Dostupni linkovi

logo-print

Haški procesi pred pravosuđima Srbije, Hrvatske i BiH


Srdan KUSOVAC (Saradnja: Gordana SANDIC-HADŽIHASANOVIC, Radovan BOROVIC i Enis ZEBIC)

Haški tribunal je, naime, još 2003. godine objavio svoju takozvanu „izlaznu strategiju“, prema kojoj će u Hagu biti suđeno najvišim zvaničnicima i vojnim zapovednicima, dok će svi optuženici nižeg ranga biti prepušteni pravosuđima država nastalih od Jugoslavije. O tome šta je sve bilo potrebno uraditi da bi uopšte ratni zločini mogli da budu procesuirani u Hrvatskoj, Srbiji i Bosni i Hercegovini Radiju Slobodna Evropa govori Žarko Puhovski, čelnik Hrvatskog helsinškog odbora za ljudska prava:

„Tu imamo jedan dvostruki proces. Najprije, Haško sudište je uopće ustanovljeno zato što je postalo veoma brzo jasno da nema velike šanse, pogotovo u devedesetim godinama, da hrvatska država sudi onima koji su činili zločine na hrvatskoj strani, i da se to isto dogodi u Srbiji ili u Bosni i Hercegovini, s obzirom da je ljude koji su te zločine činili lokalno veoma često doživljavalo kao junake. To je onda preneseno na Haško sudište, da bi se, međutim, potom pokazalo da Haško sudište naprosto ne može sve to obaviti, jer broj zločina je, nažalost, kao što znamo, enormno velik.



Pokazalo se da su kapaciteti tog sudišta premali i ono se, vremenom, sve jasnije pokušalo orijentirati na takozvane najviše stupnjeve odgovornosti, od Miloševića nadalje. Ali da bi se, ipak, pravda zadovoljila da bi se pokazalo kako je djelovanje sudišta utjecalo na promjenu atmosfere u državama bivše Jugoslavije, pristali su na to da se neki postupci prebace u Srbiju, Bosnu i Hercegovinu, odnosno Hrvatsku, ili da budu jednog dana prebačeni, za što je trebalo najprije dovesti do ujednačavanja pravila o postupku, prije svega o korištenju dokaza i nekim drugim procesnim elementima, kako bi se mogli dokumenti i dokazi, koji su skupljeni u Hagu, koristiti. Trebalo je također čekati da dođe do političke promjene, koja je djelomice nastupila, i da dođe do promjene javnog morala, od koje smo još daleko, ali koja je krenula, jer se danas, na primer, u Hrvatskoj može govoriti o tomu da su takozvani ,naši‘ činili zločine, što je prije nekoliko godina bilo nezamislivo.“

BOSNA I HERCEGOVINA

U Bosni i Hercegovini (BiH) je početkom marta 2005. godine formirano je Odjeljenje za ratne zločine Suda BiH. Država je preuzela odgovornost za procesuiranje ratnih zločina. Prvo suđenje je održano i to je bio proces Bobanu Šimšiću, optuženom za zločine protiv čovečnosti počinjene 1992. nad Bošnjacima u Višegradu.

U Odjeljenju za ratne zločine Suda BiH, ukupno je 112 predmeta za najteža djela počinjena u Bosni i Hercegovini između 1992. i 1995. godine. Dva od ovih predmeta, protiv Gojka Jankovića i Radomira Stankovića, za zločine počinjenje u okolici Foče, ustupljena su iz Haškog tribunala, dok je za još tri postupak u toku. Međutim, tužilac Behajia Krnjić navodi da je Haški tribunal za nekoliko stotina predmeta dao oznaku „A“, što znači da postoji dovoljno dokaza za procesuiranje u Bosni i Hercegovini:

„Ti predmeti su se odnosili na više od 700 osoba. Pregledom tih predmeta, za više od 190 soba se ustanovilo da pripadaju kategoriji ,vrlo osjetljiv‘, a vrlo osjetljivi su predmeti gdje je riječ o najtežim ratnim zločinima, kao što je genocid, gdje je počinitelj obnašao, ili još uvijek obnaša, visoku vojnu, policijsku ili političku dužnost i slično. Tužilaštvo BiH je utvrdilo da su entitetskim policijama, sudovima i tužilaštvima do sada predate krivične prijave za više od 10.000 osoba za krivična djela ratnog zločina. To nisu istrage nego prijave, na osnovu uglavnom izjava svjedoka.“

Trenutno se u Sudu BiH vodi proces u osam slučajeva u kojima su potvrđene optužnice sa ukupno 18 optuženih. Među njima je i prva optužnica za genocid protiv 11 osoba osumnjičenih za učešće u ubistvu više od hiljadu Bošnjaka u okolici Bratunca. Predsjednica Suda BiH Medžida Kreso na sve dileme o mogućoj pristranosti domaćih sudija kaže:

„Nema nikakvih naznaka da bi mogli govoriti o pristranosti sudija u ovim predmetima. Mislim da je jako rano davati bilo kakve analize u predmetima ratnih zločina, kada nemamo još nijednu presudu, ni nepravosnažnu, ni pravosnažnu. Ja nemam zaista razloga sumnjati u moje kolege. Oni su zaista profesionalni, odgovorni i stručni.“

HRVATSKA

U Hrvatskoj još nije počelo ni jedno suđenje, ali su u toku pripreme za suđenje generalima Hrvatske vojske – Mirku Norcu i Rahimu Ademiju, optuženima za zločine počinjene nad Srbima.

Državno odvjetništvo Republike Hrvatske, pri kraju je sa prilagođavanjem haške optužnice protiv hrvatskih generala Rahima Ademija i Mirka Norca za slučaj „Medački džep“. Slučaj vodi županijski državni odvjetnik iz Čakovca Antun Kvakan, a sudit će im tročlano vijeće zagrebačkog Županijskog suda. Haški sud prepustio je ovaj slučaj hrvatskom pravosuđu prošlog rujna.

Prema haškoj optužnici dostavljenoj Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske, Ademija i Norca tereti se po osobnoj i zapovjednoj odgovornosti za ratne zločine u operaciji „Medački džep“ rujna 1993. godine. Između ostalog, tereti ih se za ubojstvo nekoliko desetaka srpskih civila i ranjenih i zarobljenih pripadnika srpske paravojske, kao i za paljenje 164 kuće i 148 gospodarskih objekata. Kod prepuštanja ovog slučaja hrvatskom pravosuđu, bitne su dvije stvari – sa jedne strane izlazna strategija Haškog tribunala, a sa druge strane stvaranje svih pretpostavki za suđenje za ratne zločine nad hrvatskim građanima srpske nacionalnosti u Hrvatskoj. Te pretpostavke su izmjena zakonodavstva, osposobljavanje državno-odvjetničkog i sudskog aparata i stvaranje političkog ozračja koje neće ometati takav sudski postupak.
Hrvatsko kazneno zakonodavstvo je izmjenama iz 2004. godine normiralo zapovjednu odgovornost na način kako je ona normirana statutom Haškog tribunala i takozvanim Rimskim statutom Međunarodnog kaznenog suda.

Niz hrvatskih sudaca i državnih odvjetnika prošao je više seminara u Hrvatskoj i Nizozemskoj na kojima su, po općoj ocjeni uspješno, proradili praksu suđenja za ratne zločine. Četiri županijska suda – u Zagrebu, Rijeci, Splitu i Osijeku – apostrofirana su kao sudovi na kojima se kvalitetno mogu voditi i najzahtjevnija suđenja za ratne zločine. Ključni argument kod odluke o prepuštanju slučaja „Medački džep“ Hrvatskoj bilo je riječko suđenje za ratne zločine nad civilima srpske nacionalnosti u Gospiću 1991. godine. Trojica hrvatskih časnika, među kojima je bio i general Mirko Norac, osuđeni su u proljeće 2003. godine na visoke zatvorske kazne zbog ubojstva pedeset ili više gospićkih Srba. To je protumačeno kao dokaz da je hrvatsko pravosuđe u stanju pošteno i pravično suditi za ratne zločine i pripadnicima Hrvatske vojske. Farsa koja se zbivala na splitskom suđenju za ratne zločine u vojnom zatvoru „Lora“, prijetila je da ovu ocjenu dovede u pitanje, ali Vrhovni sud Hrvatske je ukinuo oslobađajuće presude hrvatskim vojnim policajcima. Međunarodni i domaći promatrači nemaju zamjerki na tijek ponovljenog suđenja za „Loru“.

Spominje se mogućnost prepuštanja i nekih drugih haških slučajeva Hrvatskoj, a među najčešće spominjanijima je slučaj „Pakračka poljana“ i navodno umorstvo više desetaka srpskih civila od strane hrvatskih pričuvnih policajaca pod zapovjedništvom Tomislava Merćepa u jesen 1991. godine.

SRBIJA

Suđenja za ratne zločine vode se u Srbiji pred posebno ustanovljenim odeljenjem Okružnog suda u Beogradu.

Četvrtog decembra 2005. godine na 231 godinu zatvora osuđeno je četrnaestoro od šesnaestoro optuženih za ratni zločin počinjen u jesen 1991. godine – ubistvom oko dve stotine Hrvata na Ovčari kod Vukovara. U toku je suđenje u takozvanom slučaju „Kozluk“ – osobama optuženim za zločin počinjen nad Bošnjacima u području Zvornika.
U svim dosadašnjim suđenjima, ali i u predprocesnim radnjama, pravosuđa su se pokazala na visini, saglasni su naši sagovornici. Nataša Kandić, čelnica Fonda za humanitarno pravo, nevladine organizacije iz Beograda:

„Imajući u vidu da je završeno tek jedno prvostepeno suđenje i da su dva započeta, na osnovu toga mogu da kažem da se ta suđenja odvijaju vrlo profesionalno i da se u sva tri slučaja sudska veća pokazuju kao vrlo nepristrana, vrlo objektivna i vrlo nezavisna.“

Nataša Kandić kaže Radiju Slobodna Evropa da su, kada je reč o suđenju za zločin počinjen na Ovčari, čak i porodice žrtava ocenile da je suđenje bilo profesionalno obavljeno:

„Suđenje je pratilo dvadeset članova porodica žrtava nestalih i ubijenih na poljoprivrednom dobru Ovčara. Oni su bili jako zadovoljni. Suđenje se toliko dobro odvijalo da oni nisu mogli da poveruju da je moguće da se u Beogradu može da odvija jedno takvo suđenje.“

Suđenje osobama optuženim za zločin počinjen 1992. godine nad Bošnjacima u Području Zvornika, pokazao je neke dodatne pozitivne strane procesuiranja zločina u državama regije. Tužilaštvo Srbije za ratne zločine proširilo je istragu sa tri osobe, koliko ih je bilo optuženo od strane Haškog tužilaštva, na petoro, kaže Radiju Slobodna Evropa tužilac Srbije za ratne zločine Vladimir Vukčević:

„Ovo Tužilaštvo je došlo do svih 47 lica protiv kojih je pokrenut krivični postupak. Do Škorpiona je došla Nataša Kandić donevši tu kasetu, ali mi smo pokrenuli taj postupak. Mi radimo deo po deo. Budite sigurni da ,Zvornik‘ neće ostati na ovome, mi idemo dalje. Do kojeg god saznanja dođemo i utvrdimo da je lice osumnjičeno – a ja ovde nazirem već par lica – budite sigurni da ćemo svakoga ko se ogrešio privesti pravdi. „



Branko Todorović, predsednik Helsinškog komiteta za ljudska prava BiH:

„Jedno od pitanja koja prolaze kroz glavu kada je u pitanju ,Zvornik‘ je bilo – zašto Haški tribunal nije otvorio istragu povodom zločina koji su se dešavali u Zvorniku, odnosno ako su postojale istrage, zaista je iznenađujuće da one nisu rezultirale određenim optužnicama. Međutim, evo, što je tu je. Haški tribunal na tom planu nije uradio ništa, prema tome to ostaje pravosuđu u Bosni i Hercegovini, ali i za pravosuđe susjedne Srbije i Crne Gore. Ohrabrujuće je da je Vijeće za ratne zločine pokrenulo taj postupak. Taj postupak je sada u jednoj fazi gdje smo već mogli vidjeti i svjedočenja, gdje smo mogli vidjeti jednu ozbiljnost svega što se odvija tamo i nagovještaje proširivanja optužnice. Ali ono što je zaista zabrinjavajuće i što stavlja jedno otvoreno pitanje pred javnost Bosne i Hercegovine i pred bosanskohercegovačke institucije, pred bosanskohercegovačku državu, to je pitanje svjedoka. Naime, ovaj slučaj je pokazao da su svjedoci doslovno bili prepušteni sami sebi. Nevladine organizacije su ih kontaktirale, pronašle, ohrabrile, omogućile im finansijska sredstva da dođu u Beograd, da borave tamo, dakle pomagale su im u tom procesu koji za porodice žrtava i za žrtve svakako nije lak, jer znači jedno ponovno proživljavanje tih strašnih, monstruoznih i brutalnih zločina kojih su oni bili žrtve. Pokazalo se da žrtve i porodice žrtava imaju povjerenje u nevladine organizacije, možda i više nego u institucije. Pokazalo se da institucije Bosne i Hercegovine nisu za to zainteresovane i to je jedno otvoreno pitanje koje zaista trebamo rješavati. Jer, kako će se dokazati istina ukoliko svjedoci budu zastrašeni, ukoliko budu spriječeni ili jednostavno budu prepušteni sami sebi. To je jedno pitanje koje Ministarstvo pravosuđa i vrh države treba rješavati i na neki način mi želimo i ovog puta postaviti to kao otvoreno pitanje. Kada se radi o suđenjima recimo u Srbiji i Hrvatskoj, pokazalo se u ,Lori‘ na primjer da ovi Srbi neće da odu tamo. Pokazalo se za ,Ovčaru‘ da ovi iz Hrvatske neće da odu u Srbiju jer ne vjeruju pravosuđu. I onda je tu prostor za nevladine organizacije veoma važan. Za nas je jako važno da su ovi iz Zvornika odnosno Kozluka imali tu jednu podršku, i našu i Nataše Kandić, da su otišli tamo i da su svjedočili, i da će presuda možda biti zasnovana upravo na tim svjedočenjima.“

Pionirsku ulogu u ovim slučajevima privoljavanja svedoka da se pojave pred sudom u državi nekadašnjih neprijatelja, odigrao je Fond za humanitarno pravo. To je nevladina organizacija o kojoj govori Branko Todorivić. Nataša Kandić, čelnica Fonda, kaže Radiju Slobodna Evropa da upravo obezbeđivanje svedoka iz drugih država predstavlja najveći problem za sudove u Srbiji, Hrvatskoj i BiH:

„Taj najteži problem za sud je kako obezbediti svedoke-žrtve, iz Bosne, iz Hrvatske ili sa Kosova. Tu smo mi učinili nešto što smo smatrali da treba da radimo, budući da stvarno ne možemo da očekujemo da će sad žrtve-svedoci smatrati da je to divno što se organizuju suđenja u Srbiji i potrčati da dođu. To je najveći problem, ali ovde smo mi uspeli da otklonimo taj problem time što smo direktno uključeni i organizujemo te susrete sa svedocima i obavljamo tu podršku žrtvama.“

Kakav je stav Haškog tribunala o suđenjima u državama nastalim iz Jugoslavije? Aleksnandra Milenov, portparol Ttribunala kaže da taj međunrodni sud prati i sama suđenja i pretprocesne radnje u državama regije, i to prvenstveno preko Organizacije za evropsku bezbednost i saradnju i nevladinih organizacija koje prate procese ili čak, poput Fonda za humanitarno pravo, u njima aktivno učestvuju:

„Imali su iskustvo i mogućnost da pažljivo prate ta suđenja. Mislim da je potrebno da se to prati svaki dan. U redovnom smo kontaktu sa njima oko toga.“

Da li vi kao Haški tribunal objavljujete neke svoje stavove i procene kakva su ta suđenja, da li su ona zadovoljila kriterijume koje ste vi očekivali kada ste te procese prepustili pravosuđima ovih triju zemalja?

„Prerano je sad govoriti o tome. Prvo, vrlo mali broj predmeta je prebačen. Svakako, Haški tribunal je upoznat sa izveštajima nevladinih organizacija, ali sada bi se uzdržali od komentara.“

Da li postoji mogućnost, ako bi se pokazalo da tokom bilo koje faze postupka neko od pravosuđa neke od zemalja o kojima je reč, iz bilo kojih razloga, po vašoj proceni ili proceni organizacija s kojima sarađujete, ne zadovolji kriterijume i da vi to suđenje kao Haški tribunal ponovo preuzmete natrag?

„Apsolutno da. To inače postoji kao pravilo u našem Statutu i u Pravilniku o postupku i dokazima.“

Haški tribunal, dakle, generalno nema krupnijih primedbi na suđenja u državama regije, ako ih već nemaju nevladine organizacije koje ta suđenja prate. Ali ove organizacije imaju primedbi. Ako je nešto pozitivno, onda je da nije reč o procesnim radnjama, niti o bilo čemu što spada u delokrug samog procesa. Reč je o politici. Evo samo nekih problema koje ističnu naši sagovornici.

Nataša Kandić:

„Događa se da među tim svedocima koji su pripadnici policije ima onih koji ne kažu celu istinu, ali kažu deo istine koji je vrlo važan upravo za odvijanje suđenja i utvrđivanje istine. Oni kažu onoliko koliko smatraju da ih neće koštati ugrožavanja njihove lične bezbednosti. Ponekad se dogodi, kao u slučaju ,Ovčare‘, da ta sudnica odjednom postane svetla i neverovatna, zato što oni kažu potpunu istinu. Problem je kako njih štiti od raznih pretnji kojima mogu biti i jesu izloženi, zato što se onda tretiraju kao neki izdajnici. Od suda za njih nema apsolutno nikakve zaštite.



Međutim, u najtežem položaju su svedoci-insajderi. Mi smo do sada imali jedan čist slučaj svedoka-insajdera i zbilja za njega nije bilo nikakve zaštite. To je slučaj iz 2002. godine, predmet ,Podujevo‘. To je predmet gde se sudilo pripadnicima specijalne jedinice MUP-a Srbije ,Škorpioni‘ za streljanje četrnaest žena i dece na Kosovu. Apsolutno svi svedoci su štitili optužene. Međutim, nakon što smo mi doveli albansku preživelu decu, javio nam se jedan pripadnik ,Škorpiona‘, koji je, gledajući tu decu i to da oni i dan danas vuku tragove tog događaja, odlučio da svedoči. Onda smo počeli da smišljamo kako da on svedoči u situaciji kada nema nikakvog programa zaštite, kada je on u jednom neprijateljskom okruženju, kada mu nema opstanka u njegovom mestu odakle je. Uspeli smo na kraju da dobijemo dvomesečnu policijsku zaštitu za njega, ali odmah kako ga je jedinica preuzela, čitav grad odakle je on, znao je na kom se mestu nalazi, zato što je neko iz te jedinice odmah dojavio.“

Branko Todorović:

„Mislim da je u BiH sam Sud u jednoj fazi uhodavanja. Postojali su određeni problemi u samom registraru, neki personalni ili kadrovski. Mislim da teret treba ipak da padne na građane Bosne i Hercegovine. Mi se ne možemo stalno oslanjati na strance, na prisustvo stranaca u svim institucijama. Bosna i Hercegovina ima sigurno kvalitetne pravnike, kvalitetne sudije, tužitelje i istražioce, njima jednostavno treba omogućiti normalne uslove za rad. Dakle, osloboditi sud bilo koje vrste političkih pritisaka ili nekih već viđenih stvari u Bosni i Hercegovini, kada su politički moćnici, da bi izbjegli procesuiranje, koristili svoju političku moć da bi opstruirali reformu pravosuđa u BiH. Za ovaj dio posla koji možemo nazvati jednim mini outerachom Državnog suda BiH i za ovu vezu preko nevladinih organizacija sa građanima Bosne i Hercegovine, potrebno je pronaći sredstva. Ja se nadam da će nevladine organizacije imati u tom pravcu jednu inicijativu. Nažalost, koliko smo u ovom trenutku informisani, mislim da u budžetu Državnog suda BiH nisu predviđena neka značajnija sredstva za tu vrstu aktivnosti, za tu vrstu podrške. Ali, jednostavno, nevladine organizacije su i u proteklim godinama pokazale da ponekad sa minimalnim sredstvima mogu zaista da naprave značajne rezultate.“



Žarko Puhovski:

„Meni se čini da u ovom trenutku više nema ozbiljne opasnosti da takozvani high profile slučajevi, dakle oni koji su javnosti i inozemstvu posebno zanimljivi, ne budu više ili manje korektno provedeni. Tu ima puno primjedbi na suđenje u Rijeci, tu ima puno primjedbi među pravnicima i stručnjacima, ali ono je u bitnome korektno završeno.
Problemi za nas koji smo aktivni u nevladinim organizacijama, sada je u tomu što manje važni, lokalni slučajevi i dalje veoma često nailaze na ozbiljne prepreke i nepravde. Ali se barem postiglo to da ovi najrazglašeniji slučajevi budu tretirani više-manje korektno, i to se sad događa i u Beogradu i u Zagrebu i to će sada ići praktični sigurno na relativno korektan način, da budem pošten možda i korektniji nego neki postupci u Hagu.“

Nataša Kandić:

„Sad se događa nešto jako čudno u vezi sa suđenjem za zločine počinjene u opštini Zvornik. Ta optužnica, iako je manjkava, ona se sada na suđenju raspravlja, iznose se brojne činjenice koje pokazuju, ustvari, tu jednu strašno direktnu vezu sa institucijama iz Srbije. Odnosno, pokazuje da je neko lokalno stanovništvo ili neka lokalna vlast, bila strašno podstaknuta odavde. Sve je izvršeno u dogovoru sa, pre svega, Službom državne bezbednosti odavde. I sad, budući da se približava početak ovog suđenja pred Međunarodnim sudom pravde, a to je negde u drugoj polovini februara, onda odjednom primećujemo, da osim što se napravi kratki izveštaj sa suđenja, uopšte u medijima nema nijednog izveštaja. Ako ti svedoci, koji jesu u ovom predmetu najvažniji, a to su policajci iz Republike Srpske koji su u to vreme jedna regularna formacija koja učestvuje u tim oružanim sukobima, ako oni iznose činjenice koje pokazuju šta se događa, to je jako vredno, značajno. Pisanjem i izveštavanjem njih treba podstaći da iznose istinu i da shvate da je to važno. To se ne događa i moj jedini zaključak je da su novinari i mediji dobili određene političke instrukcije, upravo sa početkom ovog suđenja pred Međunarodnim sudom pravde. Otprilike mogu da pretpostavim kakve su te instrukcije – ne pišite o tome, to može samo da odmogne u našem slučaju pred Međunarodnim sudom pravde.“

Branko Todorović:

„Državni sud bi trebalo da u periodu koji je pred nama ima jednu nepodijeljenu podršku javnosti Bosne i Hercegovine i Bosne i Hercegovine kao države, dakle jednu finansijsku podršku i svakako jednu podršku međunarodne zajednice. Prije svega mislim na jedno prenošenje iskustava Haškog tribunala i istovremeno jednu dostupnost Državnog suda Bosne i Hercegovine ogromnom broju najznačajnijih dokumenata koji se u ovom trenutku nalaze u Hagu. Prema tome, rad Državnog suda Bosne i Hercegovine je jedno od suštinskih pitanja za mnoge procese u ovoj zemlji, prije svega, dakle, za istinu o onome što se dešavalo, ali istovremeno i za uspostavljanje odgovornosti svih onih koji su krivi za ratne zločine i za teško kršenje humanitarnog prava tokom rata u Bosni i Hercegovini.“

Nataša Kandić:

„Bosna će dobiti najveći broj tih predmeta. Tamo su i međunarodne sudije i međunarodni tužioci. Što znači da će ta suđenja zbilja biti potpomognuta i onima koji imaju već jako puno znanja i iskustva u suđenjima za ratne zločine. Znači, taj neki strah od neke pristranosti je tamo potpuno otklonjen. Taj sud ima i dobre tehničke uslove. Međutim, ono što je tamo problem, to je zaštita svedoka. Nije stvorena ta klima u kojoj će svedoci, koji su na teritoriji Republike Srpske, biti oslobođeni straha da dođu u Sarajevo da svedoče o odgovornosti optuženih koji takođe pripadaju njihovoj etničkoj zajednici i žive tamo gde oni žive. Taj problem će se postaviti i u odnosu na svedoke Bošnjake koji bi trebali da svedoče eventualno o odgovornosti počinilaca bošnjačke nacionalnosti.“

Žarko Puhovski:

„U ovom trenutku u Hrvatskoj se desetak ljudi, etničkih Hrvata i Srba, sa slobode brane za optužbu za ratne zločine. Meni se to čini potpuno nepojmljivim. To da netko od kuće dolazi na suđenje za ratni zločin, da se ujutro obrije i krene na sud, zapravo znači da onda nikoga uopće ne treba držati u pritvoru, ako ne treba držati ljude koji su osumnjičeni za ratne zločine.“
XS
SM
MD
LG