RSE: Jedna pjesnikinja iz Kotora autor je brojnih tekstova i pjesama uz koje karnevalski Kotor pleše i pjeva. Radio Skala iz Kotora je radio koji, uz ostale sadržaje, revnosno njeguje živu izvornu riječ i bokeljske običaje. Naša današnja gošća je upravo iz ove lijepe kotorske priče, pjesnikinja i urednica Skala Radija Dubravka Jovanović. Dobar vam dan i dobro došli.
JOVANOVIĆ: Dobar dan i bolje vas čuli, ako se Radio Evropa može bolje čuti. U svakom slučaju, sa vaše skale čuje se i dalje i brže. Ja vam se javljem iz ludoga i šempjanoga Kotora, ovih dana kako bi rekli moji Bokelji.
RSE: Tradicionalne karnevalske svečanosti 2006-Kotor u organizaciji udruženja Fešta, svečano su u petak uveče otvorene na glavnom gradskom trgu - Trgu od oružja. Naredne dvije sedmice Kotorani pod maskama I oni koji u fešti uživaju uživaju produžiće po nebrojeni put prelijepu karnevalsku tradiciju. Dubravka, kako opstaje i postaje sve vrijedniji promoter kotorske ljepote i duha, ne samo u zemlji već i vani vrijedna tradicija feštovanja? I što ona zapravo Kotoranima znači?
JOVANOVIĆ: Budući da ne mogu dalje od pjesnika u sebi, poetski ću i krenuti ovaj razgovor tako što ću reći: Kotor je grad na tri vode, troja vrata uvijek otvorena za sve, od tri vile stvoren: gorske, morske i nebeske. Pa, kako je roditi se u njemu i rasti uz pjacete, uz kalete, pod rozete, na parapete uz bedeme, pod škurama i pergolima, baladurima, a ne doživjeti sve njegove ure i aure. I ta energija, dakle, na void, ta okultnost i bestijalnost ponekad, ti čarobnjaci i vile, koje ja vidim i kada ih nema jer ih prizivam pa se pojave, sve to čini Kotor našim i jedinstvenim, Kotor kotorskim. I danas, recimo na kamenoj pozornici Kotora grada, na glavnom gradskom trgu ispod sata ili Trgu od oružja ili Pijaci od sata, po lijepom vremenu lijep narod na mise svečane odlazi. S druge strane, karnevalske fešte počele. Ludi se kažu Bokelji i šempijani Kotor diverti. Ja kažem, kako li se Bože osjećaju turisti i furešti, a ima ih hvala Bogu, krenuli su i ovim putevima. Pomisle li kako se ovdje bogato živi. Previše je ljepote, lijep mladi svijet, vedrine ima, bina gradska je Na trgu od Oružja, a nekako i u portunima i ispod zvonika se igra. Zaista ne pretjerujem, ovih dana je tako, to je jedna erupcija. I koliko god da se dijelimo i svađamo, miroljubivi Kotorani moji nekako to u rukavice znaju uvit, pa i kad treba đe glasno progovorit oni vam kažu: ‘ne bi bio rad da se od mene čuje, ali nijesmo mi nikad u Boku se dijelili na vjere i nacije, vazda se odilo u svetoga Nikole i u katedralu baš kao i ovih dana’.
RSE: Dubravka, nisu li ove karnevalske fešte, koje ja zaista jako volim, specifične i po tome što smo u prilici da dvije sedmice promjenimo lice i što smo u prilici da spalimo karnevala?
JOVANOVIĆ: Prosto je to jedna erupcija i emocija i zasićenja one čamotinje maloga mjesta primorskoga i želje da što prije svane i želje da ljudi pokažu raskoš svoje mašte, svoje otmjenosti građanske koja postoji u Kotoru koja je vidna na svakom mjestu, počev od visoke mode. Opet sam ja to nekako svela u par svojih pjesama koje pjevaju. Neko je rekao: lijepo je i blago pjesniku kada grad pjeva sa njim, vjerujte mi, tri mi srca igraju kada se pjeva moj stih. Kotorani kažu - "u srcu vam tica kad zaigra stara mornarica" ili ovo kako se ovih dana pjeva "pituraju, šiju, kroje, ure se do fešte broje". Ja kažem u jednoj pjesmi “u februar ili juni svi kotorski feštađuni pituraju, šiju, kroje, ure se do fešte broje”. I znate kako je sjajno u tim bokeljskim domovima kada se ljudi nađu uz bićerin, kad se malo proćakula, ima tu tog šmeka i esencije. Ima toga i đe i ko i s kim i kako, ali ima i onog što se zove produžetak tradicije, pa s koljena na koljeno, pa djevojčica od mame, a mama od bake, pa iz starih škrinja, pa đe mi si bombardine - stare kotorske bleh muzike kada krenu sa Tabačine (jedan dio, sjeverni, grada) veštiti i nove vešte - svi na fešte. Ja pjevam - svi na fešte.
RSE: Na karnevalima i na takvim feštama ne treba se ljutiti, no nije li bilo prošlih godina da se neki prepoznati u karnevalu pomalo i naljute?
JOVANOVIĆ: Nažalost, ima. I to vam je, kako kažu Bokelji – neki furešti svijet. Postoji nepisano pravilo koje kaže, maska je neprikosnovena, bilo grupna ili pojedinačna, masku ne smijete da dirate, kao što maska mora do mjere i ukusa da se vlada, da čini štimung, da sve od sebe jer nije samo važno dobro skrojiti kostim važno ga je i znati dobro nositi, a sa njim poruku i simbol. Ponekad je i maskenbal i karneval specijalno suđenje karnevalu u Kotoru, što je takođe jedna duga tradicija, kada se proziva sve ono što je bilo loše u pasanoj ili prošloj godini, sve naše navike i ponašanja obično su žaoke i na opštinske vlasti i na političke prilike i globalnu politiku itd. Sve to uvijeno u ono fino ruho, ali sa žaokom sarkazma i pomalo ironije, ali sve ukusno. Međutim, masku niko ne smije prozivati i taći i ne smije dirati. A kada se neko javi, ko u životu inače ima problema sa sobom pa malo hoće da otkine i zgužva tu tradiciju, udari u tu ljepotu, u šarm, u ljudski nerv onda malo zaiskri. Međutim, Bokelji to opet pokriju. Ja kažem sa karnevalskom vatrom, kada se spali karneval što je lutka, personifikacija osobe obično predsjednika opštine, glavnog nekog političara, važne ličnosti itd, onda neka izgori sve i svo zlo s njom.
RSE: Znate koleginice Jovanović da sam i ja jednom bila u karnevalskoj povorci u Kotoru? Neću vam reći koju sam masku imala. Ali, reći ću vam, ono šta mene zadivljuje je ta neiscrpna energija. Na polovini feštovanja ja više nisam mogla da hodam i plešem. Što je to? Da li su Bokelji neiscrpne energije?
JOVANOVIĆ: Vi dobro znate kako je na velikim karnevalima brazilskim, pa riječkim u nas, gdje kolone i maškarada traje po nekoliko kilometara, e vjerujte mi, Bokelji bi ih stigli, u to sam sigurna. To je i podneblje i ova divna mediteranska blaga klima. I evo sad već, u ovom trenutku, s Pergula, sa ove Skale u kojoj radim, s pogledom na zvonike Svetoga Tripuna, miriše nekako sa ove strane lovćenske sa jedne strane pelin našega crnogorskoga krša, a sa druge more koje vas onako uznese. Već sada kažem slušaocima ovih dana - evo prvih dana feburara prvi dah proljeća. I to je sve: i ta hrana koju jedemo ta riba i vino, salata i zelen i ta pitomost i školjka, sve to čini nas blažim i mekšim i uliva nam energiju.
RSE: Kazale smo obje da je muzika neizostavni dio feštovanja, ali Vi ste to nama nekako uvijeno kazali, mada mi se čini da nije direktan povod karnevalska fešta u Kotoru, Vi bi ste prećutali, da ste upravo Vi napisali brojne pjesme za karnevalske fešte. Ko je u toj priči kome više inspiracija, vaši tekstovi razigranim i veselim maškarama ili maškare vama?
JOVANOVIĆ: Svi se tu prožimamo. Ne možete biti ravnodušni prosto pod ovim nebom i uz ovu ljepotu, a da se nešto i ne zabilježi, svako na svoj način. Svi smo mi negdje pijesnici ili slikari, samo treba zaroniti i pronaći nas. Ja imam nešto što se zove dobar spoj, genetski kod, kako bi rekli, spoj krša i mora i po svojim roditeljima i prosto imam tu vedrinu mediteransku na oca, malo energije i tvrdoće u nekim drugim stavovima na majku, koja je sa Cetinja. I onda kada se sve to skupa sublimira, onda zažalim za nekim vremenima koja prolaze. Otud ćete čuti žal u mojim pjesmama recimo za starom dobrim mjestom kultnim, starom gradskom kafanom Dojmi, kultnim mjestom koje više, nažalost, nema, starim hotelom Slavija, kojeg takođe nema, sa najljepšom baštom. I nema više starih meštri. Želim u svojim stihovima da ostavim autentičnost, a da to poslije klape i moji prijatelji iz različitih muzičkih sastava i solisti pjevaju i da ostane ta sočnost leksike naše, tipa - Nema više maraguna i pitura, pasala je ona ura, nema više škovacina, šuštera ni špacakomina, nema refužoga vina ni pompjera ni đarđina. A kada biste me pitali da prevodim reći ću vam: čitajte roman, svojevrsnu knjigu, čitanku, rječnik jugoistočnog dijela Boke Kotorske, autora profesora Vesne Lipovac Radulović i dođite malo u Boku pa ćemo vas naučit’. Na Bebu se to ne odnosi, Beba je toliko naša.
RSE: Za vama su brojne vrijedne zbirke pjesama. Obično se pjesnika pita šta vas motiviše, gdje su vaši motivi, o čemu ste pisali i kakva vam je inspiracija. Ali ne, upitaću vas nešto drugo. Da ste sada, u ovom trenutku, književni kritičar, što bi ste kazali o stvaralaštvu Dubravke Jovanović?
JOVANOVIĆ: Obično bi sada odgovorila - neka drugi to kaže. Ali moje poetsko kazivanje? Iz njega zapravo izbija miris mora, ovog pločnika, dah kotorskih starih i novih ura, dobrog gostoljubivog i nadasve veselog i maštovitog svijeta kome i sama pripadam.
RSE: Skala Radio, prvi nezavisni radio u Kotoru, njeguje između ostalog naravno, živu izvornu riječ i bokeljske običaje. Skala Radio je i medijski sponzor karnevalskih fešti. Da li je motiv to što običaji i bokeljski govor polako zamiru ili nastojite da to na jedan medijski način približite mlađim generacijama?
JOVANOVIĆ: Naša uloga, prije svega, je isključivo da se sačuva to što je jedinstveno, što nas čini prepoznatljivim, da mladi rastu sa saznanjem da je zaista privilegija ovdje i živjeti i raditi. A sa Skale što drugo da se čuje, ako se ne osjeća so i more, zvona, mir, tolerancija, ali i ‘Miris bokeške kužine’, istoimene emisije koju imamo nedjeljne, ‘Starih ura’, koje takođe imamo subotom, u vikend u našem programu, i lokalnog i regionalnog dnevnika koji karakteriše ovu Skalu, u kojoj rade ljudi koji vole radio.
RSE: Da li kotorska vlast ima sluha za održanje tradicije u smislu pomoći, bilo finansijske ili svake druge, onome što ima autentični pečat Boke Kotorske?
JOVANOVIĆ: Možemo reći da u Kotoru i od strane vlasti, a i u ranijim periodima uglavnom su imali sluha i ponegdije je bilo debelog uha za nježnu riječ, ali uvijek smo na žalost uslovljeni koje kakvim politikama, jer nekada je nekome to važnije od svega što smo do sada govorili. Ali pomažu ljudi i lokalne bokeljske vlasti i znaju sve skupa što znače te fešte, koliko su jedinstven turistički proizvod i koliko se na pravi način može i mora od toga živjeti. Mada, još nam treba para i sredstava, a malo možda da se svi skupa okrenemo onome što imamo, jer vjerujte mi ovdje ima dosta entuzijazma i ljudi koji jednostavno rade ne pitajući koliko šta košta. Takve ljude treba nagraditi i dovesti u radio, po medijima, pisati o njima, te uslovno rečeno male ljude, koji nam vrlo trebaju.
RSE: Da pomenemo nešto što se ne smije zaboraviti kada se govori o Kotoru. Centralna proslava Svetoga Tripuna, zaštitnika grada Kotora je u nedelju kada se u 9.30 ispred glavnih gradskih vrata dočekuje odred Bokeljske mornarice i gradske muzike Tita. Zatim će ispred katedrale biti igrana viteška igra sa Korčule - Moreška, a nakon toga Bokeška mornarica pleše kolo u čast Svetog Tripuna. Ovo je po meni jedan od najljepših tradicionalnih obreda koji se vijekovima održava i to na širim prostorima. Što vas, Dubravka, posebno impresionira u javnom slavljenju kotorskog zaštitnika, Svetog Tripuna?
JOVANOVIĆ: Upravo ta svečana zvona koja pozivaju na toleranciju i na suživot, na sve ono što deklarativno nije, nego zaista postoji u ovom gradu. Zaista postoje neki datumi u Kotoru koji svjedoče da se ne gasi to zajedništvo, da se ljudi, posebno autentični Bokelji nikada nisu dijelili na vjere i nacije. To vam je Aranđelov dan i dan Gospe od zdravlja kada zvoni sa tvrđave San Giovani i ljudi polaze i zdrave se na slave, a ovog 27. januara ispred hrama Svetog Nikole gradska bleh muzika i Bokeljska mornarica, tu je narod i gradske vlasti. A ispred Svetoga Tripuna biće pohvalne pjesme Svetome Tripunu, koje izgovara mali admiral sa balkona katedrale i zastava se tripundanska podiže i sve to ima svečarsku atmosferu. A, naravno, fešte sve pomire, i ko i s kim i đe i kako, život i jeste maskembal i raskoš duha i erupcija emocije i mašte i muzika.
RSE: Znamo Dubravka da ste i pjesnik i novinar, no kada bi ste se morali odlučivati, što ste ipak malo više?
JOVANOVIĆ: Prije svega sam pjesnik, ali Skala Radio volim kao poeziju.
RSE: Možemo li onda za kraj dobiti vašu omiljenu pjesmu ili makar dio nje?
JOVANOVIĆ:
Nema te bure niti nevere od zvona, od tradicije jača,
ni onima u oku što divlja drača, bijeli brodovi, oltari, svodovi.
Za zvonik Svetog Tripuna, vrati virnu vječnim putem, molitvom
golubnih portuna, vrati vid i vrati stid.
Sa tvojih kupola sveti Nikola,
čuvaj krovove, kumove, korijene da ne zakorove od bola…
JOVANOVIĆ: Dobar dan i bolje vas čuli, ako se Radio Evropa može bolje čuti. U svakom slučaju, sa vaše skale čuje se i dalje i brže. Ja vam se javljem iz ludoga i šempjanoga Kotora, ovih dana kako bi rekli moji Bokelji.
RSE: Tradicionalne karnevalske svečanosti 2006-Kotor u organizaciji udruženja Fešta, svečano su u petak uveče otvorene na glavnom gradskom trgu - Trgu od oružja. Naredne dvije sedmice Kotorani pod maskama I oni koji u fešti uživaju uživaju produžiće po nebrojeni put prelijepu karnevalsku tradiciju. Dubravka, kako opstaje i postaje sve vrijedniji promoter kotorske ljepote i duha, ne samo u zemlji već i vani vrijedna tradicija feštovanja? I što ona zapravo Kotoranima znači?
JOVANOVIĆ: Budući da ne mogu dalje od pjesnika u sebi, poetski ću i krenuti ovaj razgovor tako što ću reći: Kotor je grad na tri vode, troja vrata uvijek otvorena za sve, od tri vile stvoren: gorske, morske i nebeske. Pa, kako je roditi se u njemu i rasti uz pjacete, uz kalete, pod rozete, na parapete uz bedeme, pod škurama i pergolima, baladurima, a ne doživjeti sve njegove ure i aure. I ta energija, dakle, na void, ta okultnost i bestijalnost ponekad, ti čarobnjaci i vile, koje ja vidim i kada ih nema jer ih prizivam pa se pojave, sve to čini Kotor našim i jedinstvenim, Kotor kotorskim. I danas, recimo na kamenoj pozornici Kotora grada, na glavnom gradskom trgu ispod sata ili Trgu od oružja ili Pijaci od sata, po lijepom vremenu lijep narod na mise svečane odlazi. S druge strane, karnevalske fešte počele. Ludi se kažu Bokelji i šempijani Kotor diverti. Ja kažem, kako li se Bože osjećaju turisti i furešti, a ima ih hvala Bogu, krenuli su i ovim putevima. Pomisle li kako se ovdje bogato živi. Previše je ljepote, lijep mladi svijet, vedrine ima, bina gradska je Na trgu od Oružja, a nekako i u portunima i ispod zvonika se igra. Zaista ne pretjerujem, ovih dana je tako, to je jedna erupcija. I koliko god da se dijelimo i svađamo, miroljubivi Kotorani moji nekako to u rukavice znaju uvit, pa i kad treba đe glasno progovorit oni vam kažu: ‘ne bi bio rad da se od mene čuje, ali nijesmo mi nikad u Boku se dijelili na vjere i nacije, vazda se odilo u svetoga Nikole i u katedralu baš kao i ovih dana’.
RSE: Dubravka, nisu li ove karnevalske fešte, koje ja zaista jako volim, specifične i po tome što smo u prilici da dvije sedmice promjenimo lice i što smo u prilici da spalimo karnevala?
JOVANOVIĆ: Prosto je to jedna erupcija i emocija i zasićenja one čamotinje maloga mjesta primorskoga i želje da što prije svane i želje da ljudi pokažu raskoš svoje mašte, svoje otmjenosti građanske koja postoji u Kotoru koja je vidna na svakom mjestu, počev od visoke mode. Opet sam ja to nekako svela u par svojih pjesama koje pjevaju. Neko je rekao: lijepo je i blago pjesniku kada grad pjeva sa njim, vjerujte mi, tri mi srca igraju kada se pjeva moj stih. Kotorani kažu - "u srcu vam tica kad zaigra stara mornarica" ili ovo kako se ovih dana pjeva "pituraju, šiju, kroje, ure se do fešte broje". Ja kažem u jednoj pjesmi “u februar ili juni svi kotorski feštađuni pituraju, šiju, kroje, ure se do fešte broje”. I znate kako je sjajno u tim bokeljskim domovima kada se ljudi nađu uz bićerin, kad se malo proćakula, ima tu tog šmeka i esencije. Ima toga i đe i ko i s kim i kako, ali ima i onog što se zove produžetak tradicije, pa s koljena na koljeno, pa djevojčica od mame, a mama od bake, pa iz starih škrinja, pa đe mi si bombardine - stare kotorske bleh muzike kada krenu sa Tabačine (jedan dio, sjeverni, grada) veštiti i nove vešte - svi na fešte. Ja pjevam - svi na fešte.
RSE: Na karnevalima i na takvim feštama ne treba se ljutiti, no nije li bilo prošlih godina da se neki prepoznati u karnevalu pomalo i naljute?
JOVANOVIĆ: Nažalost, ima. I to vam je, kako kažu Bokelji – neki furešti svijet. Postoji nepisano pravilo koje kaže, maska je neprikosnovena, bilo grupna ili pojedinačna, masku ne smijete da dirate, kao što maska mora do mjere i ukusa da se vlada, da čini štimung, da sve od sebe jer nije samo važno dobro skrojiti kostim važno ga je i znati dobro nositi, a sa njim poruku i simbol. Ponekad je i maskenbal i karneval specijalno suđenje karnevalu u Kotoru, što je takođe jedna duga tradicija, kada se proziva sve ono što je bilo loše u pasanoj ili prošloj godini, sve naše navike i ponašanja obično su žaoke i na opštinske vlasti i na političke prilike i globalnu politiku itd. Sve to uvijeno u ono fino ruho, ali sa žaokom sarkazma i pomalo ironije, ali sve ukusno. Međutim, masku niko ne smije prozivati i taći i ne smije dirati. A kada se neko javi, ko u životu inače ima problema sa sobom pa malo hoće da otkine i zgužva tu tradiciju, udari u tu ljepotu, u šarm, u ljudski nerv onda malo zaiskri. Međutim, Bokelji to opet pokriju. Ja kažem sa karnevalskom vatrom, kada se spali karneval što je lutka, personifikacija osobe obično predsjednika opštine, glavnog nekog političara, važne ličnosti itd, onda neka izgori sve i svo zlo s njom.
RSE: Znate koleginice Jovanović da sam i ja jednom bila u karnevalskoj povorci u Kotoru? Neću vam reći koju sam masku imala. Ali, reći ću vam, ono šta mene zadivljuje je ta neiscrpna energija. Na polovini feštovanja ja više nisam mogla da hodam i plešem. Što je to? Da li su Bokelji neiscrpne energije?
JOVANOVIĆ: Vi dobro znate kako je na velikim karnevalima brazilskim, pa riječkim u nas, gdje kolone i maškarada traje po nekoliko kilometara, e vjerujte mi, Bokelji bi ih stigli, u to sam sigurna. To je i podneblje i ova divna mediteranska blaga klima. I evo sad već, u ovom trenutku, s Pergula, sa ove Skale u kojoj radim, s pogledom na zvonike Svetoga Tripuna, miriše nekako sa ove strane lovćenske sa jedne strane pelin našega crnogorskoga krša, a sa druge more koje vas onako uznese. Već sada kažem slušaocima ovih dana - evo prvih dana feburara prvi dah proljeća. I to je sve: i ta hrana koju jedemo ta riba i vino, salata i zelen i ta pitomost i školjka, sve to čini nas blažim i mekšim i uliva nam energiju.
RSE: Kazale smo obje da je muzika neizostavni dio feštovanja, ali Vi ste to nama nekako uvijeno kazali, mada mi se čini da nije direktan povod karnevalska fešta u Kotoru, Vi bi ste prećutali, da ste upravo Vi napisali brojne pjesme za karnevalske fešte. Ko je u toj priči kome više inspiracija, vaši tekstovi razigranim i veselim maškarama ili maškare vama?
JOVANOVIĆ: Svi se tu prožimamo. Ne možete biti ravnodušni prosto pod ovim nebom i uz ovu ljepotu, a da se nešto i ne zabilježi, svako na svoj način. Svi smo mi negdje pijesnici ili slikari, samo treba zaroniti i pronaći nas. Ja imam nešto što se zove dobar spoj, genetski kod, kako bi rekli, spoj krša i mora i po svojim roditeljima i prosto imam tu vedrinu mediteransku na oca, malo energije i tvrdoće u nekim drugim stavovima na majku, koja je sa Cetinja. I onda kada se sve to skupa sublimira, onda zažalim za nekim vremenima koja prolaze. Otud ćete čuti žal u mojim pjesmama recimo za starom dobrim mjestom kultnim, starom gradskom kafanom Dojmi, kultnim mjestom koje više, nažalost, nema, starim hotelom Slavija, kojeg takođe nema, sa najljepšom baštom. I nema više starih meštri. Želim u svojim stihovima da ostavim autentičnost, a da to poslije klape i moji prijatelji iz različitih muzičkih sastava i solisti pjevaju i da ostane ta sočnost leksike naše, tipa - Nema više maraguna i pitura, pasala je ona ura, nema više škovacina, šuštera ni špacakomina, nema refužoga vina ni pompjera ni đarđina. A kada biste me pitali da prevodim reći ću vam: čitajte roman, svojevrsnu knjigu, čitanku, rječnik jugoistočnog dijela Boke Kotorske, autora profesora Vesne Lipovac Radulović i dođite malo u Boku pa ćemo vas naučit’. Na Bebu se to ne odnosi, Beba je toliko naša.
RSE: Za vama su brojne vrijedne zbirke pjesama. Obično se pjesnika pita šta vas motiviše, gdje su vaši motivi, o čemu ste pisali i kakva vam je inspiracija. Ali ne, upitaću vas nešto drugo. Da ste sada, u ovom trenutku, književni kritičar, što bi ste kazali o stvaralaštvu Dubravke Jovanović?
JOVANOVIĆ: Obično bi sada odgovorila - neka drugi to kaže. Ali moje poetsko kazivanje? Iz njega zapravo izbija miris mora, ovog pločnika, dah kotorskih starih i novih ura, dobrog gostoljubivog i nadasve veselog i maštovitog svijeta kome i sama pripadam.
RSE: Skala Radio, prvi nezavisni radio u Kotoru, njeguje između ostalog naravno, živu izvornu riječ i bokeljske običaje. Skala Radio je i medijski sponzor karnevalskih fešti. Da li je motiv to što običaji i bokeljski govor polako zamiru ili nastojite da to na jedan medijski način približite mlađim generacijama?
JOVANOVIĆ: Naša uloga, prije svega, je isključivo da se sačuva to što je jedinstveno, što nas čini prepoznatljivim, da mladi rastu sa saznanjem da je zaista privilegija ovdje i živjeti i raditi. A sa Skale što drugo da se čuje, ako se ne osjeća so i more, zvona, mir, tolerancija, ali i ‘Miris bokeške kužine’, istoimene emisije koju imamo nedjeljne, ‘Starih ura’, koje takođe imamo subotom, u vikend u našem programu, i lokalnog i regionalnog dnevnika koji karakteriše ovu Skalu, u kojoj rade ljudi koji vole radio.
RSE: Da li kotorska vlast ima sluha za održanje tradicije u smislu pomoći, bilo finansijske ili svake druge, onome što ima autentični pečat Boke Kotorske?
JOVANOVIĆ: Možemo reći da u Kotoru i od strane vlasti, a i u ranijim periodima uglavnom su imali sluha i ponegdije je bilo debelog uha za nježnu riječ, ali uvijek smo na žalost uslovljeni koje kakvim politikama, jer nekada je nekome to važnije od svega što smo do sada govorili. Ali pomažu ljudi i lokalne bokeljske vlasti i znaju sve skupa što znače te fešte, koliko su jedinstven turistički proizvod i koliko se na pravi način može i mora od toga živjeti. Mada, još nam treba para i sredstava, a malo možda da se svi skupa okrenemo onome što imamo, jer vjerujte mi ovdje ima dosta entuzijazma i ljudi koji jednostavno rade ne pitajući koliko šta košta. Takve ljude treba nagraditi i dovesti u radio, po medijima, pisati o njima, te uslovno rečeno male ljude, koji nam vrlo trebaju.
RSE: Da pomenemo nešto što se ne smije zaboraviti kada se govori o Kotoru. Centralna proslava Svetoga Tripuna, zaštitnika grada Kotora je u nedelju kada se u 9.30 ispred glavnih gradskih vrata dočekuje odred Bokeljske mornarice i gradske muzike Tita. Zatim će ispred katedrale biti igrana viteška igra sa Korčule - Moreška, a nakon toga Bokeška mornarica pleše kolo u čast Svetog Tripuna. Ovo je po meni jedan od najljepših tradicionalnih obreda koji se vijekovima održava i to na širim prostorima. Što vas, Dubravka, posebno impresionira u javnom slavljenju kotorskog zaštitnika, Svetog Tripuna?
JOVANOVIĆ: Upravo ta svečana zvona koja pozivaju na toleranciju i na suživot, na sve ono što deklarativno nije, nego zaista postoji u ovom gradu. Zaista postoje neki datumi u Kotoru koji svjedoče da se ne gasi to zajedništvo, da se ljudi, posebno autentični Bokelji nikada nisu dijelili na vjere i nacije. To vam je Aranđelov dan i dan Gospe od zdravlja kada zvoni sa tvrđave San Giovani i ljudi polaze i zdrave se na slave, a ovog 27. januara ispred hrama Svetog Nikole gradska bleh muzika i Bokeljska mornarica, tu je narod i gradske vlasti. A ispred Svetoga Tripuna biće pohvalne pjesme Svetome Tripunu, koje izgovara mali admiral sa balkona katedrale i zastava se tripundanska podiže i sve to ima svečarsku atmosferu. A, naravno, fešte sve pomire, i ko i s kim i đe i kako, život i jeste maskembal i raskoš duha i erupcija emocije i mašte i muzika.
RSE: Znamo Dubravka da ste i pjesnik i novinar, no kada bi ste se morali odlučivati, što ste ipak malo više?
JOVANOVIĆ: Prije svega sam pjesnik, ali Skala Radio volim kao poeziju.
RSE: Možemo li onda za kraj dobiti vašu omiljenu pjesmu ili makar dio nje?
JOVANOVIĆ:
Nema te bure niti nevere od zvona, od tradicije jača,
ni onima u oku što divlja drača, bijeli brodovi, oltari, svodovi.
Za zvonik Svetog Tripuna, vrati virnu vječnim putem, molitvom
golubnih portuna, vrati vid i vrati stid.
Sa tvojih kupola sveti Nikola,
čuvaj krovove, kumove, korijene da ne zakorove od bola…
