam mu da bi trebao razgovarati i sa predsjednikom Tuđmanom."

Poslije nego je Lora postala poznata u domaćoj i međunarodnoj javnosti, mučenja su prestala, no ostale su posljedice. Građanin Splita i zastavnik JNA koji je od 1985. godini u mirovini, Milosav Katalina, je bio žrtva
Lore:

"Žao mi je svakog ljudskog bića koje je došlo u takvu situaciju i u takav položaj da nije imalo nikakav osjećaj, da su mogli gomilu ljudskog, starog, mesa mučiti. To sam im i rekao. Neka se sjete šta sam im rekao kada su me mučili. Rekao sam im da mi je žao njih što su došli u takav položaj. Vjerujem da će se sjetiti. Jedan drugome su govorili – Majku mu jebem, govno srpsko, vidi on kaže da je njemu nas žao. - I danas izjavljujem da mi je žao njih, a žao mi je i mene. Nisu me ubili, već su me prebili tako da patim i patiću dok sam živ."

Godine 2001., nakon promjene vlasti u Hrvatskoj, uhićeni su osumnjičeni u slučaju Lora. Tada su, kao i danas, tvrdili da su nevini. U prvom suđenju su bili oslobođeni. Vrhovni sud je to poništio, a u drugom ih je Vijeće za ratne zločine, pod predsjedanjem sutkinje Spomenke Tonković, osudilo:

"Optuženi Tomislav Dujić na kaznu zatvora u trajanju osam godina. Optuženi Tonči Vrkić na kaznu zatvora u trajanju osam godina. Optuženi Davor Banić na kaznu zatvora u trajanju sedam godina."

Ostali: Emilio Bungur, Miljenko Bajić, Josip Bikić, Ante Gudić i Anđelko Botić osuđeni su na po šest godina zatvora.

Duić, Bikić, Bajić i Bungur su u bijegu, a oni koji su bili u sudnici na kraju su ostali sami sa sobom i sa svojim obiteljima u publici. Nakon izrečene presude, prijatelji im, veterani, su se povukli uz poluglasno negodovanje i poneku psovku. Ispratila ih je sutkinja Spomenka Tonković:

"Ajmo vanka. Ko je nezadovoljan neka izađe."

Među onim koji su otišli bio je i sudac Slavko Lozina koji je 2002. godine u ovom slučaju donio oslobađajuću presudu i koji se "proslavio" suđenjem u kojem je često namjerno ili nenamjerno gubio konce.

Osuđeni su 2002. godine imali široku podršku od veteranskih udruga, do nogometaša Igora Štimca i samog splitsko-makarskog nadbiskupa Marina Barišića koji ih je posjetio u pritvoru.

Danas im ni traga ni glasa. Javno se tijekom suđenja oglasio tek Miro Moro u ime udruge oboljelih od
PeTeeSPea:

"Očekujemo potporu svih udruga jer zločinci i četnici dolaze ovdje na svjedočenje protiv hrvatskih branitelja."

I svjedoci koji su povjerovali sigurnosnim garancijama hrvatske države i došli iz Bosne i Hercegovine i Srbije i Crne Gore, pomogli su da se skrati dugi put od zločina do kazne koji je trajao četrnaest godina. Prisjeća se Zvone
Krstulović:

"Svi su me pitali zašto sam to objavio. Nitko nije negirao istinitost navoda, nego su me pitali zašto o tome uopće pisati. Digla se grozna galama i halabuka. Bili su veliki pritisci, ali 14 godina nakon toga dobiješ satisfakciju i potvrdu da si uradio čestiti novinarski posao. Katić je bio izložen pritiscima. Čak je i neka peticija iz njegove radne sredine išla protiv njega. Mislim da je morao, nakon prijetnji i svega što mu se dogodilo, iseliti iz zemlje. Sada živci u Australiji. Mislim da mu nije bilo lako. Osim ove novinarske hrabrosti, naše je podsjetiti na jednu građansku hrabrost. Prvo je sa inicijalima, a kasnije, nakon polemika, sa punim imenom i prezimenom izašao u javnost."

Samo hrabrost žrtava pobjeđuje kukavičluk mučitelja.
XS
SM
MD
LG