Dostupni linkovi

logo-print

Laboratorijski zamorčići modela 55:45


Dakle - model 55:45. Crnogorci, koji inače pate od „viška istorije“, sada će stvarno ući u anale nove evropske istorije. Biće to prvi put u svijetu da se za pobjedu na referendumu ne traži dovoljna većina, već – dovoljna razlika između dobitnika i gubitnika.

Administracija u Briselu odlučila se na pravni i politički presedan. I, kao u svim ekperimentima, tako i u ovom: najgore će proći labaratorijski zamorčići – građani Crne Gore.

Naime, model 55:45 je očita diskriminacija onih koji žele nezavisnost. Matematika pokazuje da će, prema tom referendumskom rješenju, deset suverenističkih glasova vrijedjeti jedva osam glasova pristalica očuvanja zajedničke države. Evropska ponuda nije model jednakih, nego nejednakih šansi. Demokratija služi da se jasno izrazi volja naroda. U prijedlogu koji je osmislio Havijer Solana napravljena je formula da bi se – poništila većinska volja u Crnoj Gori.

I nije samo problem u nepravilnoj matematici, već i u pogrešnoj politici. Evropa koja prijeti Beogradu sankcijama zbog neizručivanja haških optuženika, referendumskim modelom u Crnoj Gori favorizuje političku opciju čije su pristalice u najvećoj mjeri podržavale – ali i danas većinski podržavaju - politiku etničkog čišćenja. Za većinu pristalica srpskih partija u Crnoj Gori haški optuženici Karadžić i Mladić i dalje su heroji. Ako pobijedi opcija opstanka zajedničke države koju podržava Brisel, Evropa će presudno uticati da u Crnoj Gori trijumfuje politika Radovana Karadžića i Ratka Mladića.

Uzaludno je, međutim, pričati o prolivenom mlijeku: Evropa je odredila cijenu crnogorske nezavisnosti i sada treba rastumačiti – da li će takav referendum razriješiti crnogorski problem?

Za sada je izvjesno da evropski model nije ujedinio nego dodatno razjedinio ionako podjeljenu zemlju. Tačnije: umjesto sporenja između dva bloka, sada su počele prepirke i unutar blokova. Suverenisti se osjećaju izigranim i natjeranim da igraju partiju pokera u kojoj su karte već pogrešno podijeljene. Na drugoj strani, unionisti su vjerovali u obećanja da će Crna Gora biti zauzdana i sada su u strahu da tih 55 odsto većine možda i nije tako nedostižno.

Evropsko razmišljanje, da je dobro kada su obje strane nezadovoljne, pokazuje prve rezultate: svi su nezadovoljni, iako će svi biti primorani da učestvuju na referendumu.

Nepravda se, međutim, ne razrješava čak ako svi prihvate referendumska pravila. Ko garantuje da će unionisti, ako izgube, prihvatiti poraz kada to nijesu radili do sada iako su stranci nadzirali izbore? Opet, što ako suverenisti dobiju, ali sa nedovoljnom većinom: hoće li tada independisti pristati na jačanje zajedničke države iako imaju poluge moći u svojim rukama?

Neki se računi mogu svesti i prije referenduma. Zvaničnoj Podgorici se očito nije isplatila kooperativnost sa Evropom. Ispada da bi Crna Gora bolje prošla da je bila evropski problem.Tako, na primjer, Irci - gdje potoji zvanična teroristička separatistička organizacija i stranka koja to podržava - glasaće na referendumu prostom većčinom izašlih. U Crnoj Gori, nakon dogovora sa Briselom, biće potrebna supervećina za priznavanje nezavisnosti.

U stvari, čitava se igra svela na jednu kartu: najbolje je da se u Crnoj Gori desi ono što Brisel ne želi – da suverenisti zaista ostvare deset posto prednosti. To baš i nije oda evropskoj politici,a li je stanje stvari: svaki drugi epilog može biti uvod za novu nestabilnost u regionu.
XS
SM
MD
LG