Dostupni linkovi

logo-print

Karikatura u službi rušenja tabua


Mirjana RAKELA (Suradnja: Dženana HALIMOVIC, Zoran PRERADOVIC, Biljana JOVICEVIC, Gezim BAXHAKU)

****

Karikaturisti najčešće kažu da je karikatura pogled na svijet iz drugog ugla – spajanje nečeg logičnog i nevjerojatnog. I kada nevjerojatno prevlada nad logičnim, događa se ono što je cilj karikature - smijeh. Poruka joj je jednostavna i čitljiva. Upravo u tome i jeste prednost karikature u odnosu na novinske tekstove.

Zagrebački karikaturist Otto Reisinger, koji je desetljećima u dnevniku Vjesnik, ili legendarnom Vjesniku u srijedu, objavljivao karikature običnog čovjeka iz zagrebačkog predgrađa, Pere, i njegove obitelji, kaže:



"Naravno da je karikatura zbilja jako oruđe. To se najbolje vidjelo u, za moj pojam, imbecilnoj karikaturi za koju se moglo pretpostaviti da će izazvati ovakvu halabuku u svijetu. Dobro je došla ekstremistima. Puno sam uradio karikatura, pa i u svijetu. Uvrede ili zadiranje u osjećaje vjernika svih mogućih religija, kao i u intimu, su bile, na neki način, nepisani tabu. Ali danas su rijetke ozbiljne novine u svijetu. Kada vidite što sve piše u takvim časopisima, moglo se i očekivati da će se nešto tako dogoditi."

Srećko Puntarić svojim Felixom, u najtiražnijim hrvatskim novinama, Večernjem listu, dnevno objavljuje karikature koje znaju nasmijati do suza s temama od ptičja gripe, olimpijade, energetike, do onih političkih - o ulasku Hrvatske u NATO ili Evropsku uniju. On ističe da nije isto karikirati ljudske osobine i svetinje:

"Čuo sam dobar komentar na televiziji da Evropa, koja je sekularizirana, ne poštuje nikakve svetinje. Tu je nastao problem. To sam na neki način ironično komentirao u karikaturi u kojoj se kaže da je Evropu, koja se bori protiv kršćanstva u svom Ustavu, na kraju odalamio islam. To je ta ironija koja se desila u svemu tome. Otkrio sam da Evropa snosi tu krivicu jer Amerika takve stvari ne bi učinila."

Beogradski karikaturist Predrag Koraksić Corax također smatra da karikature proroka Muhameda nije trebalo objavljivati:



"Nije trebalo dirati njihove svetinje, pošto je to jedna potpuno druga atmosfera i civilizacija. Nije to lepo, pogotovo što su to svetinje koje su njima vrlo važne. Ovo što je objavljeno je jako lošeg kvaliteta. Te karikature su katastrofalno početnički i nacrtane i ideje su na jednom vrlo niskom nivou. Ne znam šta je taj urednik hteo da postigne. Mislim da je u pitanju neobaveštenost, glupost ili nemanje nekih domaćih tema, pa su se uhvatili za ovo i napravili su problem. Karikatura je plagijat jer je pre dve ili tri godine takva ista karikatura objavljena sa likom Binladina."

Goran Ščekić, karikaturist dnevnika Dan iz Podgorice, o objavljivanju karikatura poslanika Muhameda:

"Ne bih se radikalno stavio na stranu islamista, ali bih se ipak stavio na njihovu stranu. Svece, vjere, krst i crkve, po mome mišljenju, treba ostaviti po strani. Oni imaju svoje mjesto i treba ih poštovati. Ljudima islamske vjere na Istoku, da ne ulazim u politiku, oduzeli su zemlju i naftu. Još treba i svece da im diraju. Mislim da ih treba, barem u tome, ostaviti na miru."

Većina karikaturista u državama regije kaže da je crtežom bilo lakše rušiti neke tabue, prije svih one političke. Zbog karikature Otte Reisingera u Vjesniku-u, tjednik je svojedobno bio zaplijenjen:

"Radilo se o Hruščovu i Jugoslaviji. Kada je dolazilo do nekih otopljavanja odnosa, nacrtao sam Hruščova kod brijača. Nikli su mu brkovi i brada. U pozadini je bila Staljinova slika na zidu. Brijač ga je pitao da li će ostaviti brkove, aludirajući na Staljina. Rusi su reagirali i napisali protestnu notu, tako da je bio povučen taj broj iz prodaje, dan ili dva kasnije pošto je bio rasprodan. To je bio prvi put da je list u Jugoslaviji bio zaplijenjen."

Slična iskustva ima ugledni sarajevski karikaturist Đoko Ninković, koji i danas objavljuje. Što se nekada nije smjelo, ili kako se nešto lukavo znalo reći, a da novini ne zaprijeti zabrana ili pljenidba:



"Onaj koji je znao da napravi karikaturu, mogao je sve da kaže. Tito je najmanje bilo u karikaturi. Ako se i napravila karikatura o Titu, onda se pravila sa velikom pažnjom, a crtež nije smio biti karikatura, već realna skica. Bila je poznata karikatura Zuke Džumhura u Politici na prvoj strani. O toj karikaturi se mnogo govorilo. Na njoj je bio nacrtan Tito sa slikom Staljina u vrijeme Informbiroa. Ona je na jedan sjajan i jednostavan način ilustrovala događaj i raskid Tita sa SSSR-om."

Predrag Koraksić Corax, koji je već sedam godina u mirovini, kaže kako su krajem četrdesetih ili u pedesetim godinama prošloga stoljeća velike teme pripadale uglednim karikaturistima, dok su se mlađi bavili takozvanim lakšim temama. Vremenom, i on je postajao autor zbog kojeg su novinski nakladi, umjesto na kiosku, završavali na otpadu starog papira:



"Imao sam jedan takav slučaj u vreme dok sam radio za Dugu, sedamdesetih godina. U to vreme je Kurt Valdhajm bio predsednik Austrije. Kasnije je postao predsednik UN. U to vreme je postojalo neko nepisano pravilo da se ne diraju strani državnici. Povod za karikaturu mi je bila priča koja je tada bila aktuelna, da je Kurt Valdhajm bio na Kozari u SS divizijama. Pojavile su se fotografije i dosta se o tome pisalo. Nacrtao sam karikaturu koja je bila oštra. Pošto on nije hteo da daje nikakve izjave o tome, na usta sam mu stavio svastiku u obliku flastera. Cenzor Duge, koji je tada bio dežurni, je primetio moju karikaturu i zaustavio štampanje. Pedeset hiljada primeraka Duge je bačeno. Odštampan je potpuno novi tiraž, mada su u to vreme u Austriji bile daleko oštrije karikature na istu temu. Drugi slučaj mi se desio relativno nedavno. Pravio sam jedan kalendar 1999. godine. Nacrtao sam Miloševića i njegove zvanice na proslavi nove godine. Između ostalih tu su bili svi ozloglašeni diktatori, čak je tu bio i Lucifer, Čaušesku, Mao Ce Tung, Staljin, Hitler i Homeini. Odmah je iranska ambasada protestovala i Vreme se izvinulo. Mislim da Vreme nije trebalo da se izvine jer znam kakva je bila vladavina Homeinija. Mislim da je imao iste zasluge kao i Hitler ili ostali. Bilo je normalno da se nađe u tom društvu."

Raspad nekadašnje države među prvima su signalizirali upravo karikaturisti. Đoko Ninković se prisjeća karikature koje je objavio njegov kolega Božo Stefanović u Oslobođenju:

"Htjeli su da ga izbace iz partije jer je napravio karikaturu koja je, po meni, bila sjajna, ali je napravljena nekoliko mjeseci prije nego što će se sve desiti. Na toj karikaturi je predstavljen grb Jugoslavije sa 7 plamenova i 7 ljudi koji odnose te plamenove, svako na svoju stranu. To je bilo ono što se desilo nekoliko mjeseci kasnije, ali tada je to smatrano kao vrlo opasno."

Evo kako se kraja osamdesetih i devedesetih sjeća Predrag Koraksić Corax:

"Prosto sam predosetio šta će da se desi i šta treba da radim. Eksplodirao sam i nisam mogao da se pomirim sa tom čitavom političkom situacijom. Miloševića sam odmah prepoznao i počeo sam da pravim karikature protiv te politike i tog režima koji se tada počeo da stvara. Od 1990. godine u Novostima nisam mogao da radim. Sprečavali su me i nisu objavljivali moje karikature. Počeli su interni procesi protiv mene. To je izgledalo kao suđenje. Imao sam sigurno deset ročišta. To je trajalo do 1993. godine, kada su shvatili da ne mogu da me otpuste jer je bio takav pravilnik. Tamo sam radio 25 godina. Onda su promenili pravilnik u koji je uneta klauzula da će onaj koji ne podržava uređivačku politiku lista da leti napolje. Tako su me izbacili. Otišao sam u Vreme gde sam se zaposlio i dočekao penziju. Svakodnevno sam dobijao pretnje. Pretili su mi i likvidacijom. Naročito su mi pretili iz Republike Srpske. Napravio sam karikaturu koja je i sada aktuelna. U njoj Karadžić i Mladić pakuju kosture u kofere i nose ih. To je objavljeno u vreme kada je počeo rat u Bosni. Tada je verovatno ta karikatura tamo izazvala neke pometnje. Onda su oni precrtali te kosture i u tom koferu nacrtali moj lik. To su mi slali kao pretnju."

Iako će mnogi karikaturisti reći da su vjerska i nacionalna osjećanja bila nedodirljiva u vrijeme socijalizma, raspadom Jugoslavije i krvavim ratom što je slijedio, karikaturom su se vrijeđale i druge nacije. Otto Reisinger o tim vremenima kaže:



"Načinio sam puno karikatura u to vrijeme kao čovjek i stanovnik zemlje koja je bila napadnuta. Bio sam partizan. Veliki neprijatelji u onom ratu su nam bili četnici. Nikada nisam Srbe, kao naciju, tretirao u svojim karikaturama. Izbjegavao sam čak i dio narodne nošnje da nacrtam, da se to ne bi predstavilo kao naša borba protiv Srba kao nacije. Čak i u vrijeme kada su se događale strašne stvari po Hrvatskoj nastojao sam da karikature svedem samo na grupu Srba. Nisu svi bili zločinci, nego pojedinci."

Srećko Puntarić Felix:

"Karikiram mentalitet. Nikada nisam karikirao određenu osobu, pa ni u tim najtežim ratnim danima kada je Hrvatska bila u jednom nezavidnom položaju. Nisam nikada crtao lik konkretnog političara. Tražio sam jednu zajedničku crtu u mentalitetu, u čemu je problem na ovim prostorima. To sam stavio u smiješne situacije, mada tada nije bilo puno razloga za smijeh. Smijeh je odagnao svaku zločestoću i to je postao simpatičan komentar i u onim teškim vremenima. Ljudi koji su bili na ratištu su se smijali tome i to im je olakšavalo položaj. Imam informaciju da su ljudi na frontu, u rovovima, čitali tadašnje dnevne novine i smijali se nekim komentarima u karikaturi. Crtao sam mentalitet ovog podneblja i sve što se dešavalo. Smijehom sam pokušao razvedriti čitavu situaciju."

Predrag Koraksić ističe kako se čuvao toga da povrijedi osjećanja pripadnika drugih naroda i da nikada nije gledao, kako kaže, preko plota:

"Mnogi karikaturisti su se za vreme NATO bombardovanja i za vreme ratova u Jugoslaviji upuštali u potpuno vređanje nacionalnih osećanja Srba, pa i drugih nacija. To se dešavalo i kod nas. Mnogi karikaturisti su duvali u jedno. Poistovećivali su čitav narod sa nekim mudžahedinima, crtali su neke teroriste sa nacionalnim obeležjem naroda u okolini. Uvek sam se toga čuvao. Vrlo sam vodio računa o tome da ne povredim nacionalna osećanja drugih nacija. Nikada nisam hteo da gledam preko plota, nego sam se uvek bavio domaćim problemima. Bilo mi je važnije da domaće zlo izvrgnem ruglu. I ovde sam vodio računa o tome da to ne bude uvreda, nego da to bude jedna ironija i podsmevanje, a nikako vređanje."

U kosovskim medijima karikatura se može vidjeti tek u jednim novinama - Kohi Ditore. Uglavnom je riječ o klasičnoj, ne političkoj karikaturu, kaže profesor na Fakultetu umjetnosti u Prištini, Ešref Čahilji, koji naglašava da je malo karikatura koje se bave međunacionalnim odnosima, pitanjima suživota i položajem manjina:

"To je tema koja je ovde vrlo malo negovana i teško je to objasniti."

Podgorički karikaturist Goran Ščekić ističe da je poruka svake karikature da nasmije:

"Pravio sam karikature, ne da budu crni, već zdravi humor, optimističke karikature. U svakom slučaju sam pokušao da ukažem na negativne stvari u društvu. Ne bih rekao da su one uticale na ljude. Možda su uticale na ljude koji su lijeni da čitaju dugačke kolumne. Moje karikature su donosile procjenu prethodnog dana. Nikada nisam prešao granicu. Političar je na takvom mjestu da se mora crtati. Mene su pitali zašto jednako ne napadam ljude i u vlasti i u opoziciji. Neki misle, da ako napadam vlast, da sam čovjek opozicije. Nisam. Kvalitetan karikaturista ne može da bude čovjek za vlast. On je čovjek opozicije. Ne da pripadam opoziciji, nego ih držim na distanci jer vlast odlučuje o našim životima, a ne opozicija. Ne bih ni njih ostavio po strani da se pitaju za nešto. Crtam otvoreno i bez uvreda. Nisam od ljudi kod koga komentarišu - šta je pjesnik htio da kaže."

Kriminal, krvoprolića, masakr, zločini - nisu teme karikatura. Postoji jedna tanka linija gdje humor prerasta u neukus i pravi karikaturist to zna prepoznati. Među takve zasigurno spada i Predrag Koraksić. No, Coraxa se danas više ne može pročitati u beogradskom tjedniku Vreme:

"Pre mesec i nešto dana sam dobio nogu i u listu Vreme jer ne podržavam politiku koju vodi sadašnja vlada."
XS
SM
MD
LG