Branka MIHAJLOVIC (Portret gosta Nadežda GACE)
Ovakvi epiteti za muziku koju sama piše, peva i svira na flautu, Tamara Obrovac dobija gde god nastupi, bilo u inostranstvu ili kod kuće. Kritičar engleskog Guardian-a napisao je da je s umetnicom Obrovac doživeo spoj, dodir na slepo, da su ona i Transhistria ansambl čarobni. Kritičar Independent-a: "Uz muziku i pevanje Tamare Obrovac veoma jednostavno je dotaći mesec". Tamara Obrovac za svoju muziku kaže: "Moj pristup glazbi kretao se od džez standarda i vlastitih skladbi do otkrića izvornog izraza, povezivanjem jezika folklorne glazbe mog zavičaja Istre s ritmovima i improvizacijom koji su tipični za džez. Džez je moja sloboda, a korijeni su moja Istra".Tamara Obrovac rođena je 1962. godine u Puli. Tu završava gimnaziju i Srednju muzičku školu, smer flauta. Odlazi u Zagreb na studije i upisuje sociologiju. Osniva svoj bend, peva džez i rock and roll. Kasnije upisuje u Ljubljani džez pevanje. Za svoje mladalačke dane sama kaže: "Svaki pošteni tinejdžer koketirao je u to doba sa drogom i seksom. Bojim se da je moje odrastanje bilo usporeno. Godine od 18. do 28. bile su godine žestokog seksa, droge i rock and rolla". Danas vodi potpuno drugačiji svakodnevni život. Nastanila se u prelepoj rodnoj Istri, između Vodnjana i Pazina. Prija joj samoća. Uživa da šeta i čita knjige. Omiljeni pisac joj je Haksli, a kompjuter koristi samo kada mora zbog posla. Vozi bicikl i obožava saunu. Nerado daje intervjue, pa ipak u jednom je rekla da je njen životni moto: "Ne čini drugome što ne želiš da drugi čine tebi, ili još bolje, čini drugome ono što želiš da drugi čine tebi". Spada u onu vrstu umetnika koji su žestoko, kako bi klinci rekli, do neba, do ludila, posvećeni svom poslu u koji su istovremeno i trajno zaljubljeni.
Objavila je nekolicinu CD-a: Triajde, Ulika, Sve pasiva i Daleko je. Bila je nominovana i za najprestižniju BBC-ovu muzičku nagradu u Evropi. Pevačica i kompozitorka u jednom tekstu opisana je tako da odmah pomislite da se u nju nije teško zaljubiti. Mala, elegantna, sa strogo začešljanom kosom, ali i sa konstatacijom da je živeti sa umetnošću privilegija retkih. Za tu vrstu univerzalnog darivanja drugima Tamara ima sve: posvećenost, božanski glas, zaljubljenost u muziku i svoju Istru.
*****
RSE: Opišite ambijent u kome se sada nalazite?
OBROVAC: Nalazim se u svojoj sobi, u svojoj kući na selu. Sjedim na brodskom podu od ariša. Oko mene note, papiri, ravnala, strunjače za vježbanje, kompjuter i umrtvljeni telefon. Priroda je oko mene, mir božji i nigdje nikoga.
RSE: Da li je more daleko?
OBROVAC: Oko 25 kilometara. Vi ste svi kontinentalci opterećeni tim morem. Mi koji smo se rodili na njemu, nemamo pojma ni da postoji.
RSE: Svetski ste slavna džez muzičarka. Nekada ste bili žestoka tinejdžerka. Sada ste sama u kući daleko od grada. Šta se to u vama prelomilo? Čujem da posle desetogodišnje veze solirate i da u tome uživate.
OBROVAC: Tako je. Sve je to normalan proces odrastanja. Ne može čovjek sa 15, biti isti kao sa 25, 35 ili 40. To su neke normalne stvari. Bitno je da čovjek obavi onu vrstu aktivnosti koja pripada određenom dobu. Teško da čovjek može biti apstinent od nekakvih životno tekućih sokova od 15 do 25. Kasnije će mu se to vratiti u nekom krivom obliku. To je moje mišljenje.
RSE: Vi mnogo putujete?
OBROVAC: Godišnje 60 tisuća kilometara, ne uključujući putovanje avionom. Koliko sam kući, toliko sam i na putovanjima. Nije ni čudo što se zaželim ovakvog ambijenta, kada sam non-stop okružena ljudima, bukom, obavezama. Kada dođem doma, mogu mirno raditi. U ne koncertnim periodima, ili skladam za teatar, za film, radim neke druge aranžmane, ili se bavim nekim organizacijskim stvarima.
RSE: Kakva vam je bila 2005. godina? Kuda ste sve putovali?
OBROVAC: Bili smo u Austriji, Italiji, Latviji, Poljskoj, Njemačkoj.
RSE: A u okruženju, u Sloveniji?
OBROVAC: U Sloveniji smo bili 2004. godine. Slovenija je mala. Volim birati neke ozbiljnije koncerte pa radije sviram jednom, na mjestu kako treba, nego više puta.
RSE: A kakva će biti ova godina?
OBROVAC: Slovenija i promocija novog albuma. Potom slijedi Njemačka, Hrvatska, Amerika, možda Češka, pa opet Njemačka.
RSE: A Srbija i Crna Gora?
OBROVAC: Teško da ćemo tamo ove godine. Možda i hoćemo, možda opet odemo do Novog Sada. Bili smo 2004. godine u Novom Sadu na festivalu Ogledala. Novi Sad je jako lijep grad i ima finu publiku. Bio je to krasan koncert. Ostao mi je u zbilja dobrom sjećanju.
RSE: A Exit?
OBROVAC: Za Exit je bio neki poziv, ali se nakon toga nitko nije oglasio. To je trebalo biti prošle godine.
RSE: Jedan kritičar je napisao: "Ona glasom vlada jednako dobro kao što pesnik vlada svojim rimama, hokejaš pakom ili hemičar Mendeljeevom tabelom".
OBROVAC: Prošla sam sve faze džeza koje obično pjevačica prolazi. Nakon nekog vremena sam shvatila da ne moram imitirati, već da mogu i sama interpretirati džez standarde. Na prvom albumu Triajde sam se bavila džez standardima i pjesme su na engleskom u stilu modernog džeza. Počela sam predstavljati i istarske pjesme. Da je taj kritičar Englez, vjerojatno ne bi to rekao. Sada sam tek shvatila da imam dosta engleskih grešaka, što opravdava moje nagnuće ka hrvatskom jeziku, ka istarskom dijalektu. Govorila sam da nisam Amerikanka, nego Istrijanka, i da trebam pjevati na vlastitom jeziku.
RSE: Kada ste postali svesni da imate to nešto što drugi nemaju?
OBROVAC: Prvih godina mi se zaista bilo teško pomiriti sa greškama, kojih je bilo. Bitno je da čujete svoje greške jer ih onda nastojite popraviti. Prvo sam imala borbu sa intonacijom, sa opuštenošću, sa pripadanjem glazbi jer što manje znate, to ste više u strahu. Što više znate postoji veća mogućnost da se opustite, ako vas ne preobuzme tehnika, ako se proces razvoja ne pretvori u dekonstrukciju umjesto u konstrukciju. Išlo je to polako, a o tome baš puno i ne razmišljam. Time se bavim jer imam unutarnju potrebu za tim. Sretna sam kada su svi naši koncerti lijepi i kada je na njima jedna fina izmjena topline i osjećaja. Smatram privilegijom da mogu raditi posao u kojem je demokracija. Ako netko ne želi doći na koncert i ne dođe. Ako i dođe, uvijek može otići, što se kod nas ne dešava. Na koncertu se stvori izmjena dobrih emocija. Mi na koncertima dajemo apsolutno sve od sebe. To valjda publika osjeti. To je ta privilegija. Ne razmišljam o glasu kao o nečemu. Za mene je to nužnost postojanja. Naravno da mi je drago kada dobijemo dobre kritike. Uvijek imam posla u glavi. Vrlo malo imam vremena za likovanje nad tim. Davne 1986. godine bio je jedan od zadnjih jugoslavenskih džez festivala na Bledu. Svirala sam sa jednim banjalučkim pijanistom. Tada je on živio u Zagrebu i bili smo duo. Tada baš i nisam znala otpjevati standard kako treba, ali sam željela dati neki svoj doprinos. Taj koncert je bio snimljen. Jednom u Ljubljani na aerodromu, još dok sam išla u školu, čula sam neku pjevačicu sa radija. To je bilo prvi put, i jedini, da sam čula sebe ne znajući da sam to ja. Krenuo je neki uvod i ona je počela da pjeva. Pitala sam se ko ovo pjeva jer pjeva dobro. Tek poslije sam shvatila da sam to ja. Nisam bila navikla toliko na sebe. Sada se prepoznam u mili sekundi.
RSE: Vama nije teško zapevati?
OBROVAC: Ne, to mi je posao. Još da neko plati…
RSE: Čak se i kritičari pitaju ponekada da li je to što pevate džez ili folk. U svakom slučaju, kažu da je to doživljaj.
OBROVAC: To je moja muzika. Zbilja sam se umorila od zvuka džeza. Pošteno sam prošla sve faze, od bluza, preko fanka, sola do standarda. Mogla sam se harmonijski i svakako odmaknuti od klasičnog standarda koji je pjevala Bili Holidej. To je na neki način bila i moja intencija. Željela sam da pokažem da mogu raditi i nešto drugačije. Onda sam shvatila da to ne treba raditi preko reinterpretacije standarda, nego preko neke moje vlastite glazbe.
RSE: I vas je u nekim stvarima prekinuo rat.
OBROVAC: Mene je prekinuo u malim stvarima u odnosu na mnoge druge.
RSE: Naravno. Početkom devedesetih ste se vratili u Istru.
OBROVAC: Da. Onda sam radila od jutra do mraka. Vježbala sam, tražila sam svoje izričaje, saznavala sam sve što se moglo saznavati o harmoniji, ritmu, skalama, improvizaciji. Paralelno sam skladala neke svoje stvari koje su mi omogućavale da kroz njih učim.
RSE: Da li to znači da ste uspeli da napravite neki svoj mali svet? Kako je taj mali svet funkcionisao u velikom svetu koji je tada bio zahvaćen ratom?
OBROVAC: Upravo kao neka čahurica. Nastojala sam da budem sama sa sobom i da mi to bude dovoljno. Naravno da mi je falio nastup i mnogo toga. Bilo je povremenih nastupa po Sloveniji i Hrvatskoj. Tada sam radila sa talijanskim pijanistom Glaucom Venierem. Od Udina do Pule je možda stotinjak kilometara. Napravili smo nekakav trio. Koliko je to bilo loše, bilo je i dobro, jer se čovjek mogao usavršiti i na neki način naći svoj put. Sve je bilo zamrlo.
RSE: Istra je ipak uspela da sačuva najviši stepen tolerancije?
OBROVAC: To je bilo logično. Ipak je bilo odsustvo direktne blizine bombi, rata i svih tih užasa koje rat donosi. Ovo je u principu bio građanski rat. Tu je narod pao, što kažu Bosanci. Inače su Istrani miran i autističan narod, koji se neće baviti tom vrstom ideologije. Istra je mirna pokrajina, uvijek je bila. Ne znam kako bi bilo da je Istra Vukovar ili Osijek.
RSE: Kako ste istraživali u tom periodu, pokazalo se odmah iza rata, 1996. godine, sa prvim albumom. Poslije engleskog jezika pevate na istarskom dijalektu koji se i danas koristi.
OBROVAC: Da. Pjevam na dijalektu mog, južnog, dijela Istre, između Vodnjana i Žminja.
RSE: Kako izgleda vaše istraživanje istarske muzike?
OBROVAC: Nisam pretjerano istraživački nastrojena. Tu živim i govorim taj dijalekt od malena. Moja baka me odgojila. S majčinim mlikom usišeš u sebe jedan određeni svjetonazor, jedan određeni dijalekt i jednu određenu melodiju govora i pjesama. Nisam namjerno išla u direktno etnomuzikološko istraživanje, niti sam išla u taj tip reinterpretacije jer je istarska glazba bazirana na dvoglasima, s tim da uvijek završava na istom tonu. Dosta ste ograničeni ako reinterpretujete točno po zakonima narodne glazbe. Radila sam taj spoj jer sam uzela dio od ovoga i dio od onoga. Odgojena sam u svijetu normalne suvremene glazbe. Istarska glazba je neterperirana. To znači da nisu isti razmaci između tonova. Ima tonova koji su niži i frekventni opseg je drugačiji. To nije jednostavno spojiti. Morate to osjećati.
RSE: Muzički znalci će vas razumeti.
OBROVAC: Na trećem albumu je nastao malo veći pomak ka Istri i promijenila sam instrumentariju. Prva dva CD-a su bila bazirana na klavirskom triju: klavir, bas, bubnjevi i glas. Poželjela sam utopliti zvuk, pa sam bazirala harmonijski instrument na gitari. Dodana je violina, koju svira istarski etnomuzikolog Dario Marušić. Elvis Stanić svira na gitari. Žiga Golob na kontrabasu i Kruno Levačić na bubnjevima.
RSE: Etno muzika je IN već godinama u svetu. Da li ona na neki način olakšava komunikaciju ljudi iz različitih kultura? Da li u ovom podelenom svetu, u kome po opasnim ivicama pucaju šavovi i gomilaju se nerazumevanja, muzika uspeva, i koliko, da pokrpi te popucane šavove?
OBROVAC: Mislim da je tako. Ona je sama po sebi univerzalan jezik, a etno muzika je u suvremenom svijetu postala još bolji most jer ljudi upoznaju glazbe. Čine se neki spojevi između različitih vrsta glazbe. Sve je počelo sa Piterem Gabrijelom i s njegovom suradnjom s afričkim glazbenicima, sa osnivanjem njegove etikete Real World, koja je praktično promovirala tu novu vrstu. Razumijem ga. I on se malo umorio. Kao što sam se i ja umorila od džeza, tako se i on umorio od popa i roka i shvatio da to suvremeno zapadno tržište ima samo mali dio glazbenoga izričaja pod svojom kontrolom, da postoji more glazbi po svijetu. To je dobro, pogotovo za male narode. Mali narodi imaju šansu da sa svojim etnosom doprinesu vlastitom prepoznavanju. Mi smo male država nastale poslije raspada Jugoslavije i nitko nema neki značajan rejting, niti specijalnu prepoznatljivost. Tu je Srbija bolja od Hrvatske jer se na neki način naslanja na famoznu balkansku glazbu, koja je dosta poznata u svijetu danas, mada ima grešaka pa se sve to skupa brka i sa ciganskom glazbom. Hrvatska glazba je različita, drugačija glazba je u Međumurju, a drugačija u Istri.
RSE: Kada se kaže hrvatska muzika, obično se misli na Dalmaciju i na dalmatinski melos.
OBROVAC: Ali ne u svijetu. To je karakteristika koja je zanimljiva, ali nije autohtona. To je u principu talijanska muzika. Dugo je i u Dalmaciji, ali ne može reprezentirati cijelu Hrvatsku. Mali smo i mladi. Biće.
RSE: Mnogi bi rekli da ste iz neke velike bogate zemlje imali bi ste još bolju karijeru.
OBROVAC: To je 100 posto istina. U to sam sigurna. S druge strane, čovjek ne bi imao neku povezanost sa prirodom. Ne znam kakva su sela u Francuskoj, Španjolskoj, Grčkoj. Valjda su očuvala taj izvorni odnos sa prirodom. Mislim da je to jako bitno. Gledam razliku života u gradu i na selu. Razlika je ogromna. Koliko god je ljude na selu dotakla civilizacija, barem ovdje u Istri, nisu izgubili neki tajming vezan za prirodu, za rad na polju i za čuvanje ovaca, na sve te stvari koje nose same po sebi neku anti-stres terapiju. U civilizaciji čovjek sjedi u autu, pred kompjuterom i televizijom.
RSE: Vi svirate u jednom balkanskom bendu. Šta vam je zajedničko?
OBROVAC: Mi smo ga pokušali nekako složiti. Riječ je o bendu Balkan Winds. Ima nas osam članova. To su: Bugarin Theodosij Spasov, Rumun Mihai Sorohan, Makedonac Toni Kitanovski, Grk Kostas Theodorou, Srbin Sanja Ilić, Turak Izzet Kizil i još jedan Bugarin Stojan Jankoulov. Taj projekt je postavljen od jedne bugarske agencije iz Sofije. Jedno vrijeme je bio sa nama i Vlatko Stefanovski. Svirali smo u Nišu, u Beogradu u Sava centru, u Makedoniji i puno u Bugarskoj. Praktično, bend vodi Theodosi Spasov, koji je ogromna zvijezda u Bugarskoj. Imali smo do osam tisuća ljudi na koncertima.
RSE: Šta je balkanska muzika?
OBROVAC: Svako od nas je donio svoje dvije kompozicije. Od nas osmoro, šestero su kompozitori. To kako ti ljudi sviraju je dobilo neku svoju patinu. Sve su pjesme dobile pečat od tog benda. Kada su me zvali iz Bugarske u ovaj balkanski bend, rekla sam im da što se muzike tiče hoću, ali Istra nije Balkan.
RSE: Da li vam je loše na tom Balkanu?
OBROVAC: Ovdje je ugodna atmosfera. Svi su normalni ljudi i odlični muzičari. Puno sam naučila, pogotovo od bugarskog i makedonskog dijela zbog ritmičkih postavki koje su sasvim drugačije kod nas. Kod nas neparnih ritmova nema, a u srpskoj i makedonskoj glazbi ih ipak ima.
RSE: Koliko često nastupate?
OBROVAC: U nazad godinu dana se to malo razrijedilo, ali smo snimili materijal za producentsku kuću u Bonu prošle godine. Sada su navodno neki zainteresirani za nju i trebalo bi to izdati. Kada se izda, otići ćemo na promotivni koncert.
RSE: Na poslednjem albumu pevate i na talijanskom. Da li su i to vaše kompozicije?
OBROVAC: Jesu. Taj talijanski dijalekt malo vene jer se govori samo u Istri, ali talijanski je malo drugačiji.
RSE: Duboka bol, o kojoj pevate u pesmi Dolor, je vaša bol?
OBROVAC: Da. Mora se probati. Ne može se bez toga znati.
RSE: Uz vašu muziku treba zaboraviti sva pitanja i uživati u muzici.
OBROVAC: Na poslednjem albumu gitaru svira Uroš Rakovec. Fausto Beccalossi svira harmoniku. Ritam sekcija je ista od prvog CD-a, pa do zadnjeg, to su Žiga Golob na kontrabasu i Kruno Levačić na bubnjevima. Na CD-u je i pjesma Spomin, posvećena mojoj baki Uliki koja je na vječnim lovištima.
RSE: Ne znam da li je više film učinio vama, ili vi filmu Što je muškarac bez brkova. Vaša pesma Daleko je, postala je hit. Kako je došlo do te saradnje?
OBROVAC: Ta suradnja ide vrlo jednostavno. Redatelj razmisli o tome koji bi autor bio dobar da sklada glazbu za njegov film i pozove nekoga. Tako je Hrvoje Hribar pozvao mene. Pjesma Daleko je onaj ko me voli, je pjesma iz Jadranskog zaleđa. Pjesmu sam imala dva mjeseca prije nego što je Hrvoje došao kod mene pitati me za glazbu. Odmah sam pristala raditi sa njim. Ponudila sam mu tu pjesmu u višeglasnom aranžmanu kao jednu od opcija. Na koncu se ispostavilo da je pjesma upravo od tamo gdje se film snimao i da savršeno paše uz film. Postala je njegov light motiv. Iz te osnovne ideje smo na koncu izveli ovu tarantelu koja je postala odjavna špica, naslovna pjesma na CD-u i priličan hit u Hrvatskoj.