„Do Evrope, ali preko vlastitog dvorišta“ – naziv okruglog stola koji će se održati u sklopu ZagrebDox festivala – kao da je i dobar motto cijelog festivala. Uz međunarodnu selekciju, u kojoj će biti prikazani najbolji svjetski dokumentarci prošle sezone, uz novu selekciju „Sport i glazba“, namijenjenu najširem krugu ljubitelja dokumentaraca, tu je i regionalna selekcija. Zašto, za naš radio pojašnjava umjetnički direktor festivala
Nenad Puhovski:
„Mislim da je najbolji odgovor činjenica da je osoba koja je prošle godine dobila nagradu za najbolje regionalne filmove, ove godine dobila nagradu za najbolji film na Berlinskom festivalu. Radi se jednostavno o pozitivnoj diskriminaciji jedne produkcije koja je još uvijek vrlo fražilna. Naša dokumentarna projekcija izvan televizije je beskrajno fražilna u regiji. Prema tome, toj produkciji treba dati podršku i treba ju na svaki način promovirati.“
Večeras se u konkurenciji „Sport i glazba“ prikazuje film „Kad Miki kaže da se boji“, hrvatske autorice Ines Pletikos, o ljudima o kojima je pjevao Johnny B. Štulić, legendarni vođa „Azre“. Pitali smo je – otkud ideja za film upravo na tu temu:
„Zato što sam htjela vidjeti takav film. Nisam ništa na televiziji normalno vidjela. Nisam uopće vidjela takva lica kao u ovom ovdje filmu i mislila sam da je to ogromna rupa. Ne samo što nema Johnnyja nego što uopće nema tih frikova nigdje. Ta srednja generacija i taj srednji sloj uopće je nakon rata otišao potpuno na marginu i meni je to bilo odvratno. Htjela sam da poslikam, prije nego što umru, te ljudi koji su bili i moji heroji.“
Ovaj dokumentarac napravljen je u produkciji Hrvatske televizije i tamo je premijerno i prikazan. Kakve su reakcije?
„U podzemlju je dobar feedback, kao što i treba biti. Smiješno je što je to film koji je u potpunosti producirala Hrvatska televizija. Meni to ne izgleda kao oblik diverzije da baš oni to produciraju, da se to tretira kao nekakvo kulturno dobro, a da je feedback u undergroundu, što je odlično. Nije to, dakle, neka gerila produkcija, nego baš leden, dugi marš kroz instituciju.“
Na festivalu će biti prikazan i film „Vukovar – završni rez“, beogradskog
režisera Janka Baljka, za koji su scenarij napisali on i osječki novinar Drago Hedl. Radi se o dobrom i poštenom filmu, i o prvom pokušaju da se o opsadi i uništenju Vukovara razgovara sa svima koji su u tome sudjelovali, kaže Puhovski:
„Važno je pričati priče i sa jedne i sa druge strane, jer mi se u jednom trenutku moramo dogovoriti što nam se zapravo svima desilo. Ne samo nama koji smo bili u Hrvatskoj i građanima Vukovara koji su prošli jednu strašnu tragediju, već mislim da je užasno važno i da Srbija shvati što je dio politike i dio ljudi tamo napravio, jednostavno zato što bez toga nema kretanja naprijed, bez toga nema stavljanja točke na i, nema završetka rata, a bez toga, opet, nema nikakvog napretka na ovim prostorima.“
„Nemam ti šta reć‘ lijepo“ Gorana Devića, film je o još uvijek nerazjašnjenom ubojstvu mlade Siščanke Ljubice Solar ujesen 1991. godine u Sisku, ali kroz vrlo osobnu perspektivu autora koji je tada sam imao 20 godina:
„Kroz nešto što je zapravo njegov obračun sa rodnim gradom, sa svim tim zbog čega su ljudi počeli napuštati Sisak. Događaj o kome on govori je tek zapravo jedno zrnce u moru te čitave priče ratnog Siska. To je, dakle, s jedne strane vizualno jako zanimljiv film, koji je čitav sniman isključivo u noći, film koji ima neke tamne tonove, koji ima neke zanimljive sugovornike. Dakle, jedan drugačiji film o ratu. Bitno drugačiji film, bitno druge generacije.“
Nenad Puhovski:
„Mislim da je najbolji odgovor činjenica da je osoba koja je prošle godine dobila nagradu za najbolje regionalne filmove, ove godine dobila nagradu za najbolji film na Berlinskom festivalu. Radi se jednostavno o pozitivnoj diskriminaciji jedne produkcije koja je još uvijek vrlo fražilna. Naša dokumentarna projekcija izvan televizije je beskrajno fražilna u regiji. Prema tome, toj produkciji treba dati podršku i treba ju na svaki način promovirati.“
Večeras se u konkurenciji „Sport i glazba“ prikazuje film „Kad Miki kaže da se boji“, hrvatske autorice Ines Pletikos, o ljudima o kojima je pjevao Johnny B. Štulić, legendarni vođa „Azre“. Pitali smo je – otkud ideja za film upravo na tu temu:
„Zato što sam htjela vidjeti takav film. Nisam ništa na televiziji normalno vidjela. Nisam uopće vidjela takva lica kao u ovom ovdje filmu i mislila sam da je to ogromna rupa. Ne samo što nema Johnnyja nego što uopće nema tih frikova nigdje. Ta srednja generacija i taj srednji sloj uopće je nakon rata otišao potpuno na marginu i meni je to bilo odvratno. Htjela sam da poslikam, prije nego što umru, te ljudi koji su bili i moji heroji.“
Ovaj dokumentarac napravljen je u produkciji Hrvatske televizije i tamo je premijerno i prikazan. Kakve su reakcije?
„U podzemlju je dobar feedback, kao što i treba biti. Smiješno je što je to film koji je u potpunosti producirala Hrvatska televizija. Meni to ne izgleda kao oblik diverzije da baš oni to produciraju, da se to tretira kao nekakvo kulturno dobro, a da je feedback u undergroundu, što je odlično. Nije to, dakle, neka gerila produkcija, nego baš leden, dugi marš kroz instituciju.“
Na festivalu će biti prikazan i film „Vukovar – završni rez“, beogradskog
režisera Janka Baljka, za koji su scenarij napisali on i osječki novinar Drago Hedl. Radi se o dobrom i poštenom filmu, i o prvom pokušaju da se o opsadi i uništenju Vukovara razgovara sa svima koji su u tome sudjelovali, kaže Puhovski:
„Važno je pričati priče i sa jedne i sa druge strane, jer mi se u jednom trenutku moramo dogovoriti što nam se zapravo svima desilo. Ne samo nama koji smo bili u Hrvatskoj i građanima Vukovara koji su prošli jednu strašnu tragediju, već mislim da je užasno važno i da Srbija shvati što je dio politike i dio ljudi tamo napravio, jednostavno zato što bez toga nema kretanja naprijed, bez toga nema stavljanja točke na i, nema završetka rata, a bez toga, opet, nema nikakvog napretka na ovim prostorima.“
„Nemam ti šta reć‘ lijepo“ Gorana Devića, film je o još uvijek nerazjašnjenom ubojstvu mlade Siščanke Ljubice Solar ujesen 1991. godine u Sisku, ali kroz vrlo osobnu perspektivu autora koji je tada sam imao 20 godina:
„Kroz nešto što je zapravo njegov obračun sa rodnim gradom, sa svim tim zbog čega su ljudi počeli napuštati Sisak. Događaj o kome on govori je tek zapravo jedno zrnce u moru te čitave priče ratnog Siska. To je, dakle, s jedne strane vizualno jako zanimljiv film, koji je čitav sniman isključivo u noći, film koji ima neke tamne tonove, koji ima neke zanimljive sugovornike. Dakle, jedan drugačiji film o ratu. Bitno drugačiji film, bitno druge generacije.“
