Dostupni linkovi

logo-print

Standard sve niži, a socijalnih nemira manje


Prosječno hrvatsko kućanstvo raspolagalo je lani s oko 800 eura mjesečno, a za osnovne životne troškove i potrebe trebalo im je barem 1200. Tu razliku Hrvati nadoknađuju radom na crno i kreditima, a najviše minusima na karticama:

„Imam veliki stan i sada ga prodajem jer ne mogu pokrivati sve troškove.“

„Dajem instrukcije iz matematike, ali i to slabo ide. Profesori čuvaju svoju djecu za sebe i za svoje kolege. Studenti kojima dajem instrukcije od 10 do 15 dana, polože ispit i više ne dolaze. Stalno se vrtim u krug.“

„Hodaš od dućana do dućana i kupuješ tamo gdje je jeftinije. Moraš jer si prisiljen. Kćerka ne radi, sin ne radi, snaha ne radi. Imamo i unuče. Tri moždana u jednom danu. Dolaziš u situaciju da rasprodaš i ono što si imao, što si stvarao cijeli život.“

Predsjednik Nezavisnih hrvatskih sindikata, Krešimir Sever, upozorava da je sindikalna košarica i ovaj mjesec poskupjela, te da četveročlana obitelj s prosječnom plaćom od 600 eura može pokriti tek polovicu svojih troškova:

„Da jedna četveročlana obitelj koliko-toliko solidno živi, sigurno bi joj mjesečno trebalo oko 1500 eura. S tim bi si mogla priuštiti i poneki sok tijekom mjeseca i malo kvalitetnije pojesti. Činjenica je da u Hrvatskoj još uvijek veći dio košarice otpada na hranu. Hrana nam odnese u košarici oko 40 posto. Već to ukazuje da smo siromašni.“

Koliko je siromašnih ljudi, najbolje pokazuje i najnovija priča s nedavno započetim otkupom plastičnih flaša zbog kojih po kontejnerima za smeće danas kopaju i oni za koje se ne bi pomislilo da će to ikada činiti:

„Svi siromasi kopaju danas po kontejnerima. Kopaju ljudi flaše da zarade pet lipa jer nema flaša. Pet kuna košta kora kruha. Država nam otela sve.“

Kako to da unatoč svemu nema većih socijalnih nemira? Profesor sociologije na zagrebačkom Filozofskom fakultetu, doktor Ognjen Ćaldarević:

„Postoji jedno vrlo razvijeno tržište koje nije dovoljno poznato, sagledano i ocjenjeno - tržište sive ili paralelne ekonomije, gdje veliki broj građana priskrbljuje sebi i svojim obiteljima dodatni izvor prihoda kojim popunjavaju tip prihoda koji se smatraju nedosežnim. Vjerojatno jedan vrlo značajan broj građana u Hrvatskoj ima konekciju ili vezu sa ruralnim predjelima, pa od rodbine ili prijatelja nabavljaju prehrambene artikle koji su prilično skupi kod nas i na taj način popunjavaju rupu u budžetu. Tako se rupe uvijek nekako popune.“

Sami građani socijalni mir tumače nesposobnošću sindikata, ali i vlastitim sniženim kriterijima, nakon ratnih, ali i svih ostalih nedaća koje su u proteklih 15 godina prošli:

„Meni je zdravlje jedino važno u životu. Bitno je da se ima što za pojesti.“

„Vlada neka apatija među ljudima.“

„Bojimo se ostati i bez onoga malo što primamo.“

„Ljudi se boje.“

„I ja se čudim jer je toliko otpuštanja, toliko poduzeća propada, toliko ljudi ostaje na cesti i bez posla, a svi su stvarno strpljivi. Tuđman je početkom Domovinskog rata rekao da su Hrvati jako strpljiv narod. To se sada vidi. Dobro nas je znao.“
  • 16x9 Image

    Ankica Barbir-Mladinović

    Dugogodišnja višestruko nagrađivana novinarka i urednica na Zagrebačkoj televiziji koja od 1994., nakon što je postala nepodobna na Hrvatskoj televiziji, izvještava za RSE o ratom pogođenim ljudskim sudbinama i drugim  postratnim i tranzicijskim temama.

XS
SM
MD
LG