„Na mjestima gdje su nekada radila dva-tri čovjeka, sada radi jedan. Kolika je njihova plaća, ne znam. Da su zadovoljni, vjerojatno ne bi bili sa nama u štrajku.“
Dejan Gospodčić jedan je od Coca-Colinih vozača distributera, koji, zajedno s dijelom radnika iz proizvodnje, u zagrebačkom pogonu Coca-Cole, štrajkaju već šesti dan:
„Užas. Preko noći su odlučili da nas bace na cestu da se sami snalazimo. Samo ja radim u obitelji. Imam jedno dijete. Ne znam šta reći za otpremninu koju oni nude.“
Coca-Cola nipošto nije mjerilo bijede hrvatskog radnika. Mnogi iz tekstilne, drvne i ribarske industrije, s oko 200 eura mjesečno, bili bi presretni s njihovim plaćama. Ali svatko, kaže Coca-Colin vozač Dražen, nosi svoju muku i svoj teret:
„Nosimo gajbe. I po nekoliko tona dnevno prebacimo preko ruku. Gajba popustiti neće, ali čovjek hoće. Prisiljen si to raditi jer ako nećeš ti, ima ko hoće. A šta ću sada? Nemam primanja. Imam kredite. Ko će mi ih vratiti?“
Ekonomski analitičar iz zagrebačkog Ekonomskog instituta, Danijel Nestić, potvrđuje da je zavidno povećanje proizvodnje, od 5.1 posto, hrvatska industrija postigla lani s istim brojem zaposlenih, što znači da je i sama proizvodnost doista porasla za više od pet posto:
„Ovakav rast proizvodnosti nije pratio rast plaća. U industriji su otprilike dva posto rasle brutto plaće, dok je ukupno to bilo i nešto manje na razini svih sektora. Može se reći da je u Hrvatskoj trenutno prisutan proces bržeg rasta proizvodnosti od rasta plaća.“
S ekonomskog stajališta, napominje Nestić, to ne mora biti loše. Pokazatelji čak govore da poslodavci ne trpaju baš sve sebi u džep, te da se u Hrvatskoj, u posljednje vrijeme, dosta reinvestira:
„Sa stajališta dugoročnog prosperiteta zemlje to nužno ne mora biti loše. Naravno da će se u toj situaciji zaposlenici osjećati nelagodno jer radnici su prošle godine uložili pet posto veći napor, a dobili su dva posto veću plaću. To se može smatrati, u nekom trenutku, nefer odnosom.“
Predsjednik Udruge radničkih sindikata, Boris Kunst, kaže da je u Hrvatskoj na djelu najokrutniji oblik kapitalizma:
„Na žalost, interes ovog kapitalizma i kapitalista u Hrvatskoj, ako ih možemo tako nazvati, je da dođu do što većeg kapitala, uz što manju cijenu rada, da što više iskoriste hrvatskog radnika.“
Radnici se, tvrde Coca-Colini vozači, ne bi ni žalili na povećani posao kad bi imali bilo kakve garancije da se sutra neće naći na cesti:
„Moje mišljenje je da Hrvatskom gospodari 200 menadžera koji se igraju sudbinama milijuna ljudi. Njih ne zanimaju naše sudbine, niti onoga kome je 55 godina, niti sudbina onoga kome je 34, niti sudbina onih koji imaju po troje ili četvero djece a žene im ne rade. Oni samo naprave čistku i gotovo. Iz Evropske unije smo preuzeli sve, osim socijale.“
Neki su još u Coca-Coli sretni jer im Uprava nudi ne baš malu otpremninu:
„Nema tih novaca kojim oni mogu platiti naše zdravlje, koje smo dali za njih, da bi se oni kasnije busali u prsa kako smo mi trošak, pogotovo sada kada smo stariji.“
Zastrašujuće je, kažu, što se 80 posto novozaposlenih u Hrvatskoj uzima na ugovor i određeno vrijeme. Uvjereni su da se i Coca-Cola, uz stare kamione, koje im nudi na otkup u račun otpremnine, želi zapravo jednim udarcem riješiti starog voznog parka, ali i većine stalno zaposlenih radnika:
„Sve ukazuje na to da će Coca-Cola u roku od godinu dana do tri uzeti nove kamione na leasing i mladiće na ugovor. Zahvaljujući tome, nikada više neće imati problema i nikada se više neće dogoditi štrajk u Coca-Coli. Ovo je vjerojatno posljednji štrajk u Coca-Coli jer više ga neće imati ko obaviti.“
Dejan Gospodčić jedan je od Coca-Colinih vozača distributera, koji, zajedno s dijelom radnika iz proizvodnje, u zagrebačkom pogonu Coca-Cole, štrajkaju već šesti dan:
„Užas. Preko noći su odlučili da nas bace na cestu da se sami snalazimo. Samo ja radim u obitelji. Imam jedno dijete. Ne znam šta reći za otpremninu koju oni nude.“
Coca-Cola nipošto nije mjerilo bijede hrvatskog radnika. Mnogi iz tekstilne, drvne i ribarske industrije, s oko 200 eura mjesečno, bili bi presretni s njihovim plaćama. Ali svatko, kaže Coca-Colin vozač Dražen, nosi svoju muku i svoj teret:
„Nosimo gajbe. I po nekoliko tona dnevno prebacimo preko ruku. Gajba popustiti neće, ali čovjek hoće. Prisiljen si to raditi jer ako nećeš ti, ima ko hoće. A šta ću sada? Nemam primanja. Imam kredite. Ko će mi ih vratiti?“
Ekonomski analitičar iz zagrebačkog Ekonomskog instituta, Danijel Nestić, potvrđuje da je zavidno povećanje proizvodnje, od 5.1 posto, hrvatska industrija postigla lani s istim brojem zaposlenih, što znači da je i sama proizvodnost doista porasla za više od pet posto:
„Ovakav rast proizvodnosti nije pratio rast plaća. U industriji su otprilike dva posto rasle brutto plaće, dok je ukupno to bilo i nešto manje na razini svih sektora. Može se reći da je u Hrvatskoj trenutno prisutan proces bržeg rasta proizvodnosti od rasta plaća.“
S ekonomskog stajališta, napominje Nestić, to ne mora biti loše. Pokazatelji čak govore da poslodavci ne trpaju baš sve sebi u džep, te da se u Hrvatskoj, u posljednje vrijeme, dosta reinvestira:
„Sa stajališta dugoročnog prosperiteta zemlje to nužno ne mora biti loše. Naravno da će se u toj situaciji zaposlenici osjećati nelagodno jer radnici su prošle godine uložili pet posto veći napor, a dobili su dva posto veću plaću. To se može smatrati, u nekom trenutku, nefer odnosom.“
Predsjednik Udruge radničkih sindikata, Boris Kunst, kaže da je u Hrvatskoj na djelu najokrutniji oblik kapitalizma:
„Na žalost, interes ovog kapitalizma i kapitalista u Hrvatskoj, ako ih možemo tako nazvati, je da dođu do što većeg kapitala, uz što manju cijenu rada, da što više iskoriste hrvatskog radnika.“
Radnici se, tvrde Coca-Colini vozači, ne bi ni žalili na povećani posao kad bi imali bilo kakve garancije da se sutra neće naći na cesti:
„Moje mišljenje je da Hrvatskom gospodari 200 menadžera koji se igraju sudbinama milijuna ljudi. Njih ne zanimaju naše sudbine, niti onoga kome je 55 godina, niti sudbina onoga kome je 34, niti sudbina onih koji imaju po troje ili četvero djece a žene im ne rade. Oni samo naprave čistku i gotovo. Iz Evropske unije smo preuzeli sve, osim socijale.“
Neki su još u Coca-Coli sretni jer im Uprava nudi ne baš malu otpremninu:
„Nema tih novaca kojim oni mogu platiti naše zdravlje, koje smo dali za njih, da bi se oni kasnije busali u prsa kako smo mi trošak, pogotovo sada kada smo stariji.“
Zastrašujuće je, kažu, što se 80 posto novozaposlenih u Hrvatskoj uzima na ugovor i određeno vrijeme. Uvjereni su da se i Coca-Cola, uz stare kamione, koje im nudi na otkup u račun otpremnine, želi zapravo jednim udarcem riješiti starog voznog parka, ali i većine stalno zaposlenih radnika:
„Sve ukazuje na to da će Coca-Cola u roku od godinu dana do tri uzeti nove kamione na leasing i mladiće na ugovor. Zahvaljujući tome, nikada više neće imati problema i nikada se više neće dogoditi štrajk u Coca-Coli. Ovo je vjerojatno posljednji štrajk u Coca-Coli jer više ga neće imati ko obaviti.“
