Dostupni linkovi

logo-print

Drugačiji filmovi drugačije generacije


Enis ZEBIC, Goran VEŽIC

Sinoć je u Zagrebu, u sklopu festivala dokumentarnog filma „ZagrebDox“ premijerno prikazan dokumentarac „Nemam ti što reć‘ ljepo“ hrvatskog režisera Gorana Devića. Film tematizira dosad nerazjašnjeno ubojstvo mlade Siščanke Ljubice Solar ujesen 1991. godine i tragove tog traumatskog događaja na na građanima Siska. Projekciji je prisustvovao i hrvatski predsjednik Stipe Mesić.


Prepuna dvorana zagrebačkog kina „Tuškanac“ pljeskom je pozdravila svjetsku premijeru dokumentarnog filma „Nemam ti što reć‘ ljepo“ Siščanina Gorana Devića.

U filmu se izmjenjuju kadrovi Vjere Solar koja priča o okolnostima još nerazjašnjenog ubojstva njezine devetnaestogodišnje kćeri Ljubice ujesen 1991. godine u Sisku i kadrovi mladih Siščanki koje govore o sebi, o svom gradu, o ubojstvu Ljubice Solar.

Predsjednik Mesić prisustvovao je projekciji i susreo se sa režiserom i akterima filma. Ovo je film o tome kako su zakazale institucije, kazao je:

„Gospođa Solar kaže da kad ide gradom ima pravo sumnjati da je svatko od onih koje ona sreće ubojica njene kćeri. Ona ima to pravo, ona intimno ima to pravo, jer su institucije zakazale. Kao što se identificirala žrtva, mora se identificirati i onaj tko je kriv za njenu smrt. Tu su institucije sigurno zakazale.“

Kako u dopisu upućenom njezinoj majci navodi sisačko Državno odvjetništvo, čini se da je Ljubica Solar ubijena – zabunom, što god to autorima te formulacije značilo. Naime, njen dečko, bio je bivši podoficir JNA, za kojeg su hrvatske snage u Sisku bile duboko uvjerene da je agent KOS-a. Postavili su zasjedu preko puta njegovog stana, i kada je Ljubica ušla u stan i upalila svjetlo, oni su pucali u konturu koju su vidjeli kroz spuštene rolete, misleći da se radi o njezinom dečku. Ljubica je bila ubijena na licu mjesta. Niti nakon 14 i po godina, službeni organi nemaju ni motiv, ni počinitelja ovog umorstva.

Osjećam neko malo olakšanje sada kada sam vidjela da je taj zločin i na ovaj način zabilježen, kazala nam je nakon projekcije Vjera Solar, koja sve ovo vrijeme uporno pokušava saznati istinu o smrti svoje kćeri:

„Ali ono što je najgore, ako se ne preinači obično ubojstvo u ratni zločin, onda bi moglo doći do zastare, a to bi bilo strašno i na to nikad neću pristati. Dignut ću kredit i ići ću u Hag. Ne mogu to tako pustiti, jer znam da u Sisku pa sigurno 40 posto ljudi zna, ako ne i više. Svi sve znaju, a nitko ne zna ništa. To je najgore, najgore što se moglo dogoditi. Ali ne samo za taj zločin, već za sve zločine u čitavoj Hrvatskoj. Kako netko može reći da je to obično ubojstvo kad su se u roku od tri-četiri mjeseca po čitavoj Hrvatskoj događala takva ubojstva. Čitave porodice su poubijane.“

Istrage su krenule i u Osijeku. Kako to da je Sisak ostao jedina bijela točka u istrazi za ratne zločine protiv civila 1991. godine, pitali smo Mesića. Hrvatska jedno vrijeme nije bila pravna država, ali, na žalost, ne može se imati pravni kaos i onda kao čarobnim štapićem uspostaviti pravnu državu, kazao je:

„Mi smo sada u fazi kada bi pravna država morala do kraja profunkcionirati. Jer, pravda mora biti zadovoljena. Žrtve nemaju mira dok se ne utvrde krivci i dok za to ne odgovaraju.“

Zamolili smo i režisera Gorana Devića da nam kaže što ga je vodilo pri snimanju ovog filma:

„Nisam išao putem rekonstrukcije u filmu, nego sam probao ići jednim drugim putem koji više ide na ovu jednu stvar koju je malo teže izreći. Pokušao sam osjetit kako taj događaj utiče na nas, da li živi u nama.“

Predsjednik Mesić pozvao je Vjeru Solar na razgovor u svoj ured, a razgovarat će i sa Državnim odvjetništvom da se vidi do kud se došlo i zašto se čeka. A ovaj slučaj nije jedini neriješen, ni u Sisku, ni u Hrvatskoj:

„Prije nekoliko dana bile je kod mene gospođa Reihl-Kir koja je uistinu nezadovoljna, jer se zna ubojica i zna se da je bilo pokušaja njegovog oslobađanja od odgovornosti. To je izvjesni Gudelj, koji je ubio, dobio pasoš, otišao oslobođen, da bi kazna kasnije bila potvrđena i sad se čeka ekstradicija. Pa tu bi pravda mogla biti zadovoljena. Ja se nadam.“

*****

Sinoć je u Splitu održana hrvatska premijera dokumentarnog filma „Tragovi“ autora Nenada Vukosavljevića, koji je rađen u produkciji Centra za nenasilnu akciju. Film prikazuje četiri bivša borca iz Bosne i Hercegovine, Hrvatske i Srbije i četvoro njima bliskih osoba koji govore o svojim motivacijama da u devedesetim odu u rat i njihovim sadašnjim pogledima na prošlost.

U kinu „Zlatna vrata“ film je, nažalost, vidjelo malo ljudi i bilo bi uistinu zanimljivo saznati kako bi na njega reagirala šira publika. Urednik „Ferala“ Predrag Lucić:

„Mislim da bi bilo dosta nakostriješenih, ne samo u Hrvatskoj, već u svim zemljama bivše Jugoslavije koje su na ovaj ili onaj način sudjelovale u ratovima. Svugdje je ratna propaganda bila daleko glasnija i rasprostranjenija od drugačijih glasova, od onih koji su htjeli propitivati ratove i njihovu opravdanost. Prema tome, mislim da bi bilo žestokog kostriješenja i ovim momcima sigurno ne bi bilo ugodno. Pa evo čuli smo od Nermina iz Sarajeva da nije bilo baš lako hodati po ulici nakon toga. Čujte, nije čudo što se u Bosni ovaj film prikazao na javnoj televiziji, a ne u Srbiji ili Hrvatskoj.“

Autor filma Nenad Vukosavljević o nastojanjima da se film vidi i u Srbiji i
u Hrvatskoj:

„Negde je povratna informacija bila da čak ni filmovi od ,Faktuma‘ ne mogu da se probiju na HRT, te da je ovo poprilično iluzorno.“

Radio-televizija Srbije?

„Oni su nam obećali. Jako dugo je trajao ceo proces odlučivanja hoće li ga pustiti ili neće. Na kraju su rekli da hoće, ali ga još uvek nisu pustili i to traje već mesec dana. Tako da ne znam šta se dešava.“

Državne televizije nisu zagrijane za ovaj dokumentarac možda upravo zato što njegovi protagonisti, poput Nermina Karačića iz Sarajeva, ogoljuju i rat i mir:

„Dugo sam ja poslije rata bio u ratu. Osjećao sam se prevarenim kad se završilo – vidi za šta sam ja ratovao.“

Junaci ovog filma, odreda su se prometnuli u mirovne aktiviste. Novica Kostić iz Vlasotinaca u Srbiji, koji je u ratu izgubio nogu, možda je izrekao i ključnu, poučnu, rečenicu:

„To što se dogodilo, mislim da je i lično moja odgovornost, jer se nisam na vreme priključio onim ljudima koji su bili protiv takvog rata i protiv jedne takve politike koja je posle dosta pogubno delovala na celokupnu sredinu, na celokupnu naciju.“

Aktivistica u borbi za ljudska prava Semina Lončar nalazi vrijednost filma upravo u tome što njegovi sudionici spoznaju i svoju odgovornost:

„Po meni je ovaj film jako vrijedan dokumentarni film, zbog toga što su sami akteri filma preuzeli na sebe svu odgovornost učesnika rata. Znači, oni su prihvatili da su, iako mali kotačići, uzevši pušku u ruke, krivi odnosno suodgovorni za rat.“

Dok su mediji u svim nekad zaraćenim zemljama rezervirani za veterane jačeg ratničkog naboja, ovaj film govori o veteranima koji su u rat ušli kao normalni ljudi i koji takvi nastoje biti i poslije njega, poput Marka Martinića iz Splita:

„Stvarno se ne sjećam da sam ih kao nešto mrzio. Ja sam si pokušavao objasniti da sam tu da radim svoj posao, pa su tako, vjerojatno, i oni tamo, ti vojnici, radili svoj posao. Malo toga lijepog se može reći o bilo kojem ratu, pa tako i o ovom. Prema tome, moraš se pomiriti s tim da ne postoji ta mogućnost da si ti prošao kroz rat neokrzut.“
XS
SM
MD
LG