„Veze s Bosnom i Hercegovinom su jake“, kaže profesor Čaušević, saradnja s kolegama iz Sarajeva takođe. Ja uvijek kažem: ja sam Bosanac, a svojim studentima često, kad pojašnjavam neki turcizam, velim – e, da ste Bosanci, sad biste tačno znali o čemu vam ja govorim. Činjenica da sam Bosanac pomogla mi je i prilikom prevođenja romana Orhana Pamuka ,Zovem se crvena‘“.
* * * * *
ČAUŠEVIĆ: Turkologija na zagrebačkom Sveučilištu je utemeljena 1994. godine. Naime, te godine je odlučeno da se pokrenu neke nove filologije na zagrebačkom Sveučilištu, koje do tada nisu bile u Republici Hrvatskoj, pa su između ostalog pokrenute i turkologija i hungarologija, postavljeni su temelji sinologije, japanologije i tako dalje. Ti studiji danas postoje na zagrebačkom Filozofskom fakultetu.
RSE: Kakav je interes studenata za studij turkologije?
ČAUŠEVIĆ: Interes je doista velik. Prve godine – 1994. – kad je katedra utemeljena, na prijemni ispit se prijavilo oko 200 kandidata koji su željeli studirati turkologiju. Danas je taj broj ograničen na 20 kandidata koje primamo svake godine. No broj kandidata koji žele studirati taj studij je često dva ili tri puta veći – oko 40 do 60, tako da imamo mogućnost od njih birati one najbolje.
RSE: Šta se zapravo krije iza Katedre za turkologiju?
ČAUŠEVIĆ: Turkologija je definirana kao i sve druge filologije – kao nauka koja se bavi proučavanjem jezika, kulture, kulturne povijesti, civilizacije, pa jednim dijelom i opće povijesti osmanskih Turaka, odnosno Republike Turske. Dakle, na našem studiju se uči suvremeni turski jezik, suvremena turska književnost, ali i neki predmeti koji su vrlo bitni za proučavanje starijeg jezika i književnosti – osmanski jezik ili stara osmanska književnost, zatim uvod u turkologiju, osnovi arapskog jezika, povijest turske kulture i civilizacije, suvremeni turski narodi, jezici i tako dalje. Mi smo ovaj studij zamislili kao jednu filološku disciplinu koja će studentima dati, ne samo temeljna znanja iz suvremenog turskog jezika i kulturne povijesti Turaka i Republike Turske, nego i svih ostalih turkofonih naroda središnje Azije koji su sad u žiži interesa turkoloških studija u Evropi, pa evo i kod nas.
RSE: To je studij koji traje četiri godine.
ČAUŠEVIĆ: Da. Međutim, od ove godine kreće prva generacija studenata koji će studirati po novom programu, zasnovanom na Bolonjskoj deklaraciji, tako da će studij turkologije trajati pet godina. Sastojat će se od dodiplomskog studija, koji je neka vrsta stručnog studija na kojem će studenti steći osnovna znanja o turskom jeziku, kulturi i civilizaciji, i još dvogodišnjeg studija, takozvanog magistarskog, nakon kojeg student stiče zvanje magistra struke, dakle filoloških i turkoloških nauka.
RSE: Vaši studenti, kad završe studij, koji posao mogu raditi?
ČAUŠEVIĆ: Izašlo je do sada jedno petnaestak turkologa i nema nijednog nezaposlenog. Zvuči malo iznenađujuće, ali zapravo i nije. Jer, kad se pokrene jedan takav studij, za najbolje studente iz prvih generacija uvijek ima posla. Taj posao nalaze prvo na fakultetu, gdje je već četvero uposleno kao mladi kadar. Potom u znanstvenim institucijama, institutima. Neki od njih su otišli na dalji studij u Tursku, završavaju tamo postdiplomske ili doktorske studije iz turkologije i osmanistike. Mi držimo da bi, zapravo, jedan obrazovan turkolog mogao raditi, a očekujemo i da će raditi, u nekim diplomatskim službama. Recimo, u diplomatskoj službi Hrvatske sada u Ankari rade naša dva studenta. Onda u redakcijama novina koje se stručno ili općenito bave turkofonim narodima, Turcima, Središnjom Azijom. Zapošljavaju se i općenito u onim oblastima gdje su potrebni mladi, obrazovani ljudi koji govore strane jezike. Naši studenti, dakako, ne uče samo turski jezik, već imaju i osnove arapskog jezika, doskora i osnove perzijskog jezika, i što je jako dobro – imaju jednu obaveznu kombinaciju studija sa drugim jezicima ili predmetima. Tako da često imamo studente koji često, uz turkologiju, studiraju i neke od evropskih jezika, nerijetko i studente koji studiraju u dvije ili tri grupe. Recimo, na prvoj godini, od 20 novoupisanih studenata, njih možda 18 je kadro čitati na tri jezika. To je nešto što fascinira i što je u godinama moje mladosti bio pravi kuriozitet, ako ne i čudo. Ja se divim mladim ljudima koji dolaze na studij i već točno znaju što žele raditi u životu. To u moje vrijeme nije bilo tako, već više stihijski. Ja sam zapravo želio studirati nešto drugo, ali kada sam mjesec dana prije odluke vidio vodič sarajevskog Filozofskog fakulteta u kojem je stajalo „orijentalna filologija“, a iz bihaćke gimnazije nisam mogao znati da to uopće postoji, naprosto sam se u to zaljubio i rekao sam – to ili ništa. Svi su mislili da nešto sa mnom nije u redu kad sam izabrao taj studij, a odustao od jednog koji je u to vrijeme bio jako prestižan.
RSE: Vi ste na sarajevskom Univerzitetu predavali suvremeni i stari turski jezik i civilizaciju. Zašto ste napustili Sarajevo i otkud u Zagrebu?
ČAUŠEVIĆ: Nekoliko mjeseci prije dolaska u Zagreb sam gostovao na Univerzitetu u Goetingenu, na seminaru za turkologiju i povijest Središnje Azije, ujedno sam dobio i istraživačku stipendiju „Alexander von Humbolt“. U Njemačku sam otišao prije izbijanja rata u Sarajevu sa obitelji. Onda je izbio rat i dogodili su se svi ti nemili događaji. Postojala je mogućnost da ostanem u Njemačkoj, međutim posao je bio samo na dvije godine, a dalje nije bilo izvjesno. Mene je u Zagreb povukla između ostalog i želja za utemeljenjem novog studija, koji je ovdje izazivao veliki interes i veliko zanimanje i još uvijek izaziva. Ova sredina zapravo osjeća veliku povezanost s tom kulturom, poviješću Osmanskog carstva i tako dalje. Dakle, mislio sam da bi bilo dobro to utemeljiti. Tim više što se povijest ovih naroda ne može promatrati kao nekakav sustav odvojenih posuda. Kad proučavate, recimo, islamizaciju Bosne, ona se ne može proučavati bez proučavanja islamizacije Bugarske, Albanije, Makedonije, Hrvatske i tako dalje. Tako da sam mislio da bi bilo dobro to utemeljiti ovdje, da među tim mladim ljudima stasaju neki koji će i na Bosnu i na našu svakidašnjicu gledati malo drugačijim očima. Veliki broj studenata, koji dolaze iz svih krajeva Hrvatske, silno zavole taj studij i tu kulturu. Mnogi prvi put odu na „istok“ u Sarajevo, na Baščaršiju. Tamo po prvi put dožive ono što će kasnije doživjeti u Istanbulu. Tako da je to možda i mali doprinos, možda i beznačajan, ali ipak nekakav doprinos uspostavljanju kulturnih mostova.
RSE: To vam je očigledno bio izazov. Jeste li zadovoljni onim što ste uradili?
ČAUŠEVIĆ: Jako sam zadovoljan. Studij traje, imao je svoje projekte, povezan je sa mnogim studijima vani, ima međunarodne reference, imamo veliki broj studenata, prepoznati smo i vani i u Hrvatskoj, studenti su jako aktivni. Vrlo sam zadovoljan. To nije bilo lako uraditi, doći i početi sa desetak knjiga koje su tad postojale. Sada ih imamo negdje oko tri tisuće, tako da sve to polako ide.
RSE: Kakva je razlika između starog i savremenog turskog jezika?
ČAUŠEVIĆ: Suvremeni turski jezik je danas jezik svih građana Republike Turske. Taj stari turski jezik je zapravo jedna vrsta artificijelnog, umjetnog jezika koji se govorio na dvoru i koji je zapravo jedan konglomerat arapskog, turskog i perzijskog jezika, u kojem je perzijskog bilo najmanje. Perzijski i arapski su bili prestižni jezici. Perzijski je bio jezik poezije, lijepe riječi, književnosti. Arapski je bio jezik teologije i prava. Tako da su ta dva jezika imala velikog utjecaja na osmanskom dvoru. Čak tolikog da se jedno vrijeme s prezirom govorilo o turskom jeziku kao o jeziku nenjegovanom, na kojem nije moguće pisati i tako dalje. Dakle, na dvoru se težilo govoriti na jednom artificijelnom jeziku, na kojem je govorilo veoma malo ljudi. Na tom jeziku se stvarala književnost i onaj tko je učio, morao ga je znati. Srednje obrazovanom narodu je bio razumljiv, ali za nepismeni puk je bio posve nerazumljiv.
RSE: Turska je prije dolaska Kemala Ataturka bila dosta frankofonski orijentirana. Na turskom dvoru se govorio francuski.
ČAUŠEVIĆ: Da, ali tu se moramo ograničiti samo na 19. stoljeće. Kraj 18. stoljeća, početak 19. stoljeća je već vrijeme velike krize. Pokušavale su se napraviti prve reforme u Osmanskom carstvu jer se vidjelo da nešto nije u redu. U 19. stoljeću se pokreću one glasovite tanzimatske reforme – kreću od 1839. godine nadalje. I u tom okretanju Zapadu, recimo u pogledu školstva, u pogledu prosvjete, organizacije vojske i tako dalje, istaknuti turski intelektualci odlaze u Pariz i tamo se školuju. Javlja se jedna frankofona i frankofilna struja u Turskoj i francuski jezik tada doista dobiva veliki značaj. Do tada je Turska jezično bila okrenuta Istoku. Ulazeći u novu kulturnu sferu, kao što je evropska, bila je primorana u svoj jezik unijeti niz novih termina koji su se odnosili na nauku toga vremena, nove naučne discipline, društvo i tako dalje, a najčešće se pribjegavalo francuskim terminima i francuskom jeziku. Danas tih francuskih riječi u turskom jeziku ima jako mnogo, ali manje nego tada, zbog čišćenja jezika kojem su Turci pribjegli u zadnjih 70 godina.
RSE: Postoji jedna, barem na Balkanu, dosta onako tipična slika kad je Turska u pitanju. Ta slika je, osobito u Srbiji, dosta pejorativna. Zašto na Balkanu Turska nema onaj glas koji zaslužuje?
ČAUŠEVIĆ: Naravno zbog istorijskih reminiscencija koje još uvijek postoje u odnosu na Osmansko carstvo. Nevolja je zapravo u tome što je to carstvo u 18. i 19. stoljeću proživljavalo jednu duboku agoniju i u toj agoniji u kojoj je propadalo, s njim su propadali i ostali narodi ili ostale države u sastavu Osmanskog carstva. To je doista vrijeme teških životnih uslova. Prije druge opsade Beča, to je bila država u kojoj se, vjerojatno, u nekim segmentima bolje živjelo nego u nekim evropskim zemljama. Tako da smo imali slučajeve da su ljudi iz Hrvatske, oni koji su obrađivali zemlju, „bježali“ preko Save u Tursku, jer im je tamo bilo bolje. Pa se često u crkvenim izvorima čude kako to da su odlazili Turcima. Porezi nisu bili ni približno tako visoki kao ovdje. Međutim, te zadnje reminiscencije ostaju, zadnja sjećanja na Osmansko carstvo prevladavaju kod ovih balkanskih naroda, pogotovo iz 19. stoljeća, odnosno poslije 1848. godine, kad su krenuli ti oslobodilački ratovi. Naravno da Turska ne želi da taj imidž ovdje prevladava. Turci na sve načine pokušavaju stvoriti imidž jedne suvremene zemlje, tako da mnogi ljudi prihvaćaju tu novu sliku Turske. Međutim, tu se često javljaju dvije krajnosti. Onih ljudi koji imaju neke predrasude naspram Turske i onih koji nekritički Tursku veličaju. Turska je zemlja koja je jako napredna, koja je prosperitetna, koja će sigurno postići jako mnogo, koja je ogromna, u zadnjih 20 godina je išla ogromnim koracima naprijed. Međutim, ne smijemo zaboraviti da je to zemlja kontrasta. Jugoistok, gdje se pojavila prtičija gripa, područja jugoistočne Anadolije i tako dalje, to su područja sustavno zapuštana zadnjih 70-80 godina, na kojima žive pretežno Kurdi. Takva slika Turske i slika kakvu imamo, recimo, o Ankari, Istanbulu, Izmiru i tako dalje, zapravo su toliko daleke da uopće nemate dojam da se radi o istoj zemlji. To je zemlja kontroverzi i kontradikcija, ali ide ciljano naprijed. To je zemlja koja vodi jednu vrlo konstruktivnu i miroljubivu politiku, u što doista ne treba sumnjati. To je apsolutno tako i mislim da bi je u tom smislu trebalo i percipirati.
RSE: Ovih dana u rukama držim i čitam roman Orhana Pamuka „Zovem se Crvena“, prevodilac Ekrem Čaušević. Je li bilo teško prevoditi to djelo?
ČAUŠEVIĆ: Djelo nisam preveo sam, već sam uključio i jednu studenticu četvrte godine koju sam u to vrijeme već bio planirao za asistenticu ovdje na fakultetu, tako da sam želio da i ona pomalo uđe u prevođenje. Zove se Marta Andrić. Kolegica Andrić, koja je sad novakinja, sada nastavlja dalje prevoditi Pamuka. Prevodi njegovu novu knjigu „Snijeg“, a ja prevodim roman „Istanbul“. Radujem se tomu da stasava generacija turkologa koja će prevoditi ta djela sa izvornika. Moram reći da do sada nisam puno prevodio jer sam se bavio lingvističkim i filološkim radom. Do sada sam preveo tri knjige. Međutim, u svom prevodilačkom radu nikad nisam toliko uživao u prevođenju kao kad sam prevodio knjigu „Zovem se Crvena“. To je izvrstan roman i ja ga svesrdno preporučujem. To je roman koji je toliko slojevit. Na jedan divan način govori o mnogim vrlo zanimljivim temama. Prevoditi je teško, iz više razloga. Prvo jer je turski jezik jedan težak jezik, potpuno drugačije strukturiran nego naš jezik. A posebno je težak Pamukov jezik, koji je izvrstan, jezik jednog intelektualca. Teška je i vrlo specifična tematika romana. Međutim, sretno se podudarilo to da mi koji smo ga prevodili jesmo i turkolozi, jer tema je bliska tim turkološkim krugovima. Radi o majstorima iluminacije, o odumiranju škole iluminatora, o prodiranju zapadnih utjecaja i tako dalje. Za mene je bila olakšica i to što sam iz Bosne, a kolegica Andrić je iz Slavonije, tako da sa turcizmima nismo ratovali, ona ih ima isto tako jako puno u govoru. To su recimo nazivi funkcija, kao što su kapidžibaša ili haznadar i tako dalje. Mi smo smišljeno i ciljano išli za tim da ti turcizmi budu odabrani, da budu prepoznatljivi za hrvatskog čitatelja, da se sačuva taj jedan orijentalni štih, što je kod prevođenja vrlo važno. Da prevodite i sa japanskog ili kineskog, uvijek ostavite pokoju riječ da bi se probudio čitav niz asocijacija prema toj kulturi. Mi smo to uradili, iako nismo pretjerivali. Dugo smo se dvojili oko nekih turcizama koji bi u Bosni bili normalni. Mislim da ne bih stavio previše turcizama i da sam prevodio u Sarajevu, zato što se taj leksički sloj veže za govorni jezik. Veže se, recimo, za jezik stare gradske četvrti, za ono što mi nazivamo mahalom, za jezik starijih ljudi i tako dalje, i uvijek asocira na jedan jezik koji nije Pamukov. Pamukov jezik je nešto potpuno drugo. To je jedan visoko razvijen, intelektualni jezik koji nam ne dopušta da ubacimo turcizam tek tako, turcizam koji bi nas asocirao na neke niže slojeve. Da ne govorimo o žargonu koji se koristi svakodnevno u našim krajevima, gdje je turcizam nešto obično i zapravo substandardno.
RSE: Na koji način prevodite?
ČAUŠEVIĆ: Prvo pročitam knjigu i razmislim o svemu. Onda, obično, poglavlje koje namjeravam prevesti pročitam još jednom. Evo danas sam cijelo popodne prevodio Pamukov roman „Istanbul“. Problem je duge rečenice koje pisac koristi i koje su vrlo komplicirane, prebaciti u hrvatski, bosanski ili bilo koji drugi jezik tako vješto da sačuvaju onaj ritam, onu zvučnost, onu harmoničnost. Jako je teško postići to da čitalac ne osjeća da se radi o prijevodu. To je jako teško, s obzirom na tipološke osobitosti turskog jezika. Rečenica može biti jasna, ali iskazati je lijepo na hrvatskom jeziku, to uzima jako mnogo vremena. Međutim, imam kolege koje jako vole čitati, koje se bave jezicima, filologijama, i ja ih zamolim da pročitaju djelo koje sam preveo. Ti čitači djela su jako dragocjeni. Ne znam da li to rade drugi, ali ja sam to uvijek radio, uvijek sam želio da to netko pročita. Oni zapravo čitajući otkriju ono što vam promakne. Najčešće vam promaknu sintagme, neke sintaktičke konstrukcije koje nisu u duhu našeg jezika. Na primjer, Turci sve određuju, stavljaju posvojne zamjenice, recimo: „Vidio sam svoju majku na ulici“. Naravno da ne moramo uvijek određivati, ali vrlo često, kada spontano prevodite, vi to ne vidite, već tek u drugom ili trećem čitanju. A najbolje to vidi netko tko to čita sa strane i tko vam onda može ukazati na nešto što nije u duhu jezika.
RSE: Zapravo su prevoditelji na neki način djelomično i književnici.
ČAUŠEVIĆ: Ja to jako volim čuti jer sam cijeli život želio biti književnik. Roman „Zovem se Crvena“ je još uvijek ovdje jako popularan. Često se citira u novinama ili na radiju, pa se kaže: „Pogledajte kako je Pamuk to divno rekao“. To je njegov tekst, tu nema diskusije, ali on je mogao biti preveden na pedeset različitih načina. Mogao je biti preveden tako da vam naprosto odvaljuje bubrege, kako kaže jedan moj prijatelj, kao da idete kaldrmom, prijevod može biti toliko rogobatan. To govori i činjenica da je zapravo prva Pamukova knjiga prevedena sa turskog jezika izašla u Bosni, ali da je recepcija te knjige bila nula, jer je prijevod bio katastrofalan. Kad sam bio dijete čitao sam jednu knjigu Normana Mailera o ratu negdje na Pacifiku. Borili su se Amerikanci i Japanci, i onda je jedan od junaka rekao: „Napast ćemo Japance s leđa i mirna Bosna“. Ja sam tad bio sedmi razred osnovne škole. Bio sam presretan kad sam to čuo. Mislio sam da to koriste Amerikanci, da je Bosna tako silno poznata. Nisam uopće došao na ideju da je to jedna prevodilačka invencija.
RSE: Vi ste dopisni član Instituta za tursku filologiju i jezikoslovlje u Ankari.
ČAUŠEVIĆ: Da, to je jedna vrsta nečega što bi se moglo nazvati turskom jezičnom akademijom. To je institucija koja njeguje turski i turkijske jezike. Utemeljena je 1924. godine, a utemeljio ju je sam Ataturk, u ono vrijeme, prije reforme pisma 1928. godine, kada su se željeli posvetiti potrazi za tim svojim turskim identitetom, izučavanju korijena svoga jezika, svoje kulture i tako dalje. Ta institucija je jako razvijena. To je krovna institucija, s ogromnim brojem suradnika i vanjskih, počasnih, vanrednih, redovnih članova iz cijele Evrope. Bila mi je čast kad sam dobio obavijest da sam izabran za člana.
RSE: Da li vi na taj način brusite i svoj turski jezik, odnosno svoje znanje?
ČAUŠEVIĆ: Da. I to na više načina. Prvo što neprekidno radite sa studentima, čitate, prevodite, imate vježbe prevođenja. Neko u nekom momentu prevede nešto izvrsno, što vama ne bi palo na pamet. Tako da u tom prevođenju, u toj nekakvoj komunikaciji, uzajamnoj relaciji student-profesor, u komuniciranju s lektorima, u komuniciranju sa kolegama iz Turske, na kongresima i tako dalje, neprekidno učim. A već pet godina intenzivno radim i na jednom hrvatsko-turskom rječniku, koji je dio jednog velikog projekta, i onda mi uvijek dobro dođe kada uhvatim neku riječ. Neprekidno učite. To je nešto što ne možete završiti ni za pet života.
RSE: Kakvi su planovi? Kakve su veze s Bosnom?
ČAUŠEVIĆ: Izvrsne. Znam se našaliti sa studentima, kad razgovaramo o nekom turcizmu ili turskoj riječi, i reći: „E, vidite, da ste živjeli u Bosni, znali bi ste što to znači“. Gostujem na sarajevskom Univerzitetu gdje sam godinama radio i nakon smrti profesora Filipovića vodio taj studij. Držim predavanja o civilizaciji, ranijem jeziku, kulturi, povijesti turkijskih naroda i tako dalje. To je jedna suradnja koja se ostvaruje. S druge strane, profesor Fehim Nametak, već od prve godine osnutka naše katedre gostuje kod nas – predaje osmansku književnost. Također sam pokrenuo jedan veliki projekt, s podrškom Ministarstva znanosti, koji se uklopio u komparativnu analizu hrvatskog sa mnogim evropskim i neevropskim jezicima. Jedan od segmenata tog projekta će biti i kompariranje gramatičke strukture turskog i hrvatskoj jezika ili turskog i bosanskog jezika, pa će dvije kolegice sa sarajevske katedre, na moje veliko zadovoljstvo i radost, biti angažirane na tom projektu. Tako da suradnja teče odlično. Presretan sam kad trebam ići u Sarajevo. Radost je vidjeti se s kolegama, ali i osjetiti atmosferu jednog perioda života.
* * * * *
ČAUŠEVIĆ: Turkologija na zagrebačkom Sveučilištu je utemeljena 1994. godine. Naime, te godine je odlučeno da se pokrenu neke nove filologije na zagrebačkom Sveučilištu, koje do tada nisu bile u Republici Hrvatskoj, pa su između ostalog pokrenute i turkologija i hungarologija, postavljeni su temelji sinologije, japanologije i tako dalje. Ti studiji danas postoje na zagrebačkom Filozofskom fakultetu.
RSE: Kakav je interes studenata za studij turkologije?
ČAUŠEVIĆ: Interes je doista velik. Prve godine – 1994. – kad je katedra utemeljena, na prijemni ispit se prijavilo oko 200 kandidata koji su željeli studirati turkologiju. Danas je taj broj ograničen na 20 kandidata koje primamo svake godine. No broj kandidata koji žele studirati taj studij je često dva ili tri puta veći – oko 40 do 60, tako da imamo mogućnost od njih birati one najbolje.
RSE: Šta se zapravo krije iza Katedre za turkologiju?
ČAUŠEVIĆ: Turkologija je definirana kao i sve druge filologije – kao nauka koja se bavi proučavanjem jezika, kulture, kulturne povijesti, civilizacije, pa jednim dijelom i opće povijesti osmanskih Turaka, odnosno Republike Turske. Dakle, na našem studiju se uči suvremeni turski jezik, suvremena turska književnost, ali i neki predmeti koji su vrlo bitni za proučavanje starijeg jezika i književnosti – osmanski jezik ili stara osmanska književnost, zatim uvod u turkologiju, osnovi arapskog jezika, povijest turske kulture i civilizacije, suvremeni turski narodi, jezici i tako dalje. Mi smo ovaj studij zamislili kao jednu filološku disciplinu koja će studentima dati, ne samo temeljna znanja iz suvremenog turskog jezika i kulturne povijesti Turaka i Republike Turske, nego i svih ostalih turkofonih naroda središnje Azije koji su sad u žiži interesa turkoloških studija u Evropi, pa evo i kod nas.
RSE: To je studij koji traje četiri godine.
ČAUŠEVIĆ: Da. Međutim, od ove godine kreće prva generacija studenata koji će studirati po novom programu, zasnovanom na Bolonjskoj deklaraciji, tako da će studij turkologije trajati pet godina. Sastojat će se od dodiplomskog studija, koji je neka vrsta stručnog studija na kojem će studenti steći osnovna znanja o turskom jeziku, kulturi i civilizaciji, i još dvogodišnjeg studija, takozvanog magistarskog, nakon kojeg student stiče zvanje magistra struke, dakle filoloških i turkoloških nauka.
RSE: Vaši studenti, kad završe studij, koji posao mogu raditi?
ČAUŠEVIĆ: Izašlo je do sada jedno petnaestak turkologa i nema nijednog nezaposlenog. Zvuči malo iznenađujuće, ali zapravo i nije. Jer, kad se pokrene jedan takav studij, za najbolje studente iz prvih generacija uvijek ima posla. Taj posao nalaze prvo na fakultetu, gdje je već četvero uposleno kao mladi kadar. Potom u znanstvenim institucijama, institutima. Neki od njih su otišli na dalji studij u Tursku, završavaju tamo postdiplomske ili doktorske studije iz turkologije i osmanistike. Mi držimo da bi, zapravo, jedan obrazovan turkolog mogao raditi, a očekujemo i da će raditi, u nekim diplomatskim službama. Recimo, u diplomatskoj službi Hrvatske sada u Ankari rade naša dva studenta. Onda u redakcijama novina koje se stručno ili općenito bave turkofonim narodima, Turcima, Središnjom Azijom. Zapošljavaju se i općenito u onim oblastima gdje su potrebni mladi, obrazovani ljudi koji govore strane jezike. Naši studenti, dakako, ne uče samo turski jezik, već imaju i osnove arapskog jezika, doskora i osnove perzijskog jezika, i što je jako dobro – imaju jednu obaveznu kombinaciju studija sa drugim jezicima ili predmetima. Tako da često imamo studente koji često, uz turkologiju, studiraju i neke od evropskih jezika, nerijetko i studente koji studiraju u dvije ili tri grupe. Recimo, na prvoj godini, od 20 novoupisanih studenata, njih možda 18 je kadro čitati na tri jezika. To je nešto što fascinira i što je u godinama moje mladosti bio pravi kuriozitet, ako ne i čudo. Ja se divim mladim ljudima koji dolaze na studij i već točno znaju što žele raditi u životu. To u moje vrijeme nije bilo tako, već više stihijski. Ja sam zapravo želio studirati nešto drugo, ali kada sam mjesec dana prije odluke vidio vodič sarajevskog Filozofskog fakulteta u kojem je stajalo „orijentalna filologija“, a iz bihaćke gimnazije nisam mogao znati da to uopće postoji, naprosto sam se u to zaljubio i rekao sam – to ili ništa. Svi su mislili da nešto sa mnom nije u redu kad sam izabrao taj studij, a odustao od jednog koji je u to vrijeme bio jako prestižan.
RSE: Vi ste na sarajevskom Univerzitetu predavali suvremeni i stari turski jezik i civilizaciju. Zašto ste napustili Sarajevo i otkud u Zagrebu?
ČAUŠEVIĆ: Nekoliko mjeseci prije dolaska u Zagreb sam gostovao na Univerzitetu u Goetingenu, na seminaru za turkologiju i povijest Središnje Azije, ujedno sam dobio i istraživačku stipendiju „Alexander von Humbolt“. U Njemačku sam otišao prije izbijanja rata u Sarajevu sa obitelji. Onda je izbio rat i dogodili su se svi ti nemili događaji. Postojala je mogućnost da ostanem u Njemačkoj, međutim posao je bio samo na dvije godine, a dalje nije bilo izvjesno. Mene je u Zagreb povukla između ostalog i želja za utemeljenjem novog studija, koji je ovdje izazivao veliki interes i veliko zanimanje i još uvijek izaziva. Ova sredina zapravo osjeća veliku povezanost s tom kulturom, poviješću Osmanskog carstva i tako dalje. Dakle, mislio sam da bi bilo dobro to utemeljiti. Tim više što se povijest ovih naroda ne može promatrati kao nekakav sustav odvojenih posuda. Kad proučavate, recimo, islamizaciju Bosne, ona se ne može proučavati bez proučavanja islamizacije Bugarske, Albanije, Makedonije, Hrvatske i tako dalje. Tako da sam mislio da bi bilo dobro to utemeljiti ovdje, da među tim mladim ljudima stasaju neki koji će i na Bosnu i na našu svakidašnjicu gledati malo drugačijim očima. Veliki broj studenata, koji dolaze iz svih krajeva Hrvatske, silno zavole taj studij i tu kulturu. Mnogi prvi put odu na „istok“ u Sarajevo, na Baščaršiju. Tamo po prvi put dožive ono što će kasnije doživjeti u Istanbulu. Tako da je to možda i mali doprinos, možda i beznačajan, ali ipak nekakav doprinos uspostavljanju kulturnih mostova.
RSE: To vam je očigledno bio izazov. Jeste li zadovoljni onim što ste uradili?
ČAUŠEVIĆ: Jako sam zadovoljan. Studij traje, imao je svoje projekte, povezan je sa mnogim studijima vani, ima međunarodne reference, imamo veliki broj studenata, prepoznati smo i vani i u Hrvatskoj, studenti su jako aktivni. Vrlo sam zadovoljan. To nije bilo lako uraditi, doći i početi sa desetak knjiga koje su tad postojale. Sada ih imamo negdje oko tri tisuće, tako da sve to polako ide.
RSE: Kakva je razlika između starog i savremenog turskog jezika?
ČAUŠEVIĆ: Suvremeni turski jezik je danas jezik svih građana Republike Turske. Taj stari turski jezik je zapravo jedna vrsta artificijelnog, umjetnog jezika koji se govorio na dvoru i koji je zapravo jedan konglomerat arapskog, turskog i perzijskog jezika, u kojem je perzijskog bilo najmanje. Perzijski i arapski su bili prestižni jezici. Perzijski je bio jezik poezije, lijepe riječi, književnosti. Arapski je bio jezik teologije i prava. Tako da su ta dva jezika imala velikog utjecaja na osmanskom dvoru. Čak tolikog da se jedno vrijeme s prezirom govorilo o turskom jeziku kao o jeziku nenjegovanom, na kojem nije moguće pisati i tako dalje. Dakle, na dvoru se težilo govoriti na jednom artificijelnom jeziku, na kojem je govorilo veoma malo ljudi. Na tom jeziku se stvarala književnost i onaj tko je učio, morao ga je znati. Srednje obrazovanom narodu je bio razumljiv, ali za nepismeni puk je bio posve nerazumljiv.
RSE: Turska je prije dolaska Kemala Ataturka bila dosta frankofonski orijentirana. Na turskom dvoru se govorio francuski.
ČAUŠEVIĆ: Da, ali tu se moramo ograničiti samo na 19. stoljeće. Kraj 18. stoljeća, početak 19. stoljeća je već vrijeme velike krize. Pokušavale su se napraviti prve reforme u Osmanskom carstvu jer se vidjelo da nešto nije u redu. U 19. stoljeću se pokreću one glasovite tanzimatske reforme – kreću od 1839. godine nadalje. I u tom okretanju Zapadu, recimo u pogledu školstva, u pogledu prosvjete, organizacije vojske i tako dalje, istaknuti turski intelektualci odlaze u Pariz i tamo se školuju. Javlja se jedna frankofona i frankofilna struja u Turskoj i francuski jezik tada doista dobiva veliki značaj. Do tada je Turska jezično bila okrenuta Istoku. Ulazeći u novu kulturnu sferu, kao što je evropska, bila je primorana u svoj jezik unijeti niz novih termina koji su se odnosili na nauku toga vremena, nove naučne discipline, društvo i tako dalje, a najčešće se pribjegavalo francuskim terminima i francuskom jeziku. Danas tih francuskih riječi u turskom jeziku ima jako mnogo, ali manje nego tada, zbog čišćenja jezika kojem su Turci pribjegli u zadnjih 70 godina.
RSE: Postoji jedna, barem na Balkanu, dosta onako tipična slika kad je Turska u pitanju. Ta slika je, osobito u Srbiji, dosta pejorativna. Zašto na Balkanu Turska nema onaj glas koji zaslužuje?
ČAUŠEVIĆ: Naravno zbog istorijskih reminiscencija koje još uvijek postoje u odnosu na Osmansko carstvo. Nevolja je zapravo u tome što je to carstvo u 18. i 19. stoljeću proživljavalo jednu duboku agoniju i u toj agoniji u kojoj je propadalo, s njim su propadali i ostali narodi ili ostale države u sastavu Osmanskog carstva. To je doista vrijeme teških životnih uslova. Prije druge opsade Beča, to je bila država u kojoj se, vjerojatno, u nekim segmentima bolje živjelo nego u nekim evropskim zemljama. Tako da smo imali slučajeve da su ljudi iz Hrvatske, oni koji su obrađivali zemlju, „bježali“ preko Save u Tursku, jer im je tamo bilo bolje. Pa se često u crkvenim izvorima čude kako to da su odlazili Turcima. Porezi nisu bili ni približno tako visoki kao ovdje. Međutim, te zadnje reminiscencije ostaju, zadnja sjećanja na Osmansko carstvo prevladavaju kod ovih balkanskih naroda, pogotovo iz 19. stoljeća, odnosno poslije 1848. godine, kad su krenuli ti oslobodilački ratovi. Naravno da Turska ne želi da taj imidž ovdje prevladava. Turci na sve načine pokušavaju stvoriti imidž jedne suvremene zemlje, tako da mnogi ljudi prihvaćaju tu novu sliku Turske. Međutim, tu se često javljaju dvije krajnosti. Onih ljudi koji imaju neke predrasude naspram Turske i onih koji nekritički Tursku veličaju. Turska je zemlja koja je jako napredna, koja je prosperitetna, koja će sigurno postići jako mnogo, koja je ogromna, u zadnjih 20 godina je išla ogromnim koracima naprijed. Međutim, ne smijemo zaboraviti da je to zemlja kontrasta. Jugoistok, gdje se pojavila prtičija gripa, područja jugoistočne Anadolije i tako dalje, to su područja sustavno zapuštana zadnjih 70-80 godina, na kojima žive pretežno Kurdi. Takva slika Turske i slika kakvu imamo, recimo, o Ankari, Istanbulu, Izmiru i tako dalje, zapravo su toliko daleke da uopće nemate dojam da se radi o istoj zemlji. To je zemlja kontroverzi i kontradikcija, ali ide ciljano naprijed. To je zemlja koja vodi jednu vrlo konstruktivnu i miroljubivu politiku, u što doista ne treba sumnjati. To je apsolutno tako i mislim da bi je u tom smislu trebalo i percipirati.
RSE: Ovih dana u rukama držim i čitam roman Orhana Pamuka „Zovem se Crvena“, prevodilac Ekrem Čaušević. Je li bilo teško prevoditi to djelo?
ČAUŠEVIĆ: Djelo nisam preveo sam, već sam uključio i jednu studenticu četvrte godine koju sam u to vrijeme već bio planirao za asistenticu ovdje na fakultetu, tako da sam želio da i ona pomalo uđe u prevođenje. Zove se Marta Andrić. Kolegica Andrić, koja je sad novakinja, sada nastavlja dalje prevoditi Pamuka. Prevodi njegovu novu knjigu „Snijeg“, a ja prevodim roman „Istanbul“. Radujem se tomu da stasava generacija turkologa koja će prevoditi ta djela sa izvornika. Moram reći da do sada nisam puno prevodio jer sam se bavio lingvističkim i filološkim radom. Do sada sam preveo tri knjige. Međutim, u svom prevodilačkom radu nikad nisam toliko uživao u prevođenju kao kad sam prevodio knjigu „Zovem se Crvena“. To je izvrstan roman i ja ga svesrdno preporučujem. To je roman koji je toliko slojevit. Na jedan divan način govori o mnogim vrlo zanimljivim temama. Prevoditi je teško, iz više razloga. Prvo jer je turski jezik jedan težak jezik, potpuno drugačije strukturiran nego naš jezik. A posebno je težak Pamukov jezik, koji je izvrstan, jezik jednog intelektualca. Teška je i vrlo specifična tematika romana. Međutim, sretno se podudarilo to da mi koji smo ga prevodili jesmo i turkolozi, jer tema je bliska tim turkološkim krugovima. Radi o majstorima iluminacije, o odumiranju škole iluminatora, o prodiranju zapadnih utjecaja i tako dalje. Za mene je bila olakšica i to što sam iz Bosne, a kolegica Andrić je iz Slavonije, tako da sa turcizmima nismo ratovali, ona ih ima isto tako jako puno u govoru. To su recimo nazivi funkcija, kao što su kapidžibaša ili haznadar i tako dalje. Mi smo smišljeno i ciljano išli za tim da ti turcizmi budu odabrani, da budu prepoznatljivi za hrvatskog čitatelja, da se sačuva taj jedan orijentalni štih, što je kod prevođenja vrlo važno. Da prevodite i sa japanskog ili kineskog, uvijek ostavite pokoju riječ da bi se probudio čitav niz asocijacija prema toj kulturi. Mi smo to uradili, iako nismo pretjerivali. Dugo smo se dvojili oko nekih turcizama koji bi u Bosni bili normalni. Mislim da ne bih stavio previše turcizama i da sam prevodio u Sarajevu, zato što se taj leksički sloj veže za govorni jezik. Veže se, recimo, za jezik stare gradske četvrti, za ono što mi nazivamo mahalom, za jezik starijih ljudi i tako dalje, i uvijek asocira na jedan jezik koji nije Pamukov. Pamukov jezik je nešto potpuno drugo. To je jedan visoko razvijen, intelektualni jezik koji nam ne dopušta da ubacimo turcizam tek tako, turcizam koji bi nas asocirao na neke niže slojeve. Da ne govorimo o žargonu koji se koristi svakodnevno u našim krajevima, gdje je turcizam nešto obično i zapravo substandardno.
RSE: Na koji način prevodite?
ČAUŠEVIĆ: Prvo pročitam knjigu i razmislim o svemu. Onda, obično, poglavlje koje namjeravam prevesti pročitam još jednom. Evo danas sam cijelo popodne prevodio Pamukov roman „Istanbul“. Problem je duge rečenice koje pisac koristi i koje su vrlo komplicirane, prebaciti u hrvatski, bosanski ili bilo koji drugi jezik tako vješto da sačuvaju onaj ritam, onu zvučnost, onu harmoničnost. Jako je teško postići to da čitalac ne osjeća da se radi o prijevodu. To je jako teško, s obzirom na tipološke osobitosti turskog jezika. Rečenica može biti jasna, ali iskazati je lijepo na hrvatskom jeziku, to uzima jako mnogo vremena. Međutim, imam kolege koje jako vole čitati, koje se bave jezicima, filologijama, i ja ih zamolim da pročitaju djelo koje sam preveo. Ti čitači djela su jako dragocjeni. Ne znam da li to rade drugi, ali ja sam to uvijek radio, uvijek sam želio da to netko pročita. Oni zapravo čitajući otkriju ono što vam promakne. Najčešće vam promaknu sintagme, neke sintaktičke konstrukcije koje nisu u duhu našeg jezika. Na primjer, Turci sve određuju, stavljaju posvojne zamjenice, recimo: „Vidio sam svoju majku na ulici“. Naravno da ne moramo uvijek određivati, ali vrlo često, kada spontano prevodite, vi to ne vidite, već tek u drugom ili trećem čitanju. A najbolje to vidi netko tko to čita sa strane i tko vam onda može ukazati na nešto što nije u duhu jezika.
RSE: Zapravo su prevoditelji na neki način djelomično i književnici.
ČAUŠEVIĆ: Ja to jako volim čuti jer sam cijeli život želio biti književnik. Roman „Zovem se Crvena“ je još uvijek ovdje jako popularan. Često se citira u novinama ili na radiju, pa se kaže: „Pogledajte kako je Pamuk to divno rekao“. To je njegov tekst, tu nema diskusije, ali on je mogao biti preveden na pedeset različitih načina. Mogao je biti preveden tako da vam naprosto odvaljuje bubrege, kako kaže jedan moj prijatelj, kao da idete kaldrmom, prijevod može biti toliko rogobatan. To govori i činjenica da je zapravo prva Pamukova knjiga prevedena sa turskog jezika izašla u Bosni, ali da je recepcija te knjige bila nula, jer je prijevod bio katastrofalan. Kad sam bio dijete čitao sam jednu knjigu Normana Mailera o ratu negdje na Pacifiku. Borili su se Amerikanci i Japanci, i onda je jedan od junaka rekao: „Napast ćemo Japance s leđa i mirna Bosna“. Ja sam tad bio sedmi razred osnovne škole. Bio sam presretan kad sam to čuo. Mislio sam da to koriste Amerikanci, da je Bosna tako silno poznata. Nisam uopće došao na ideju da je to jedna prevodilačka invencija.
RSE: Vi ste dopisni član Instituta za tursku filologiju i jezikoslovlje u Ankari.
ČAUŠEVIĆ: Da, to je jedna vrsta nečega što bi se moglo nazvati turskom jezičnom akademijom. To je institucija koja njeguje turski i turkijske jezike. Utemeljena je 1924. godine, a utemeljio ju je sam Ataturk, u ono vrijeme, prije reforme pisma 1928. godine, kada su se željeli posvetiti potrazi za tim svojim turskim identitetom, izučavanju korijena svoga jezika, svoje kulture i tako dalje. Ta institucija je jako razvijena. To je krovna institucija, s ogromnim brojem suradnika i vanjskih, počasnih, vanrednih, redovnih članova iz cijele Evrope. Bila mi je čast kad sam dobio obavijest da sam izabran za člana.
RSE: Da li vi na taj način brusite i svoj turski jezik, odnosno svoje znanje?
ČAUŠEVIĆ: Da. I to na više načina. Prvo što neprekidno radite sa studentima, čitate, prevodite, imate vježbe prevođenja. Neko u nekom momentu prevede nešto izvrsno, što vama ne bi palo na pamet. Tako da u tom prevođenju, u toj nekakvoj komunikaciji, uzajamnoj relaciji student-profesor, u komuniciranju s lektorima, u komuniciranju sa kolegama iz Turske, na kongresima i tako dalje, neprekidno učim. A već pet godina intenzivno radim i na jednom hrvatsko-turskom rječniku, koji je dio jednog velikog projekta, i onda mi uvijek dobro dođe kada uhvatim neku riječ. Neprekidno učite. To je nešto što ne možete završiti ni za pet života.
RSE: Kakvi su planovi? Kakve su veze s Bosnom?
ČAUŠEVIĆ: Izvrsne. Znam se našaliti sa studentima, kad razgovaramo o nekom turcizmu ili turskoj riječi, i reći: „E, vidite, da ste živjeli u Bosni, znali bi ste što to znači“. Gostujem na sarajevskom Univerzitetu gdje sam godinama radio i nakon smrti profesora Filipovića vodio taj studij. Držim predavanja o civilizaciji, ranijem jeziku, kulturi, povijesti turkijskih naroda i tako dalje. To je jedna suradnja koja se ostvaruje. S druge strane, profesor Fehim Nametak, već od prve godine osnutka naše katedre gostuje kod nas – predaje osmansku književnost. Također sam pokrenuo jedan veliki projekt, s podrškom Ministarstva znanosti, koji se uklopio u komparativnu analizu hrvatskog sa mnogim evropskim i neevropskim jezicima. Jedan od segmenata tog projekta će biti i kompariranje gramatičke strukture turskog i hrvatskoj jezika ili turskog i bosanskog jezika, pa će dvije kolegice sa sarajevske katedre, na moje veliko zadovoljstvo i radost, biti angažirane na tom projektu. Tako da suradnja teče odlično. Presretan sam kad trebam ići u Sarajevo. Radost je vidjeti se s kolegama, ali i osjetiti atmosferu jednog perioda života.