Dostupni linkovi

logo-print

Nisam heroj, samo sam tata


Ankica BARBIR MLADINOVIC.

„Uopće me nije zanimalo da li sam gladan ili sit. Bilo mi je važno da sam s njom. Kada je vidim, kao da sam se najeo. Da mi je ne znam ko nudio da pojedem i najbolju hranu na svijetu, odbio bih jer mi nije trebala. Čim nju vidim, meni je lakše.“

Petar Brtan iz sela Sigetac, kraj Novske, ne poželi više svoju Valentinu. Već mjesec i pol, kako kaže, njegov život je pun. Dom za nezbrinutu djecu u Nazorovoj u Zagrebu i socijalne službe u Novskoj definitivno su zaključili kako se, unatoč skromnoj kućici i maloj mirovini, sam može brinuti o svojoj kćeri:

„Nisam osjećao ama baš nikakav umora ili neku težinu. Čudim se onim mamama koje govore da ne stižu, ili da ne mogu ili da su umorne. Bio sam više umoran dok nje nije bilo.“

Valentinina mama je u sedmom mjesecu trudnoće doživjela moždani udar i preminula odmah nakon prijevremenog poroda. Socijalna služba je procijenila da tridesetsedmogodišnji Petar, invalid rada, s mirovinom od 1.110 kuna (svega 140 eura) ne može sam u nekomfornoj kućici od 28 kvadrata brinuti o novorođenoj curici i smještaju je u dom.

„Stalno su govorili da je još mala i da neću savladati sve potrebno jer sam muško. Pitao sam ih zašto je problem ako sam muško. I ja sam roditelj. Ni majke nisu znale kako s djecom dok nisu dijete uzele u naručje. Nije mi sada nikakav problem ni presvući je, ni nahraniti, oprati joj ili skuhati. Ne sramim se ni jedne ženske. Ni jedna mi ne može reći da nešto zna bolje od mene.“

Godinu i pol dana svaki je tjedan putovao u 100 kilometara udaljeni Zagreb, samo da nekoliko sati provede s Valentinom, često i gladan jer je novce štedio za kartu:

„Meni je važnija ljubav prema njoj, nego ikakvo bogatstvo na svijetu.“

Shvatile su to, kaže Maja Brezović, i socijalne radnice u Nazorovoj. Nimalo nisu sumnjale da će Valentina biti sigurna u očevim rukama:

„Radim 25 godina ovaj posao i u praksi nisam srela boljeg roditelja, oca posebno. Drag je, skroman i sve naj, naj.“

Osjeća to i mala Tina:

„Godinu i pet mjeseci je stara, a već priča. Kaže: mama, tata, baba, djeda, da. A kada joj je nešto drago, vrišti. Pravo može vrištati. A kada je pitam što viče na svoga tatu, počne vrištati još više. Njoj je to zanimljivo. Ponekada me hoće udariti rukom po glavi. Kada me udari, pitam je što me tuče. Onda se ona prilijepi uz mene i mazi se.“

Petar zna ispeći domaći kruh. Naučio je skuhati šest jela, uz to rižu na mlijeku i čokolino. Uglavnom pazi da se Valentina dobro najede:

„Doručkuje margarin namazan na kruh. Stavim na njega još paštetu i komadić salame. Hranim je komadić po komadić. Dosta toga pojede. Poslije skuham mlijeko i u njega stavim čokolino. Obavezno mora dobiti mlijeko poslije kruha.“

Otkad su novine o njemu pisale, javljaju se mnogi i žele mu pomoći. Zahvalan je jer od mizerne mirovine još vraća kredit koji je morao dignuti da popravi kućicu i stvori uvjete za Valentinin dolazak. No, ne shvaća zašto ga nazivaju herojem:

„Nikako mi nije jasno što sam heroj ako sam uzeo svoje dijete. Da sam uzeo tuđe, ne bih se toliko čudio.“
XS
SM
MD
LG