Dostupni linkovi

logo-print

Indijanci u karavanu


Na pozorišnim scenama Srbije, Hrvatske i Bosne i Hercegovine, u poslednje vreme sve češće se mogu sresti glumci i reditelji koji dolaze iz neke od zemalja bivše Jugoslavije. Naravno, pozorišna razmena postojala je i ranije, mada se ona uglavnom svodila na gostovanja pojedinih kuća. Povremeno bi se na pozorišnim repertoarima našle predstave koje su izvodili ansambli iz susedstva, ali se sve to završavalo na jednovečernjem izvođenju određenog komada i brzom odlasku iz domaćinskog grada.

Saradnja Nebojša GRABEŽ

Sada se, međutim, pojedini pozorišni projekti do kraja oslanjaju na gostujuće umetnike koji su se zbog toga privremeno nastanili u gradovima gde su prihvatili da rade. Tako srpski reditelj Jagoš Marković već neko vreme gradi uspešnu karijeru u Hrvatskom narodnom kazalištu iz Rijeke, Haris Pašović je u Sarajevu u „Hamletu“ okupio glumce sa čitavog prostora bivše Jugoslavije, dok Mirjana Karanović odavno ostvaruje zapažene uloge u sarajevskom „Kamernom teatru 55“. Uskoro se ovoj grupi priključuje i poznata hrvatska glumica Mia Begović koja dolazi u Beograd gde je dobila ulogu u predstavi „Ko se boji Virdžinije Vulf“. Ova glumačka saradnja koja ima svoje pristalice i protivnike, tema je i naše današnje emisije u kojoj između ostalih učestvuju:

● Hrvatska glumica Mia Begović
● Glumac i reditelj iz Sarajeva Zijah Sokolović, koji je poslednjih godina radio u Hrvatskoj, Sloveniji i Srbiji
● Igrač i scenograf Staša Zurovac, solista baleta Hrvatskog narodnog kazališta iz Zagreba, trenutno angažovan u Srpskom narodnom pozorištu iz Novog Sada
● Beogradska glumica Mirjana Karanović, koja je svoju najnoviju ulogu ostvarila u bosanskom filmu „Grbavica“

*****

No pre nego što se naši sagovornici posvete ovoj temi, saznaćemo nešto više o pozorišnoj predstavi u kojoj će raditi Mia Begović, jer je to prvi posleratni angažman nekog glumca iz Hrvatske na jednoj pozornišnoj sceni u Srbiji.

Komad Edvarda Olbija (Edward Albee) „Ko se boji „Virdžnije Vulf“ u režiji Stojana Stojčiča, premijerno će biti izveden 29. aprila u Sava centru. Pored Mie Begović, u predstavi nastupaju Milan Gutović, Mina Lazarević i Milan Tomić.

Američka drama iz šezdesetih o jednom paru i njihovom životu zasnovanom na iluzijama američkog sna, po rečima reditelja Stojana Stojčića, koji je već svojim filmovima, a posebno prvim – „Atoski vrtovi“ iz devedesetih, izazvao najrazličitije reakcije, trebalo bi da liči na igrani film.

Kad je u pitanju glumačka podela, u kojoj se našla i popularna zagrebačka glumica Mia Begović, Stojčić tvrdi da je bila krajnje intuitivna. I prostor Sava centra, odabran je nakon što je propao pokušaj da to bude scena Narodnog pozorišta, jer su ga, kako tvrdi reditelj, uslovljavali drugačijom glumačkom podelom.

Muzika je poverena Korneliju Kovaču koji je asocijaciju za rad na ovoj predstavi imao u filmu „Luja Mala“, „Lift za gubilište“ i „Majlsu Dejvisu“. Muzika neće pratiti vreme kada je drama nastala, već se biti savremena.

Iza čitavog ovog projekta stoji „Singidunum teatar“, odnosno Poslovni sistem „Otvoreni atelje Beograda“ koji se bavi filmskom, pozorišnom i izdavačkom delatnošću. A budžet koji je izdvojen za ovu predstavu nije veliki, iznosi sedam procenata od budžeta jednog igranog filma, kako tvrdi reditelj ove predstave.

* * * * *

RSE: Dolazak pozorišnih stvaralaca iz susednih zemalja, uskomešao je kolotečinu koja je umnogome nalazila oslonac u prekidu pozorišne saradnje, koja je potrajala čitavu jednu deceniju. Zbog čega je zapravo Mia Begović, nakon što već godinama glumi u zagrebačkom „Kerempuhu“, odlučila da radi u Beogradu, i šta je sarajevskog glumca Zijaha Sokolovića navelo da u poslednje vreme više radi u Srbiji, Sloveniji i Hrvatskoj nego rodnoj Bosni i Hercegovini?

BEGOVIĆ: Glavni motiv je bio sjajna uloga i sjajna glumačka ekipa. Jer, jednostavno, ta predstava nema smisla za raditi ako nemate sjajnog partnera. Ja mislim da sam prva hrvatska glumica u povijesti koja je na ovakav način angažirana. Prva hrvatska glumica koja je angažirana iz teatra u pozorište. Ja sam jako ponosna na ovo, jer je to za mene kompliment, i to ne samo kao umjetniku.

SOKOLOVIĆ: Ja ni u svojim snovima nisam mogao da zamislim da će se prostori bivše Jugoslavije ponovo otvoriti za umjetnost, za umjetnike i za neku vrstu komunikacije. Kad je vrijeme prošlo, kad su se stvari slegle i kad se to počelo da realizuje, čovjek je jednostavno počeo da vjeruje da mu se neki snovi ostvaruju. Mislim da je vrsta umjetnosti kojom se ja bavim i koju nekako tjeram ispred sebe, bila početak jednog dijaloga sa svim tim sredinama. Hoću reći da je divan osjećaj da se ti bivši prostori u kojima je čovjek živio, ponovo otvaraju, umjetnost počinje da cirkuliše i da uspostavlja dijalog među ljudima. To je, apsolutno, jedna sreća.

RSE: Otkud jedna u Srbiji toliko tražena glumica poput Mirjane Karanović u novim sarajevskim filmovima i pozorišnim predstavama, i zbog čega je, inače stalni član Hrvatskog narodnog kazališta Staša Zurovac, nakon režije predstave „Ko to tamo peva“ u Beogradu, prihvatio angažman u Srpskom narodnom pozorištu u Novom Sadu?

KARANOVIĆ: Ja nemam nikakav drugi motiv osim svog ličnog umetničkog motiva, to jest moje potrebe da radim kvalitetne uloge u kvalitetnim predstavama i kvalitetnim filmovima. Imam već dovoljno godina i dovoljno nekog iskustva i nekog renomea da mogu da biram, da hoću da biram i da želim da radim predstave i filmove koji će mene duhovno obogatiti, koji će imati nekakvu i ljudsku i umetničku satisfakciju. Tako da meni mesto nije toliko važno. Ja bih mogla da radim bilo gde, ukoliko bih osetila da je kvalitet onoga što ću uraditi nešto što bi me zadovoljilo.

ZUROVAC: Prihvatio sam zato što volim svoj posao, ne zato što je to Beograd ili Zagreb. Svejedno mi je na kom mjestu radim, samo da radim. Mislim da to nema veze sa samim mjestom koje me zove da radim, to ima više veze sa samim poslom. Ono što mene privlači je posao kojim se bavim, jer je to nešto što volim, što me ispunjava kreativno i kroz šta mogu da dobijem nešto od ljudi s kojima radim, a istovremeno da i njima nešto prenesem. Kroz tu simbiozu neke naše kreativne komunikacije, ti impulsi dođu i do publike.

RSE: Neki od ovih pozorišnih stvaralaca već su se uveliko odomaćili u sredinama gde su počeli da rade, mada njihovi prvi susreti sa gradovima gde privremeno žive nisu protekli bez emotivnog naboja. Tim pre što su ti dolasci usledili nakon višegodišnjih pauza. Kako je zapravo izgledao susret Mirjane Karanović sa Sarajevom i sa kakvim je osećajem Mia Begović ponovo zakoračila na ulice Beograda?

KARANOVIĆ: Moj prvi dolazak u Sarajevo je bio vrlo emotivan. Ali sam, zahvaljujući ljudima u Sarajevu s kojima sam radila, neću da kažem to prevazišla, već sam uspela da nekako postavim na pravo mesto u sebi. Nikada neću zaboraviti tu njihovu pažljivost. Tako da se moja saradnja sa sarajevskim umetnicima nastavila do dana današnjeg i verovatno će se nastaviti u budućnosti.



BEGOVIĆ: Bila sam radoznala, zanimalo me je kako se promijenio grad. U međuvremenu je narastao na negdje oko tri miliona stanovnika, što prijavljenih, što ne. Jako se dobro sjećam Beograda, jer sam jako puno vremena provodila tamo.

RSE: Naravno, ovi glumci bez obzira što ih u nadležnim službama prepozanju sa smeškom, prolaze onu uobičajenu proceduru na carinskim prelazima, dobijanju potvrda o angažmanu u matičnim kućama i prijavljivanja mesta boravka. Da li oni uopšte imaju utisak da su došli da rade u neku stranu zemlju, u kojoj će provesti određeno vreme?

SOKOLOVIĆ: Čovjek ima osjećaj da dolazi u nešto drugo i što ne pripada njemu, i po osjećaju i po papirima i po na kraju i dnevnoj politici koja se vodi. Još uvijek se ti pasoši nekako gledaju drugačije, još uvijek su ljudi pod opterećenjem i pod utiskom jednog rata koji je trajao deset godina. Ali čim nekako krenem u vode umjetnosti, osjećam se drugačije.

KARANOVIĆ: Osim što se upotrebljavaju različite valute, odnosno novac nije isti, nisam imala nikakav utisak da radim u nekoj stranoj zemlji. Sve ostalo mi je toliko poznato. Ja sam, ipak, svoju karijeru velikim delom gradila i u onoj bivšoj Jugoslaviji i meni Sarajevo prosto nije nepoznat grad. Ja se osjećam domaće na tim prostorima. Mislim da su Bosna i Srbija, što se tiče tih nekih životnih uslova i nekog načina na koji ljudi provode svoje vreme, kako žive i kako se ponašaju, puno slični.

RSE: Imaju li hrvatski umetnici Mia Begović i Staša Zurovac osećaj da su, kada prekorače granicu sa Srbijom i Crnom Gorom, zaista došli u jednu stranu državu, poput nekih drugih u kojima su već imali prilike da rade?

BEGOVIĆ: Druga je valuta, carina na aerodromima… Ipak se vidi da ste u drugim zemljama. Normalno da je i mentalitet ljudi različit , ali i u Zagrebu je različit mentalitet od mentaliteta ljudi iz Dalmacije. Ja nikad nisam imala problema sa prilagođavanjem. Tako mi je ugodnije raditi i živjeti s tim ljudima.

ZUROVAC: U Srbiji se osjećam kao da sam u Srbiji, u Španiji kao da sam u Španiji, u Hrvatskoj kao da sam u Hrvatskoj. Apsolutno prihvaćam ljude onakvima kakvi jesu, prihvaćam njihov mentalitet. Dapače, on mi je vrlo inspirativan. Sve ono što je drugačije apsolutno utiče na umjetnika i na čovjeka uopšte, tako da sam sa velikim užitkom radio prošle godine u Beogradu i sa velikim užitkom radim evo sada u Novom Sadu i jednako tako radim i u Splitu i u Ljubljani i u Rijeci i u Zagrebu. Gotovo nema nikakve razlike, osim što su ljudi drugačiji. A to je samo plus u ovom poslu.

RSE: Uz retke izuzetke pojedinih glumaca, koji sada uglavnom nastoje da relativizuju neke zapaljive reči koje su izgovarali tokom devedesetih, većina pozorišnih glumaca uglavnom se sačuvala od verbalnih sučeljavanja sa kolegama koji su bili sa druge strane granica. No uprkos postepenoj normalizaciji odnosa između Srbije s jedne i Hrvatske i Bosne i Hercegovine sa druge strane, još uvek se to ne može nazvati dobrosusedskim odnosima, s obzirom da pred Međunarodnim sudom pravde u Hagu upravo počinju procesi za najteža kršenja međunarodnog prava, uključujući agresiju i genocid, koje ove dve države vode jedne protiv Srbije. Da li su pozorišni stvaraoci zbog svega toga imali rezervi oko svog angažmana?

KARANOVIĆ: Apsolutno ne. Ja sam bila presrećna što se neko iz Sarajeva setio da me zove. Nekako sam se stvarno osećala privilegovano i počastvovano. Pogotovo što sam prema Sarajevu, upravo zbog svega što se u ratu dešavalo, imala jedan poseban odnos. Jedan odnos, neću da kažem neke lične krivice, ali nekakvog strahopoštovanja i nekakve tuge i nelagode, zato što živim i živela sam u gradu iz koga su zapravo pokrenuta ta ratna dešavanja.



ZUROVAC: Nisam imao apsolutno nikakve rezreve, niti bilo kakve predrasude, što se toga tiče, jer smatram da su one apsolutno opterećenje u poslu i da ne spadaju u nešto što se zove umjetnost. Umjetnost je nešto što istinski pripada i što je istinski blisko samom čovjeku i njegovom čistom biću. Tako da mislim da svim tim predrasudama i ograničenjima bilo koje vrste nije mjesto u umjetnosti i u pozorištu uopće.

RSE: Da li su Mia Begović i Zijah Sokolović imali bilo kakvih zadrški kada su odlučili da dođu da rade u Beogradu?

BEGOVIĆ: Uopće nisam imala nikakvih zadrški. To je veliki glumački kompliment. To mi je jednostavno prekrasno. Moram priznati i da su same reakcije od mog direktora, mojih dobrih kolegica i kolega iz teatra bile također kompliment za mene.

SOKOLOVIĆ: Još uvijek postoji neki antagonizam, ljudi još uvijek dijametralno drugačije misle i neka vrsta pravde još uvijek nije zadovoljena da bi ljudi počeli da komuniciraju između sebe. Mislim da bez obzira na te okolnosti, umjetnost mora, ne da ima vrstu nekog pomirenja – ne pada mi napamet da bih ja to bio – nego neku vrstu upoznavanja sa ljudima koji su mislili zajedno, a sad misle drugačije, ili sa ljudima koji su uvijek mislili drugačije, a da je umjetnost ta koja može da im otvori neki put komunikacije. Tako da se nekako osjećam kao neki Indijanac u karavanu koji osvaja neke prostore, kao izvidnica koja ispituje te prostore, koja ispituje kako bi ti ljudi reagovali.

RSE: Pozorišni krugovi u svakoj od zemalja odakle potiču glumci koji su odlučili da privremeno promene mesto boravka, uglavnom nisu bili neblagonakloni prema tim koracima pojedinih stvaralaca. Naravno, to sve nije prošlo bez prigovora lokalnih čistunaca da je, kako se to moglo čuti, krajnje nedopustivo da se jedan glumac klanja publici u zemlji koja je bila agresor:

SOKOLOVIĆ: Sigurno da postoji ta jedna vrsta zatvorenosti koja ima svoje razloge. Nemam taj ugao gledanja i mislim da bih kao umjetnik imao pravo da govorim u svoje ime i da govorim u ime umjetnosti. Sad je vrijeme i sad to koristim, bez obzira šta ljudi o tome mislili ili govorili. Ovo je umjetnost i mislim da me umjetnici koji gledaju isto kao ja, apsolutno razumiju. Da li će me sad neke vjerske ili političke ili stranačke institucije, koje imaju svoje lične interese, drugačije posmatrati, to ostavljam za jedan dijalog između države i umjetnosti.

ZUROVAC: To ovisi o čovjeku. Ja sam takav da meni uopće nije bitno gdje radim, već mi je bitno kako i sa kim radim. Ima ljudi koji imaju određene predrasude, uvjetovani su raznim stvarima koje su im se desile u životu, ali ja nisam uvjetovan i meni je umjetnost i posao kojim se bavim jedino mjerilo. Čovjek sam i odnos prema njemu je svuda na svijetu isti. Pokušavam živjeti i raditi bez bilo kakvih etiketa i ne obazirati se na ljude koji drugačije misle. Svako, naravno, ima pravo na svoje mišljenje i ja ga uvažavam, ali isto tako i ja imam pravo na svoje i želim biti slobodan od bilo koje vrste predrasuda.

RSE: No ne samo da su se zbog angažovanja u susednim državama uznemirile neke grupacije koje su već dobro znane zbog svojih ekstremističkih stavova, nego su pojedine glumce ispratile i ne baš ugodne poruke nekih kolega. Tako je nakon što je čuo da će Mia Begović glumiti u Srbiji, hrvatski glumac Žarko Potočnjak navodno sanjao da ga u Knez Mihajlovoj jure četnici, dok su posle prvih uloga Mirjane Karanović u Sarajevu, dežurni dušobrižnici u Srbiji lamentirali nad nekakvim podaničkim raspoloženjem u delu srpske inteligencije. Stoga i dalje nisu retki pozornišni stvaraoci u Hrvatskoj, Bosni i Srbiji koji će reći da im ne pada na pamet da odu u neku u susednih zemalja:

KARANOVIĆ: Takvi ljudi nemaju apsolutno nikakvog uticaja na moj život. Ja se mnogo više radujem pozitivnim reakcijama normalnih i pametnih ljudi. Šta mene briga za nekakve uskogrudne i plitkoumne duhove.

BEGOVIĆ: Ja to mišljenje isto tako cijenim i poštujem ga, ali isto tako tražim da se poštuje i moje.

RSE: Dolazak i rad u novu sredinu u svakom slučaju predstavlja nemali izazov za glumce, ali je ključno pitanje koji zapravo motivi leže iza njihovog angažmana. Zbog čega uopšte jedan reditelj odlučuje da uloži nemali trud kako bi u nekoj od uloga video glumca iz neke od susednih zemalja?

BEGOVIĆ: Ja mislim da su to uistinu isključivo umjetnički motovi.

KARANOVIĆ: Ja mislim da jesu, zato što kod nas kultura nema dovoljno para da sebi dozvoli taj luksuz da angažuje glumce iz bivših republika, sadašnjih država samo zato da bi postigla neki finansijski efekat u smislu neke senzacije. U pozorištu, mislim da su to uglavnom umetnički razlozi, a što se tiče televizije i filmova, to mogu biti komercijalni razlozi.

RSE: No bez obzira na sve rezerve i otpore koji prate angažovanje pozorišnih umetnika iz drugih zemalja bivše Jugoslavije, nema nikakve sumnje da takve glumačke podele privlače publiku. Stoga mnogi u tome vide samo dobru reklamu i možda najjednostavniji način da se neki projekat učini komercijalnim:

SOKOLOVIĆ: Tu postoji dvostruka stvar. Kad napravite film u jednoj sredini, imate jako malo gledalaca. A ako uzmete glumce iz drugih sredina, imate više vrijednosti. Dobijate jednu komunikaciju sa drugim umjetnicima, što je pozitivno. Tako se i vi mijenjate, upoznajete ljude koji drugačije misle. Zatim, taj film će biti gledan i na prostorima odakle ti umjetnici dolaze. Znači, to se već ekonomski isplati. Angažovanjem tih ljudi mi pokazujemo jednu širinu da nemamo ništa protiv tih drugih, već da sa njima sarađujemo. Dakle, ima više razloga. Ali bez obzira koji su razlozi, ja to smatram vrlo pozitivnim i odobravam takve postupke. Bez obzira koji je razlog, umjetnici se druže, komuniciraju i šire svoje ideje, što je na kraju i cilj svega toga. Smatram da je to izuzetno dobro.

ZUROVAC: U pozorištu postoji sve kao i u svakom drugom poslu. Postoji angažiranje svojih dobrih prijatelja, postoji angažman zbog novca, postoji angažman iz umjetničkih razloga, postoji angažman iz interesa. Ljudi kada zovu druge, zovu ih iz milion razloga, iako bi bilo najbolje da ih zovu isključivo iz umjetničkih razloga, zato što bi onda pozorište ostalo u svojoj biti.

RSE: I kada se nađu na pozorišnim daskama nekog teatra u susedstvu, na kome jeziku zapravo glumci igraju svoje uloge? Na kome će jeziku hrvatska glumica Mia Begović igrati u Beogradu, a na kom jeziku Mira Karanović glumi u Sarajevu?

BEGOVIĆ: Na svom – na hrvatskom. Pa nećemo to ništa zaoštravati. Biće ijekavica, jer to jednostavno omogućava lakše savladavanje uloge. Prvenstveno zbog toga.

KARANOVIĆ: Taj jezik se sada zvanično zove bosanski jezik. On je pre toga bio srpsko-hrvatski ili hrvatsko-srpski jezik. Zbog svega što se dešavalo i zbog tih nekih političkih konotacija, taj jezik se sada ne zove tako. Ja sam to prihvatila, odlučila sam da ne postavljam pitanje. Mislim da je za mene to potpuno beznačajno. Neka se zove kako god hoće. Ja na tom istom bosanskom jeziku igram i u Beogradu tu istu predstavu koju igram i u Sarajevu i nemam problem s tim.

RSE: Naravno, pozorišni stvaraoci koji su prihvatili angažman u nekoj od zemalja bivše Jugoslavije, u kojoj inače ne žive, hteli i to ili ne, nužno se suočavaju sa nekom vrstom duhovne klime koju formira jedna određena društvene zajednica. Deo te atmosfere čine različiti svetonazori i uvrežena mišljenja o onome što se dešavalo tokom devedesetih, što je i dalje neiscrpna tema u gotovo svim razgovorima sa nekim ko je u to vreme živeo s one strane fronta. Da li pozornišni umetnici osećaju neku vrstu opterećenja svim tim događajima?



KARANOVIĆ: U svakoj sredini imate ljudi kojima nije drago da tu dolaze neki ljudi sa strane i igraju uloge za koje oni misle da bi trebalo da pripadnu njima. Ja sam toga svesna. To se dešavalo i dok sam radila u Hrvatskoj. Ali, generalno, ja nisam imala nikakvih neprijatnosti, niti su me ljudi otvoreno šikanirali zbog toga što dolazim iz Srbije.

BEGOVIĆ: Kad bismo progovorili o tome, mislim da bi bile puno manje rane. Jednostavno mislim da taj nekakav čir koji postoji treba otpustiti i progovoriti sa ljudskog, osobnog stanovišta. Za to će sigurno doći trenutak, jer teatar i umjetnost za to i služe.

RSE: Koliko su breme tragičnih zbivanja iz perioda devedesetih na bilo koji način osetili Zijah Sokolović i Staša Zurovac:

SOKOLOVIĆ: Ako komunicirate s jednom sredinom koja je sada vjerski i politički na dijametralno suprotnoj strani, onda naravno da imate podozrenje ljudi koji to posmatraju iz interesa, iz manipulacije, iz neznanja, iz primitivizma, ali i iz jednih objektivnih emocija. Ne možete govoriti s nekim realno ako mu je pobijeno dvoje-troje članova porodice ili ako je bio pod opsadom četiri godine, nije imao normalan život, sad mu je zdravlje narušeno i osjeća jednu vrstu mržnje i negativne energije prema tim prostorima. Te ljude morate razumjeti. Ali nije umjetnost pokrenula ni te ratove, ni tu mržnju, ni ta ubistva, ni to zlo. I mislim da je upravo ta jedna vrsta spoznaje tog vremena ili prostora bogatstvo za svakog umjetnika da se bori protiv takvih stvari i da pokušava da među ljudima uspostavi veći ili širi front komunikacije. Naravno da mnogi umjetnici tu gube bitku, zato što se vraćaju u jedan primitivizam koji ih stvarno samelje. Ali, na kraju, to su i teme velikih pozorišnih komada ili velikih filmova koje smo gledali i kojima se divimo kad sjedimo u gledalištu, ali kad treba da ih igramo u realnom svijetu, onda se malo i uplašimo.

ZUROVAC: Dapače, mogu reći da sam se osjećao slobodnije nego kad sam radio kod kuće. Bilo mi je neizmjerno lijepo raditi u Beogradu. To je jedno od najljepših iskustava koje sam do sada imao.

RSE: Da li glumci koji rade u drugim sredinama uopšte imaju potrebu da o svemu tome progovore sa svojim novim kolegama?

BEGOVIĆ: Apsolutno. Ta otvorenost će i spasiti od mržnje i gorčine i našu djecu.

ZUROVAC: Iskreno ne. Ja pokušavam one tragične stvari zadržati tamo gdje su se i desile i u kontekstu u kom su se i desile. Tamo neka i ostanu. U pozorištu im nije mjesto, osim ako nisu određena vrsta inspiracije, ali apsolutno po umjetničkim kriterijima.

RSE: Kakva su u tom smislu bila iskustva Mirjane Karanović i Zijaha Sokolovića?

KARANOVIĆ: Ljudi u Sarajevu nisu skloni tome da pričaju kako im je bilo za vreme rata. To je ono što je mene prilično iznenadilo. Iz Hrvatske imam potpuno drugo iskustvo. Tako da mislim da što je veća patnja i što je veća nevolja da su ljudi manje skloni tome da se ispovedaju. Tako da je meni trebalo dugo vremena da se uopšte usudim da pitam, da se interesujem kako je izgledalo živeti tada u tom gradu, ali ni tada nisam dobijala nekakve iscrpne odgovore. Mogla sam samo da naslutim. Jer, ljudi u Sarajevu su skloni da te neke nevolje ili nekakve strašne stvari pretvaraju u neku vrstu humora ili neke dosetke. Jednostavno ne pristaju da tome daju tragičan prizvuk kada o tome govore. Tako da sam ja iz njihovih priča tragediju mogla jedino da naslutim.



SOKOLOVIĆ: Skoro svi prostori su politički indoktrinirani nacionalizmom, izuzev možda Slovenije. I ovdje je ono što je bilo prije bombardovanja potpuno zaboravljeno. Sljedeća tema je 1. srpski ustanak, a između toga je pauza. Kao što govorimo o tome da je u susjednim zemljama rat bio oslobodilački, a ne okupatorski. Ljudi jednostavno tako razmišljaju. Mora proći mnogo vremena da se obični ljudi izduvaju iz te nacionalne indoktrinacije, iako bi se tome trebalo rigorozno stati u kraj, zato što su posljedice za ljude koji padnu u tu emocionalnu zamku strahovito vremenski dugačke. Ali, iz razgovora sa glumcima, mislim da veliki broj glumaca u Srbiji, u Hrvatskoj i u Bosni još uvijek ima jednu širinu i da na te stvari gleda kroz umjetnost.

RSE: No najveći izazov za glumca iz neke od susednih zemalja predstavljaju tekstovi o onome što se zbivalo tokom devedesetih. Pozorišni umetnici tada izlaze iz okrilja interpretacije tih događaja koje dominiraju u njihovoj zemlji i prihvataju da izgovaraju reči junaka koje su najčešće u saglasju sa onim kako se ta zbivanja tumače na drugoj strani. Mirjana Karanović glumi u bosanskom filmu „Grbavica“ ženu koja je preživela silovanja u srpskim logorima, dok je Mia Begović iz gotovo identične perspektive govorila u predstavi „Vaginini monolozi“. Da li bi ove glumice prihvatile uloge u komadima koji suštinski zadiru u pitanja ratnih dešavanja?

KARANOVIĆ: Mene u „Grbavici“ nije privukla tema nego kvalitet scenarija i uloge. Mene zbilja zanimaju nekakvi umetnički razlozi. Ali naravno da me u svemu što radim zanima i to šta je duh koji iza toga stoji, kakve su duhovne, moralne i ljudske vrednosti koje iza toga stoje i koje određeno delo promoviše, bilo da je u pitanju film, bilo da je u pitanju pozorište. Ja naprosto ne bih mogla da učestvujem u projektu koji izaziva nekakve negativne emocije kod ljudi ili koji provocira ljude na nasilje ili koji slavi nasilje ili loše ideologije.

BEGOVIĆ: Treba se jednostavno napraviti drama, ali građanska drama, o tome što se događalo u nekoj obitelji ili u svakom od nas tijekom tih godina, jer u biti su najveće boli i najveće sreće upravo osobne i ljudske. Mislim da se na tome treba još poraditi.

RSE: Sad kada se već dogodilo to da pojedini pozorišni stvaraoci prekoračuju nacionalne i državne granice, ostaje pitanje da li će se taj trend na bilo koji način nastaviti. Mogu li ovih nekoliko presedana postati deo uobičajenog pozorišnog života na prostoru nekadašnje Jugoslavije?

BEGOVIĆ: Sigurna sam da nisam zadnja.

ZUROVAC: Mislim da je komunikacija među glumcima u pozorištima na ovim prostorima neminovna, zato što je to premali prostor. Pozorište neće moći opstati. Pozorišta na prostoru bivše Jugoslavije su sada većinom u krizama, upravo zbog toga što nema protoka ljudi, dešavanja, predstava, jer je protok ono što osvježava. Znači, ako nema tog protoka, ako nema komunikacije, nema ni dobrog pozorišta. Tako da ja smatram da će, po prirodi stvari, ta cirkulacija opet krenuti. Ovo je nestabilno područje. Pogledajte, tu se svakih pedeset godina dešava neki rat i nakon svakog rata je uvijek postojao onaj krizni period, pa je onda opet sve došlo u normalu i tako u krug. Poslije svake kiše dođe sunce, poslije svakog rata mir, tako da mislim da će i u pozorištu, nakon nekomunikacije neminovno doći do komunikacije, jer jedno bez drugog ne postoji. To je jedan prirodan proces koji će doći na svoje.

RSE: Da li će ova vrsta kulturne saradnje postati nešto uobičajeno ili je to samo prolazni trend?

SOKOLOVIĆ: Ja mislim da će ta komunikacija među umjetnicima, po jednoj mojoj opciji, da bude sve manja i manja i da će se ljudi sve manje odlučivati na takve stvari, iz razloga što ne postoji jedna zajednička ekonomija na ovim prostorima, koja je bila zadana nekim političkim uređenjem bivše Jugoslavije, gdje su svi bili u jednoj zajednici.

KARANOVIĆ: Za mene će se to nastaviti, ali sumnjam da će skoro doći vreme kada će to postati organizovano. Zapravo se radi o pojedinačnim slučajevima, o pojedinačnoj inicijativi i tako će to biti i ubuduće. Što mislim da je možda bolje i poštenije nego da se to radi na nekom državnom nivou, pa sad da se to prebrojava – koliko vaših je došlo ovdje, koliko naših će ići tamo. Mislim da je bolje da se to događa spontano, pa koliko traje da traje.

RSE: Na taj način pozorišni stvaraoci biće oslobođeni svih onih manipulacija kojima su bile sklone državne vrhuške, bilo da su podizale zidove prema drugima ili zagovarale različite oblike kulturne saradnje. Tragično iskustvo sa onim u šta su bili uvučeni u jednom dugom razdoblju, jasno govori ljudima iz sveta pozorišta da u razmišljanjima o tome gde će nastaviti da grade karijere, mogu da se pouzdaju jedino u sebe same.
  • 16x9 Image

    Slobodan Kostić

    Diplomirao na Katedri za filozofiju Filozofskog fakulteta u Beogradu; počeo da radi kao novinar u "Borbi", a nakon uspostavljanja državne kontrole nad ovim nezavisnim dnevnikom prešao u "Našu Borbu"; bio član uređivačkog kolegijuma "Vremena" i urednik u informativnoj redakciji TV B92.

XS
SM
MD
LG