Dostupni linkovi

logo-print

Težak život u povratničkim naseljima


* * * * *

Savez udruženja izbjeglica i raseljenih osoba u Bosni i Hercegovini, prije nekoliko dana je pokrenuo inicijativu za zapošljavanje povratnika u gradove. To između ostalog znači da će početi potpisivanje Peticije za prikupljanje potpisa za povratak na radna mjesta u skladu sa radnim zakonodavstvom oba entiteta i države Bosne i Hercegovine. Tražiće se zapošljavanje 100.000 ljudi – povratnika u opštinskoj administraciji, poštama, bolnicama, školama, policiji, elektrodistribucijama, sudstvu, zdravstvenim i penzijskim fondovima. Sve ovo dolazi u momentu kada Savez izbjeglica, prema riječima predsjednice Mirhunise Zukić, procjenjuje:

«Situacija je veoma alarmantna iz više razloga. Najprije, u nevladinom sektoru imamo preko šest hiljada nevladinih organizacija koje štite ljudska prava i rade na pomoći u procesu povratka, ali samo tako da konstatuju stanje. Dakle, imamo vrlo malo nevladinih organizacija koje pomažu proces povratka i koje bi bile u funkciji povratka. Što se tiče koordiniranog povratka na nivou države Bosne i Hercegovine, to nam je najveći problem. Naime, mi smo ukazali u našoj Platformi da sama organizaciona struktura državnog ministarstva nije u svrsi povratka, i to iz više razloga. Imamo, s jedne strane, Ministarstvo za ljudska prava i izbjeglice koje ima svoj mandat ili koje ima svoja ovlaštenja po Zakonu o izbjeglicama BiH. S druge strane imamo nadležnosti Predsjedništva BiH koje je formiralo Komisiju za izbjeglice BiH i Fond za izbjeglice. Znači, to su tri bitne stvari koje bi, po nama, trebale biti u Ministarstvu za ljudska prava i izbjeglice. A sve je to zbog toga što se nije implementirao aneks VII Dejtonskog sporazuma, po kojem se trebala formirati komisija za izbjeglice i imovinski fond koji bi vremenom rješavali te probleme. Mi sad imamo tu komisiju koja je formirana na osnovu zakona, a ne na osnovu Dejtona i ustava. S druge srane imamo jednu strašno indolentnu ulogu države i državnih institucija. U raznim ministarstvima, od opštine, kantona, entiteta i tako dalje, imaju svoje planove i svoje strategije. Reregistracija izbjeglica i raseljenih lica je pokazala da nam se 300.000 ljudi nije javilo, odnosno nije se reregistrovalo. Sada imamo podatak državnog ministarstva i UHCR-a od 180.000, a prije dvije godine je bilo 530.000. Znači, gdje su ljudi? To pokazuje kakav je to odnos – izbjeglice se po deset puta moraju prijavljivati, evidentirati i tako dalje. Kako onda da se pomogne ljudima da se vrate, a onima koji su se vratili da opstanu na prostorima gdje se vraćaju? Čini nam se da smo zapali u jednu veliku krizu, iz jednog prostog razloga što i međunarodna zajednica i Visoki predstavnik u svom mandatu nevladin sektor jednostavno ne respektuju. Imamo podatke koji ukazuju na vrlo mali broj povratnika. Analizom 90 lokalnih udruženja smo dobili da imamo samo 30 posto ljudi u njihovim domovima. Operiše se sa milion i nešto povrataka, ali u to je uključen i broj povratnika koji su preuzeli svoju imovinu. Ono što želimo radikalno u narednom periodu da učinimo, to je implementacija sugestije koja je došla sa terena, konkretno iz Regionalnog odbora Banjaluka, a odnosi se uglavnom na zapošljavanje povratnika, jer u gradovima niti imamo povratka, niti imamo zapošljavanja. Što se tiče sela, možemo reći da je tu situacija optimističnija, jer su ljudi sami sebi kreirali radna mjesta i uključuju se u poljoprivredu.»

O inicijativi koja je potekla iz Regionalnog odbora Saveza izbjeglica i raseljenih Banjaluka, kojom se želi ostvariti više radnih mjesta za povratnike u gradovima, govori Ratko Dubajić:

«Mi smo predložili inicijativu koja će krenuti iz naše krovne institucije – Saveza izbjeglih i raseljenih BiH. Ta inicijativa znači – održiv povratak na način da ljudi koji su se vratili u gradove, koji ispunjavaju sve uslove pojedinih konkursa svojom kvalifikacijom, stručnošću i tako dalje, budu uposleni, odnosno da političari sprovedu u djelo zakonske, odnosno ustavne obaveze koje su preuzeli. To je i danas tiha opstrukcija – sve rade da ništa ne urade u tom pravcu. Dakle, treba obezbijediti radno mjesto ljudima. Ne treba njima novac. Oni će taj novac zaraditi svojim radom, od kojeg će moći da plate obaveze društvu i da žive život dostojan čovjeka. Danas su prepušteni sami sebi.»

Znači ništa od odluka o konstitutivnosti i zapošljavanju u javnim službama povratnika koji pripadaju manjinskom narodu na određenom području.

«Izbjeglice nisu prihvaćene u mjestu izbjeglištva, a omražene su u mjestu povratka. I to vam je prisutno na cijeloj teritoriji Bosne i Hercegovine. Naši političari to primjenjuju samo kad su oni u pitanju, i to samo na entitetskom i na državnom nivou. To treba spustiti u opštinu, jer tamo ljudi žive, tamo su s vratili. A to se ne primjenjuje. Te opstrukcije su prisutne i danas. Plašim se da od povratka neće biti ništa ako nastavimo ovim tempom, i obnove i održivog povratka. Plašim se da ćemo svi poumirati dok dođe do jednog značajnog povratka. Ovo su povratci na mrvice.»

Udruga za povratak prognanih, izbjeglih i raseljenih u Bosanski Brod «Vrata Bosne», zastupa stanovište da se aneks VII Dejtonskog mirovnog sporazuma provodi djelimično, te da se o onom što u njemu piše u cijelosti, veoma malo zna. Između ostalog i o pravu na kompenzaciju ili pravičnu naknadu za imovinu koja im ne može biti vraćena, a što nikad nije provedeno u djelo. Govori Jakov Lepan:

«Godine 1995. je formirana prva Komisija za izbjeglice od strane potpisnica mirovnog sporazuma. Sve ovo što se radi, radi se nasilno i od toga nema ništa. Narod se mora vratiti ili mu se mora platiti. Ovako narodu ubrzavamo biološki kraj – opšte siromaštvo kod ljudi je na tom nivou da ne mogu živjeti. Ustav kao ustav je derogiran, praktično uništen. Bitno je ko će biti rukovodilac u BiH, rukovodilac u entitetima i tako dalje, a niko ne brine o ovome. Najveći zadatak ove države je da se ljudi vrate. To im je zagarantovao ustav, a ustav je neupitan. Hrvatska, Srbija i Bosna i Hercegovina su preuzele su aranžmane iz Opšteg okvirnog sporazuma, dakle preuzele su obavezu da provedu sve što se tiče izbjeglica. Ko je taj ko može da ne provede ustavnu odluku?»

Predsjednik Regionalnog odbora za povratak u Jugoistočnu Bosnu Himzo Bajrović, traži da bosanskohercegovački organi vlasti odgovore šta su to učinile da bi ljudi mogli ostati na svojim imanjima na koja su se, nakon mnogih godina, uspjeli vratili. On je takođe upozorio na alarmantno stanje u povratničkim naseljima i ove zime:

«Ono što nisu radile vlasti, radile su nevladine organizacije. Da nije bilo ovih nevladinih organizacija ne bi došlo ni do ovolikog – koliki je, toliki je – povratka. Radili smo već punu deceniju. Sada bi naš posao postepeno trebale da preuzmu državne vlasti. Dok se usvoje zakoni, dok ti zakoni budu u fazi implementacije, šta će biti s onim ljudima koji su se već vratili? U pitanju je samo održivi povratak. Ja ću da navedem samo nekoliko primjera. Prošle godine je zima bila toliko jaka da smo uključili gorske službe spašavanja da pomognu povratnicima. Snijeg je negdje bio i po metar i po do dva. Ova zima je isto tako teška. Radili smo na tome da nemamo jednonacionalne sredine. Da nije bilo ovog povratka, Bosna bi definitivno bila podijeljena. Međutim, u svakoj sredini ima povratka i nijedna sredina ne može biti jednonacionalna. Bar s te strane možemo biti zadovoljni. Međutim, moram navesti koliko su povratnici ugroženi. Dovoljno je to da je državni ministar javno izjavio da su povratnici diskriminirani. Međeđa u Jugoistočnoj Bosni je jedna od najjačih povratničkih lokacija, a ljudi tamo nemaju telefona. Evo sad na ovoj zimi, da neko umire, ljudi nemaju načina da zovnu hitnu pomoć, da se spasi nekome život. Eto u kakvoj su situaciji povratnici 10 godina nakon Dejtona. Treba vidjeti šta sve treba uraditi da bi se to stanje poboljšalo. Mislim da ovako ne može. Mislim da se ovaj podfond oformio zahvaljujući pritisku Saveza. Sad moramo biti spremni da dočekamo proljeće, s kakvim projektima, kako tim ljudima pomoći i zaposliti ih.»

* * * * *

U današnjoj emisiji pravnici udruženja «Vaša prava» odgovaraju na tri pitanja. Prvo je grupa slušalaca iz Tuzle koje zanima ko je u Bosni i Hercegovini preuzeo nadležnosti međunarodne Komisije za imovinske zahtjeve izbjeglih i raseljenih, poznatije sa skraćenicom CRPC. Odgovara Mirjana Blažević, udruženje «Vaša prava», Kancelarija u Zenici:

«Organ koji obavlja poslove koje je ranije obavljala CRPC (Komisija za imovinske zahtjeve izbjeglih i raseljenih lica BiH), postoji i danas. Jedno vrijeme rad Komisije je prekinut, dok nadležne institucije Bosne i Hercegovine nisu donijele odluku o ponovnoj uspostavi tog organa. Naziv je ostao isti – Komisija za imovinske zahtjeve izbjeglih i raseljenih Bosne i Hercegovine, a sjedište Komisije je u Sarajevu, Ulica Hamdije Kreševljakovića, br.42. Što se tiče odluka koje je ranije donijela Komisija, one se mogu podići/preuzeti u Arhivu BiH. Dakle, nakon prestanka rada međunarodne Komisije, krajem 2003. godine, ova koja je preuzela njene nadležnosti, ne donosi nove odluke.»

Drugo pitanje je postavio slušalac iz, kako se potpisao, Republike Srpske, koji je bio nosilac stanarskog prava u zgradi koja je srušena tokom rata. Odgovara Snježana Cepić, «Vaša prava», Kancelarija u Prijedoru:

«Članom 54 Zakona o privatizaciji državnih stanova (Službeni glasnik RS-a, br. 11/00) je regulisano da su nosiocu stanarskog prava čiji je stan u sastavu ratom uništene stambene zgrade, grad odnosno opština dužni, u roku od pet godina od dana stupanja na snagu ovog zakona, omogućiti otkup drugog odgovarajućeg stana, ali ne većeg od stana koji je koristio, pod istim uslovima koje je imao kao nosilac stanarskog prava. Međutim, Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o privatizaciji državnih stanova, od 8. maja 2001. godine, regulisano je da se član 73, član koji reguliše otkada se isti primjenjuje, mijenja, te se određuje da Zakon o privatizaciji državnih stanova stupa na snagu od dana objavljivanja ovog zakona.»

Taj rok ističe 8. maja ove godine.

«Znači svi oni koji su bili nosioci stanarskog prava na stanove koji su porušeni u toku ratnih zbivanja, treba da se obrate sa zahtjevom nadležnoj opštini, te da podnesu zahtjev za dodjelu druge stambene jedinice, u skladu sa članom 54 već spomenutog zakona. Međutim, ako nadležna opština, odnosno nadležni grad ne usvoji zahtjev i odbije podnosioca, isti može podnijeti tužbu pred nadležnim sudom.»

U trećem pitanju, slušaoce zanima ko su «civilne žrtve rata», kojim zakonima je to precizirano i kakva su njihova prava? Odgovara Jasminka Baštinac, «Vaša prava», Prijedor:

«Zakonom o osnovama socijalne zaštite, zaštite civilnih žrtava rata i zaštite porodice sa djecom, a u Republici Srpskoj Zakonom o zaštiti civilnih žrtava rata. Civilne žrtve rata su osobe kod kojih je nastalo tjelesno oštećenje od najmanje 60 posto, uslijed zlostavljanja, to jest lišavanja slobode u toku ratnog stanja ili neposredne ratne opasnosti, kao što su zatvor, koncentracioni logor, logor za prinudni rad, zbjeg i slične okolnosti. Zatim uslijed povreda zadobivenih zbog ratnih događanja, kao i od eksplozije zaostalog ratnog materijala nakon završetka rata. Civilna žrtva rata i članovi porodice civilne žrtve rata imaju pravo na ličnu invalidninu, dodatak za njegu i pomoć od strane druge osobe, ortopedski dodatak, porodičnu invalidninu, podršku u troškovima liječenja i nabavci ortopedskih pomagala, osposobljavanju za rad, zdravstvenu zaštitu, prioritetno zapošljavanje i druga prava u skladu sa zakonom i posebnim propisima. Invalidnina se određuje u procentu prema kategoriji u kojoj je invalid, odnosno civilna žrtva rata svrstana, a svrstava se po stepenu tjelesnog oštećenja i oboljenja. Postupak za priznavanje prava civilne žrtve rata se pokreće po zahtjevu stranke ili po službenoj dužnosti kada su ispunjeni zakonski uslovi. Organ koji to rješava po zahtjevu, u Federaciji BiH je Centar za socijalni rad, odnosno nadležni opštinski ili gradski organ uprave u Republici Srpskoj. Prvostepeno rješenje kojim je odlučeno o pravima civilnih žrtava rata i članova porodica civilnih žrtava rata podliježe reviziji. Na prvostepeno rješenje, stranka o čijim pravima se odlučivalo, ima pravo uložiti žalbu nadležnom kantonalnom, federalnom ili u Republici Srpskoj republičkom organu uprave nadležnom za ovu oblast. Srestva potrebna za realizaciju navedenih prava obezbjeđuju se budžetima Republike Srpske i Federacije BiH. U skladu sa materijalnim propisima i Zakonom o opštem upravnom postupku, organ uprave, odnosno ustanova, kao i odgovorno lice koje odlučuje o pravima civilnih žrtava rata i članova njihovih porodica, mogu biti prekršajno sankcionisani odnosno novčano kažnjeni.»

* * * * *

Specijalna emisija Radija Slobodna Evropa posvećena je ostvarivanju prava izbjeglih i raseljenih, ali i svih drugih kojima su ugrožena temeljna ljudska prava. U ovoj emisiji na vaša pitanja odgovaraju predstavnici vlasti i nevladinog sektora, zatim međunarodnih organizacija u Bosni i Hercegovini, te drugi stručnjaci za oblast imovinskih i drugih ljudskih prava. Pisma s pitanjima pošaljite u našu sarajevsku redakciju, gdje se priprema ova emisija. Adresa je Fra Anđela Zvizdovića br. 1, Sarajevo. Na pismo naznačite: Radio Slobodna Evropa, za emisiju Neću tuđe, hoću svoje. Ukoliko je to za vas jednostavnije, možete pisati i na našu e-mail adresu: rfe.sa@bih.net.ba
XS
SM
MD
LG