Dostupni linkovi

logo-print

Medicinsko otkriće tima Ivana Đikića


U svijetu je poznato različitih 150 vrsta karcinoma. Neki se od njih već sada uspješno liječe, a suština je u preventivi. Primjera radi, za rak grlića materice kojeg izaziva virus, pronađeno je cjepivo, koje bi već od naredne godine moglo ući u masovno proizvodnju i primjenu, čime bi se ova vrsta raka mogla zauvijek iskorijeniti. Mnogo komplikovanija je priča sa tumorima koje ne izaziva infekcija, za koje se ne zna uzrok takozvanog divljanja, odnosno pretvaranja zdravih u kancerogene ćelije. Upravo zbog toga je otkriće tima profesora Đikića izuzetno važno. Oni su uspjeli shvatiti mehanizam kojim se stanice brane od nastanka tumora.


RSE: U vašoj biografiji piše da ste najmlađi profesor na Univerzitetu u Frankfurtu.

ĐIKIĆ: Postoje različite klase profesora. Na poziciji koju ja imam – doživotni profesor i državni službenik – jedan sam od najmlađih profesora na Goethe sveučilištu, na Medicinskoj školi. Na znam kako je na drugim fakultetima, ali to na kraju krajeva nije ni bitno. Nije bitno jeste li mlad ili niste mlad, bitno je da ste kvalitetan i dobar stručnjak. U svakom slučaju, ja jesam jedan od mlađih profesora ovdje. Uz to sam stranac, predajem i učim studente na engleskom. Po tome možda jesam poseban, jer sam u biti jedini profesor u Frankfurtu koji uči studente medicine na engleskom jeziku. Kad sam došao u Njemačku, nisam govorio njemački. Danas ga govorim na nivou da mogu komunicirati, ali sigurno ne na nivou da mogu na njemu predavati. Ali to ne znači da je to jedini razlog zašto predajem na engleskom. Osnovni razlog je u biti da studenti žele biti educirani na engleskom u programima svoje Medicinske škole. Prema tome, to je njihova želja, i pošto ja govorim dobro engleski, za njih je bolje da im predajem na engleskom nego na njemačkom.

RSE: Ivan Đikić je šef tima koji je otkrio mehanizam kojim se stanice štite od raka.

ĐIKIĆ: Da, to u najkraćem ukazuje na suštinu otkrića. Mi smo istraživali stanice koje su pod stalnim pritiskom okoline, na primjer sunčevih zraka, stanice koje proživljavaju određena oštećenja u svom genomu, u svojim genima i ta oštećenja, nakon akumulacije, uzrokuju razvoj tumora. Ono što smo otkrili je to na koji način se naša stanica brani protiv tih oštećenja i popravlja ih i na koji način taj mehanizam, kada je oštećen, dovodi do razvoja tumora. Ovo je malo duža varijanta objašnjenja, ali vi ste to točno rekli.

RSE: Zašto je ovo otkriće važno? Da li nas to približava saznanju zašto zdrave ćelije zapravo postaju kancerogene?

ĐIKIĆ: Razumijevanje života stanice je fundamentalno pitanje mnogih znanstvenika u biologiji. Ono što molekularni biolozi ili znanstvenici molekularne biologije danas pokušavaju saznati, to je koji su principi ili zakonitosti po kojima naše stanice funkcioniraju, odnosno žive tako da ne ulaze u razvoj tumora. I kad saznamo normalni mehanizam, uvijek gledamo da li je taj mehanizam oštećen kod različitih tumora. Upravo na taj način smo otkrili ovaj mehanizam, jer smo prvo otkrili kako se brane normalne stanice, a nakon toga smo analizirali stanice pacijenata, odnosno bolesnika koji pate od bolesti koja se zove kseroderma pigmentozom. To je jedan sindrom kod kojeg na koži nastaju mnogobrojni tumori nakon izlaganja kože zrakama sunca. Onda smo primijetili da je taj mehanizam poremećen u toj bolesti i upravo radi toga nastaju ti tumori. To je ta veza između razumijevanja normalnih stanica i onda transferiranje tog znanja u patološke stanice. Sljedeći korak je sve to znanje pokušati primijeniti u jednom razvoju dijagnostičkih metoda koji će pomoći da se rano dijagnosticiraju različita oboljenja, uključujući i tumore. Četvrta stepenica je onda na tom znanju baziran razvoj terapeutskih procedura ili lijekova za liječenje tih bolesti.

RSE: U cijelom tom vašem istraživanju, odnosno u radu koji ste objavili, važnu ulogu igraju proteini. Taj se pojam za nas smrtnike obično vezuje za prehranu ili eventualno za bodybildere.

ĐIKIĆ: Proteini su osnovne funkcionalne jedinice u svim našim stanicama. Zamislite da iz helikoptera gledate grad i vidite ljude koji hodaju ili rade nešto. Tako isto kada gledamo kroz mikroskop, unutar stanice vidimo proteine koji šeću i komuniciraju. Upravo ti proteini, vrlo često enzimi, što je podvrsta proteina, rade različite funkcije unutar stanice i omogućavaju da naša stanica funkcionira kao što funkcionira jedan grad kad ga promatrate iz helikoptera. Gen je u biti zapis nečega što će poslije postati protein, a protein je funkcionalna jedinica koja radi u stanici. Gen je jedna pasivna poruka, a protein je funkcionalna jedinica.

RSE: Kroz ta ispitivanja ste utvrdili da ubikvitin ima značajnu ulogu u doziranju proteina u ozdravljenju odnosno oboljenju stanice.

ĐIKIĆ: Ubikvitin je jedan mali protein unutar stanice. Prisutan je u svim stanicama. Njegov naziv na latinskom znači upravo to– prisutan u svim stanicama. Ubikvitin je otkriven prije trideset godina i njegovo otkriće je bilo povezano sa degradacijom drugih proteina u stanici. Za to otkriće je dobivena Nobelova nagrada 2004. godine. Mislilo se da u stanicama ubikvitin ima samo jednu ulogu, a to je da kada se priveže na drugi protein, taj protein bude degradiran odnosno uništen u čistaču stanice. Prema tome, mislilo se da je to signal da se protein uništi. Naši rezultati pokazuju da ubikvitin nije samo signal za degradaciju proteina, već ima i brojne druge funkcije unutar stanice. Jedna od tih funkcija koju smo mi otkrili je da ubikvitin djeluje kao signal koji će privući enzime koji će onda popraviti oštećenje u genomu. Prema tome, ubikvitin djeluje kao osnovni signal koji pokazuje gdje se nalazi oštećenje, privlači enzime koji onda poprave oštećenje u genima. Onda postoji, na primjer, funkcija vezana za način na koji virusi izlaze iz stanica. Stanice su tu potpuno ovisne o ubikvitinu koji se nalazi na staničnoj membrani, privlači virus i izvlači ga van stanice. To su samo dva primjera funkcija ubikvitina, a ima ih još dosta.

RSE: Da li je na osnovu istraživanja kojim se bavite vi, vaš tim i još nekoliko timova, moguće, kad su kancerogena oboljenja u pitanju, uraditi išta preventivno?

ĐIKIĆ: Prevencija tumorskih oboljenja je još uvijek najvažnija snaga liječnika i udruženja koji se bore protiv raka, odnosno rade na sprječavanju oboljenja i razvoja tumora. Samo uklanjanjem pušenja se može puno više napraviti nego liječenjem bolesti. Ovo naše otkriće nije u direktnoj vezi sa prevencijom, ali će imati direktnu vezu sa ranom dijagnozom, a rana dijagnoza je sastavni dio adekvatne prevencije. Jer, ukoliko budemo u stanju rano dijagnosticirati veliki broj tumora – govori se o osamdeset do devedeset posto – tada ćemo biti u stanju zaustaviti i krug u kojem se bolest razvija. To vam je vrlo slično kao kod virusnih oboljenja, kod dječjih bolesti. Uspjeli smo te bolesti reducirati samo zato što smo vakcinacijom uspjeli maknuti više od osamdeset-devedeset posto slučajeva, i onda ovi drugi slučajevi više nisu bili toliko bitni; jednostavno su nestali jer se bolest nije mogla više širiti. Slično tome, ako budemo uspješni u prevenciji razvoja tumora, broj tumora će se značajno smanjiti. Nikada neće, vjerojatno, nestati, ali će se sigurno smanjiti.

RSE: Nedavno sam čitala da je pronađeno cjepivo protiv raka grlića materice.

ĐIKIĆ: Tako je. Cjepiva se rade za oboljenja uzrokovana infektivnim agentima, pogotovo virusima. Zna se da su za taj tumor odgovoran Humani Papiloma Virus (HPV) i stvoreno je cjepivo koje preko imunitetskog sustava stvara obranu od infekcije tim virusom. Sprječavanjem infekcije se sprječava i taj tumor, jer se zna da taj virus uzrokuje razvoj tumora grlića materice. Kod drugih oboljenja tumora uzrok nije virus, već faktori okoline, mutacije, ultraljubičasto sunčevo zračenje ili bilo što drugo, prema tome na te tumore se ne može preventivno djelovati vakcinacijom, jer to jednostavno nisu virusna oboljenja.

RSE: Nedavno sam se susrela sa jednom ovako dosta slobodnom teorijom: da je čovječanstvo – u prvom redu se misli na osam najbogatijih – uložilo u istraživanja raka onu količinu sredstava koja je uložena u ratove u Iraku i Afganistanu, do sada bi bio pronađem lijek barem za pedeset posto poznatih vrsta tumora.

ĐIKIĆ: Mislim da je to malo presnažna tvrdnja. Nitko ne može garantirati da bi to bilo tako. Ali sigurno da postoji korelacija – što se više ulaže u istraživanja različitih bolesti, uključujući i tumore, to smo bolji u liječenju tih oboljenja. Međutim, treba također biti realan i sjetiti se, recimo, predsjednika Nixona koji je objavio rat tumorskim oboljenjima gotovo prije trideset-četrdeset godina. Očekivalo se da će u tih trideset-četrdeset godina većina tumora biti izlječiva. Međutim, mi danas nismo u tako blistavoj situaciji kakva je predviđana tada. Prema tome, mislim da su tumori vrlo teška oboljenja, da evoluiraju, da se mijenjaju i da nitko ne može predvidjeti kada i s kolikim novcima ćemo uspjeti riješiti, na primjer, tih pedeset posto što ste spomenuli. Tako da mislim da je to malo pretjerano, ali sigurno postoji korelacija – što se više ulaže, to su bolja liječenja, to su bolja znanja; s ranom dijagnostikom se smanjuje broj oboljelih pacijenata.

RSE: Dosta smo pričali o vašem naučnom radu, red je da i vas osobno predstavimo. Rođeni ste u Zagrebu, prije trideset i devet godina. Završili ste Medicinski fakultet, kažu s prosječnom ocjenom 5,0, dakle najvećom, za četiri i po godine. Rijetki su ljudi koji taj fakultet završavaju za četiri i po godine. Šta je bio vaš motiv?

ĐIKIĆ: Dobro je malo spomenuti prošlost, ali ja uvijek gledam prema budućnosti. Zaista jeste respektabilno sva četrdeset i tri ispita proći sa ocjenom „odličan“, međutim iza toga nije bila motivacija, već ljubav prema studiju. Studij sam završio vrlo brzo, nakon studija sam otišao u Ameriku, iz Amerike u Švedsku, sada sam u Njemačkoj. Kada to gledam u retrospektivi, meni to jednostavno nameće nove izazove. Tako da ja ne živim od takozvane stare slave. Nakon studija mi je imperativ odmah bio dokazati se na drugom mjestu. Sada sam došao ovdje gdje jesam i nemam osjećaj da je to što sam tada postizao nešto posebno.

RSE: Imate li osjećaj da ste stranac u zemljama u kojima ste radili?

ĐIKIĆ: Ne. Rođen sam u Zagrebu. Živio sam s obitelji u Bugojnu jer je moj tata rodom iz Gornjeg Vakufa. Nakon toga smo živjeli u Marija Bistrici, rodnom mjestu moje mame, gdje sam proveo prekrasno djetinjstvo. Hrvatsko Zagorje ima prekrasnu prirodu, ali prije svega su ljudi jako dragi. Nakon Marije Bistrice smo se preselili u Zagreb gdje sam završio gimnaziju i fakultet. Iz Zagreba odlazim u New York, gdje sam živio pet godina. U Upsali, u Švedskoj, sljedećih pet godina. Sada sam tri godine u Njemačkoj. Sva mjesta gdje smo živjeli su nam donosila ogromno bogatstvo, i to prije svega kulturno. Razlike među ljudima koje smo tu sretali su nas obogaćivale, dakle ne samo mene osobno nego i moju obitelj – prije roditelje, a sada suprugu i djecu. Tako da se mi u biti osjećamo puno bogatiji i puno, na neki način, sretniji kada prelazimo u nove kulturne sredine. Nije na odmet reći da je na početku vrlo teško – srediti se, naći prijatelje, stvoriti krug ljudi s kojima je ugodno dijeliti prijateljske i na neki način kulturne momente, ali i to je način stjecanja te vrste bogatstva. Ukoliko ste otvoreni prema ljudima, ukoliko volite izazove, to je dio koji ide skupa s tim. A pošto je obitelj čvrsto uz mene, odnosno ja uz obitelj, lakše nam je nego da smo sami.

RSE: Vaša obitelj je zapravo vaša domovina.

ĐIKIĆ: Ja bih rekao da je obitelj osnovna jedinica koja čini čovjeka na neki način sretnim. Obitelj pripada domovini koju cijenimo, a to je Hrvatska. Ali u isto vrijeme imamo i svoje druge domovine u kojima živimo, odnosno sredine u kojima živimo, koje volimo i cijenimo zbog njihovih kvaliteta koje nam daju u profesionalnom i obiteljskom životu.

RSE: Jeste li se ikada pokajali što ste se opredijelili za taj čisto naučni rad, a niste obukli bijeli mantil u smislu da ste postali liječnik?

ĐIKIĆ: Iskreno mogu reći da nisam. Dio toga datira još iz perioda fakulteta, odnosno studiranja. I tada sam bio jako zainteresiran za razumijevanje zašto se neke bolesti razvijaju i kako ih možemo liječiti razumijevajući liječenje, dakle ne samo davanjem lijekova. Uistinu, dok sam bio još student i na klinici, uvidio sam da u nekim slučajevima liječnici ne mogu pomoći pacijentima. U mnogim slučajevima mogu, ali mene je više mučio onaj manji dio gdje nismo mogli pomoći, gdje smo stvarno bili nemoćni. I to je jedna dosta teška moralna dilema, iz koje sam ja jednostavno lagano izišao tako što sam rekao da više volim predklinička istraživanja. Tome sam posvetio cijeli svoj profesionalni život i nikada zbog toga nisam zažalio. Osim toga, ja svoje znanje iz kliničke medicine dosta dobro koristim u svojim znanstvenim istraživanjima i suradnja sa kliničarima mi je puno lakša jer razumijem i njihovu stranu i njihova razmišljanja i njihove strahove i probleme koje oni imaju. Tako da je to opet jedno bogatstvo, da sam ja prenio znanje medicine u svoj znanstveni rad. Mislim da je neophodno da danas moderni znanstvenici, bez obzira da li su to klinički ili predklinički znanstvenici, imaju multidisciplinarno, ako ne dvije do tri različite discipline edukacije u prošlosti, da bi bili vrhunski stručnjaci u svojim područjima.

RSE: S obzirom da radite vani, u Njemačkoj, Švedskoj, Izraelu, Sjedinjenim Državama i tako dalje, možete li napraviti neku usporedbu, gdje je nauka na našim područjima u odnosu na svijet?

ĐIKIĆ: Postoji jako puno profesionalnih statističkih studija po kojima se, prema određenim parametrima, koji nisu apsolutni ali su dovoljni pokazatelji stanja znanosti na primjer u Hrvatskoj, Mađarskoj, Poljskoj ili zemljama bivšeg istočnog bloka, može vidjeti da Hrvatska, na primjer, po tim parametrima, zauzima 53. mjesto, koje u svakom slučaju nije zadovoljavajuće, pogotovo zbog kvalitete ljudi koji tamo žive i rade, a i zbog mogućnosti, jer novac nije glavni problem. Mislim da je to više sustavni problem, odnosno problem organizacije zdravstvenog sustava, odnosno obrazovnog sustava. A to nije boljka samo Hrvatske, to je boljka mnogih tranzicijskih zemalja, gdje je sustavni kriterij najboljih kandidata odnosno najboljih znanstvenika urušen. Tako da mediokriteti nekada imaju višu poziciju u tom sistemu, nego kreativni, vrhunski i najbolji znanstvenici ili stručnjaci.

RSE: U prvom redu je za to odgovorna politika, rekla bih.

ĐIKIĆ: Politika je jedan dio tog vrha. Mislim da je potrebno da na neki način i „nepolitičari“, mislim na znanstvenike ili profesore, kroz demokratske sustave koji danas postoje, izgrade svoje mišljenje i da se jednostavno bore za poboljšanje svog statusa. Neće im politika to donijeti sama. A politika je onakva kakva jeste, ona je inertna i anacionalna, jer političari će uvijek raditi za politički interes. Znanstvenici trebaju raditi za svoj interes. Kada bi u određenoj zemlji ili inozemstvu svi zajednički radili i imali određene zajedničke ciljeve, mislim da bi se moglo puno toga napraviti, pogotovo ubrzati promjene u zemljama koje su neophodne.

RSE: Imate li među svojim studentima i neke mlade ljude s naših područja?

ĐIKIĆ: U svom radu sa znanstvenicima iz domovine, iz Hrvatske, opredijelio sam se za jedan plan da uzimam što više mlađih ljudi kod sebe u laboratorij, ali na kratki rok. To znači da uzimam ljude na dva do tri mjeseca, maksimalno šest, da vide da u jednom stranom, kompetitivnom, internacionalnom laboratoriju mogu funkcionirati, da nisu uplašeni, da ne umanjuju svoje vrijednosti, da se osjećaju slobodnima i da nakon toga, uz preporuku iz ovog laboratorija, mogu dobiti poziciju u vodećim institucijama po Europi, ali i po svijetu. Taj recept je pokazao jako dobar uspjeh, u zadnjih možda osam godina, tako da se oko petnaest studenata koji su prošli kroz moj laboratorij, danas nalazi na prestižnim institucijama u Americi i Evropi, i ja sam jako ponosan da sam uspio educirati u biti dosta mladih ljudi za vrlo kratki rok, da sam im usadio hrabrost, energiju i na neki način optimizam da mogu uspjeti sami.

RSE: Negdje sam pročitala da vam je bavljenje naukom zapravo hobi.

ĐIKIĆ: To je u biti najveća sreća u mom obiteljskom i profesionalnom životu, dakle da me odgovaranje na pitanja koja znanost nudi jako veseli, odnosno zadovoljava. Čini mi se da je sve što radim tijekom dana moj glavni hobi, a u biti i jeste hobi. U svom slobodnom vremenu se posvećujem obitelji i svom profesionalnom radu i to me uistinu ispunjava. Tako da se može reći da je u mom slučaju: profesija jest jednako hobi.
  • 16x9 Image

    Sabina Čabaravdić

    Rođena u prošlom stoljeću. Sasvim slučajno, umjesto pravo završila novinarstvo, već sa 17 se zaljubila u radio i ostala radijski novinar, usprkos izazovima i ponudama s TV-a. Najprije Radio Sarajevo, a potom Radio Slobodna Evropa, koji se 31. januara 1994. godine prvi put oglasio upravo njenim glasom.

XS
SM
MD
LG