RSE: Jedan od povoda da Vas pozovemo u goste ne može biti tužniji -s u stravičnoj željezničkoj nesreći u mjestu Bioče, među 45 smrtno stradalih je 24 Bjelopoljaca, vaših sugrađana, a blizu 100 je povrijeđeno. Čitava Crna Gora je nijema od boli i tuge. U ovakvim situacijama zaista ne znam kome je teže kada su razgovori u pitanju – novinaru, jer gotovo svako pitanje je nesuvislo ili - sagovorniku, učesniku u situaciji nakon tragedije. Nije li Vaša tuga i nastojanje da pomognete dvostruka, ona ljudska koju dijele svi građani i ona skopčana sa Vašom pozicijom gradonačelnika?
MILOŠEVIĆ: Pa Vi ste uz vaše pitanje već sve to rekli. Ne znam šta je teže, jer ja sam većinu, te ljude ili njihove članove porodica poznavao i lično i bio dobar prijatelj sa njima, tako da je kao za građanina ta tuga ogromna. A za predsjednika Opštine je tuga takođe ogromna, jer to je neka ljudska odgovornost. U jednom danu da se desi tolika tragedija i da pogine toliko sugrađana, to je mnogo i za jedan vijek a ne za jedan dan. Tako da teško čovjek može da podijeli u sebi i svom srcu i duši te dvije stvari.
RSE: U ovakvim tragičnim događajima ljudi različito funkcionišu, što je sasvim normalno. Vaši sugrađani i kolege novinari kažu da Vama snažne emocije ne ometaju racionalno ponašanje. Naime, Vi ste bez ijednog slikanja za novine i izjava cijelu noć nakon nesreće probdijeli sa svojim sugrađanima ispred KBC-a. Potom ste koordinirali svoje saradnike da se organizuje brza pomoć porodicama nastradalih, kao i dostojanstven ispraćaj preminulih. Šesti je dan nakon tragedije. Da li ste sredili sopstvene utiske i što vam je najteže palo, a što bi ste izdvojili kao nadčovječanski napor u solidarnosti sa unesrećenima?
MILOŠEVIĆ: Ja sam među prvima, kada smo izašli iz kancelarije direktora Đurovića, znao ko je nastradao u tom momentu. Ali bilo je kako saopštiti više od 20 ljudi, u stvari to je bilo i 30 ljudi, jer su to bili ljudi iz Mojkovca i Kolašina koji su mene odlično poznavali. I kako sad da ja njima saopštim da su im najrođeniji nastradali. To mi je bio najteži trenutak u životu. I logično da sam hteo da se polako privikavaju, a ne da im kažem od jednom, da budu svjesni i da obiđu odjeljenja, da nekako zajednički podijelimo taj dio neke tuge i da ih pripremimo da oni tek ujtru počinju da prepoznaju svoje najrođenije. To mi je bio jedan trenutak koji je bio katastrofalan, a istovremeno sam morao da pripremam sve to što će se dešavati u Bijelom Polju i da sa svojim kolegama uradim koliko je u našoj moći i da sa tim ljudima bar podijelimo i umanjimo im tu tugu, jer ne možemo da im vratimo najrođenije. I ne možemo im dati nikakvu pomoć, jer od njihove boli je manje bitna u tom momentu.
RSE: Ovakvu tragediju, kako ste i sami kazali gospodine Miloševiću opraštajući se od preminulih, Crna Gora ne pamti. No, jesmo li mi dijelom narod koji je nevjerovatno požrtvovan i solidaran, ali u isto vrijeme sklon brzom zaboravljanju? Htjeli ili nehtjeli, život ide dalje. Da li ćete, kao predsjednik Opštine Bijelo Polje, učiniti nešto na dugoročnijoj pomoći porodicama ili djeci unesrećenih?
MILOŠEVIĆ: Ja ću tu da odgovorim dvostruko. Prvo, mislim ovaj fond što je formiran na nivou Republike za pomoć porodicama nastradalih, mislim da bi to trebalo da bude jedan fond koji neće biti jednokratan, nego bi fond trebao da funkcioniše na jedan duži način. Znači, što je vrlo bitno, da sjutra ova djeca koja budu đaci i studenti, djeca koja su ostala sirotinja i roditelji koji nisu napravili kuće i koji nisu završili objekte, da se pomogne u tom djelu. Istovremeno da to bude fond koji će trajno brinuti o toj djeci i o tim porodicama i mislim da će onda u njega biti stalno jedan određeni priliv i na taj način će se barem ublažiti tuga i bol te djece koja su ostala siročad za sva vremena ili roditelji koji su ostali bez nekog, pa da im nekim kvalitetnijim uslovima do kraja života pomognemo da im život može biti bolji. Da im barem kao ljudi učinimo nešto kvalitetno. Mi u Bijelom Polju ćemo skenirati svaku porodicu, o svakoj porodici ćemo naći što su joj najteži problemi i bićemo sa njima svo vrijeme prisutni. Ljudi koji me poznaju znaju da ja to ne pričam napamet. Već smo obišli jedan dio porodica, vidjeli koji su njihovi problemi i pomoći ćemo im da se ti problemi barem ublaže.
RSE: Bijelo Polje je i u ovom tragičnom trenutku pokazalo da se brišu političke, vjerske i nacionalne različitosti. No, to samo opravdava prestižnu titulu koju ste uz grad Pirot, 2004. godine dobili – „Grad Tolerancije“. Na listi vaših najvećih uspjeha, smatrate li ovo najvećim ili je negdje na sredini?
MILOŠEVIĆ: Rekao sam jednu stvar koja je možda interesantna za Crnu Goru. Mi nikada ne znamo da li imamo mnogo sreće ili imamo malo. Mi u Crnoj Gori nikada ne možemo da se dogovorimo oko toga. I kada me pitate i za nesreću, kada vidite lice mjesta, većina će reći - imali smo mnogo sreće, a drugi će - nažalost, stradalo je toliko ljudi. Mi nikada ne odredimo mjeru. Mislim da u svemu ovome, nažalost, u slijedećem periodu moramo da postavimo daleko veće standarde življenja i onda u tom pravcu će, i ovo što vi pitate, smatrati uspjehom. Uspjeh je što su taj dan svi bili zajedno, bez obzira na vjeru, naciju, partiju. Jedni pored drugih bili smo zajedno i u bolu i kada su se saopštavale najcrnje stvari i kada su se ti ljudi ispraćali do vječne kuće. Bijelo Polje je po tome prepoznatljivo. To nije samo moja zasluga, to je jedna dobra tradicija koja postoji u Bijelom Polju. Ja pokušavam zajedno sa svojim saradnicima i sa kolegama i svim građanima Bijelog Polja, da afirmišem, jer sve političke razlike će da prođu i na kraju ostaju samo ljudi.
RSE: Da spomenem i jednu zanimljivost, ili koincidenciju. Pirot i Bijelo polje su gradovi tolerancije za 2004. godinu. Gospodin Tarzan Milošević je Bjelopoljac, a njegova supruga Svjetlana, Piroćanka.
MILOŠEVIĆ: To je bilo sticajem okolnosti i to se desilo prije 2004. godine. Meni je tazbina iz Pirota, otac joj živi tamo i to je neka slučajnost. U životu se mnoge slučajnosti ukazuju ili potvrđuju. Nažalost i ovdje, ako jednoga dana budemo analizirali svaku sudbinu čovjeka koji je stradao, vidjećete da je to jednostavno neko birao da nastrada na taj način, to je nevjerovatno. Ne možete da shvatite da je, recimo, majka ćerke jedinice rekla da ne idu u nedjelju, da je gužva i da putuju u ponedjeljak, ili recimo da je policajac rekao da neće da ide u subotu kod sestre da ne bi djecu prehladio nego ostavio da ide u ponedjeljak. Možete da zamislite kolika je je to sudbina i igra sa ljudskim životima.
RSE: Kako smo kazali, život ide dalje, četvrta je godina da ste na čelu opštine. Što bi ste izdvojili kao uspješne poduhvate, a što smatrate subjektivnim propustima, da ne kažem, greškama?
MILOŠEVIĆ: Mislim da za ove četiri godine smo najviše uradili na infrastrukturi, to svi u Crnoj Gori znaju. Međutim, mislim da političke tenzije, ljudski odnosi, nacionalne tenzije, nikada nisu bile manje u Bijelom Polju i razlika od prije četiri godine i sada je ogromna. Bez obzira kako se ljudi politički promišljaju, međusobno se odlično razumijemo, nema više da ne govorimo, međusobno se pozdravljamo i izvanredno sarađujemo. Ovo nije demagogija nego je to razmišljanje i ljudi različitih partija, vjera i nacija. Ja to stavljam pod jedan. I ono što je vrlo bitno kada govorimo o tim stvarima, moje su sve političke ambicije vezane za Bijelo Polje i ja tu vidim prednost. Znači, želim da napravim nešto dobro za svoj grad i ja u tome nalazim punu satisfakciju. Moje se ambicije sigurno završavaju sa Bijelim Poljem. Imam ambicije da uradim nešto dobro za svoj grad, imam podršku građana i mislim da je to najvažnije. A kada bih govorio o propustima, normalno da svako ko radi neki posao može mnogo više i bolje. Mislim da smo možda na polju privrede, jednim dinamičnijim odnosom, mogli više da uradimo. Zato ćemo na polju poljoprivredi i turizma moći ćemo u narednom periodu da vrlo brzo da nadoknadimo da bi smanjili broj nezaposlenih i da bi poboljšali socijalnu sliku u Bijelom Polju.
RSE: Ja ću vama da kažem zašto vas novinari i građani često optužuju, a Vi mi kažite što je od toga sve tačno. Kažu da pravite lapsus kada kažete da će u Bijelom Polju u kratkom roku biti otvoreno 3.500 novih radnih mjesta, da je vam opštinska administracija glomazna, da su vam aršini u potpori privatnom preduzetništvu nejednaki, da imate favorite, da ćete projektom skijališta Bjelasica uništiti šume i da će biti više štete nego koristi, da slabo radite na privlačenju stranih investicija i da ste pomalo pristrasni i «lake ruke» u finansiranju fudbalskog kluba Jedinstvo. Što je od toga tačno?
MILOŠEVIĆ: Nabrojali ste dosta stvari, a ja ću da vam kažem. Prvo ulaganje u sport, ne smatram da je to strašno nego da je to upravo naša budućnost i nikada mi nije žao kada ulažemo u mlade ljude. Što se tiče planine Bjelasice, imamo ljude koji dolaze i mi tražimo da oni nama samo govore šta treba da uradimo, kao što su oni uradili u njihovim državama, znači to uopšte nije tačno da ćemo uništiti. Što se tiče opštinske administracije, tačno je. Jedan dio socijalnih slučajeva i problema riješili smo zapošljavanjem ljudi. Mislim da, ako smo pomogli ljudima da sa jednom platom od 100 do 120 eura prežive, mislim da nismo napravili ništa strašno. Broj ljudi je manje bitan od toga koliko je lokalna uprava bila efikasna. U budžetu opštinskom lični dohoci su ispod 20 posto, a oni su nekada bili 60 posto, tako da i to nešto znači.
RSE: A 3.500 radnih mjesta?
MILOŠEVIĆ: Imam na spisku tačno, govorim vam o periodu od oko tri i po godine, da je oko 3.500 ljudi zaposleno, što može da se proveri.
RSE: Ja ću reći nešto veoma pozitivno o vama, što ste prećutali. Izabrani ste za predsjednika Asocijacije NAVAS, gradova jugoistočne Evrope. Što ova pozicija može donijeti Bijelome Polju?
MILOŠEVIĆ: Ta pozicija Bijelom Polju i Crnoj Gori može mnogo da donese, mnogo više nego što ljudi shvataju. To je 4.000 opština i ta organizacija je formirana 6. septembra u Skopju. Neće biti potrebno implementirati projekte u deset država jugoistočne Evrope, nego na jednome mjestu, a te projekte predstavljati ostalim državama. Pozitivne prakse prenijetih iz država jedne u drugu. Tako da smo mi jedna podrška Savjetu Evrope, sa jednom kancelarijom u Briselu, sa podrškom od milion eura slijedeće godine. Već smo napravili jednu osnovu za nastavak i dobar rad te organizacije.
RSE: U Bijelom Polju ubjedljivo vlada koalicija DPS-SDP. Vi ste član Demokratske partije socijalista. Koliko to utiče na pomoć Vlade revitalizaciji privrede Bijeloga Polja u odnosu na neke druge opštine i gradove u kojima koalicija nije na vlasti?
MILOŠEVIĆ: Mi, nažalost, nijesmo uspjeli niti jednu fabriku da privatizujemo. Znači, u tom dijelu nije bilo neke podrške Vlade. Podrška Vlade je bila u vezi sa davanje 24 lična dohotka. Vrlo je važno reći da mi nijesmo od nikoga dobili blanko podršku. Dobili smo podršku za kvalitetne projekte.
RSE: Da li je tačno da javno govorite da će Berane dobiti finansijsku podršku kada u tome gradu DPS dođe na vlast?
MILOŠEVIĆ: Prvo, ja to javno ne govorim. Na građanima je Berana da oni sami prepoznaju šta je njihov interes. Bijelo Polje u jednom proteklom periodu, u kojem je imala jednu kvalitetnu saradnju sa Vladom, dobilo je jedan tempo razvoja i zahvaljujući tome mi smo napravili jedan brži razvoje nego što su Berane i Pljevlja. Na građanima je da odluče za koga će glasati. Ako misle da je ovo najbolje rješenje, oni će ponoviti to, ako misle da je ovo što se desilo u Bijelom Polju bolje rješenje, onda će glasati za DPS i SDP.
RSE: Zašto vas kolege zovu «katerpilator», a zašto vas prijatelji pitaju da li ste od bavljenja politikom počeli da se smanjujete sa svojih dva metra visine?
MILOŠEVIĆ: Vjerovatno zato što čovjek stalno pokušava da vuče naprijed, stalno pokušavamo nešto što je dobro, svaku dobru ideju pokušavamo da donesemo u grad i da je afirmišemo na jedan kvalitetan način. A čovjek se vjerovatno zbog godina smanjuje, a ne samo zbog toga.
RSE: Da kažemo da je katerpilator ona ogromna mašina koja ravna terene, to bih ja rekla, kako kažu ljudi koji vas poznaju, zahvaljujući vašoj neiscrpnoj energiji. Vi ste ekonomista, imali ste nekada i privatni biznis. Gdje se bolje snalazite, u privredi ili politici?
MILOŠEVIĆ: Realno mislim da je to jedno sa drugim usko povezano. Mislim da predsjednici opština trebaju da budu ljudi koji su menadžeri i koji mogu da osmisle tu aktivnost. U tom smislu kažem da je teško da predsjednik opštine bude političar.
RSE: Jeste li uspješniji u sportu i kvizovima znanja ili na čelu bijelopoljske opštine? Da spomenem da ste u kultnim kvizovima Olivera Mlakara Vi i vaš brat Nebojša bili višestruki pobjednici, ali i to da ste bili kapiten košarkaškog kluba «Višegrad» i da ste preko sporta upoznali svoju suprugu, takođe košarkašicu.
MILOŠEVIĆ: Sve što ste rekli je tačno, ali hoću da vam kažem da je to bilo mnogo ljepše vrijeme da bavi tim stvarima i u to vreme je to bilo nešto slađe, sa manje obaveza i predstavljalo je zadovoljstvo. Sada ste stalno pred nekim iskušenjima, pod prismotrom kako će na to da reaguje javnost, i onda sa mnogo više opterećenja radite. Ali i sada se čovjek raduje svakom urađenom poslu. Znači, rasvjeti, trotoaru, ulici, novom zaposlenju itd.
RSE: Evo vidjećemo u čemu ćete biti uspješniji. Po čemu ćemo vas, kada zađete u godine starosti, više pamtiti - po kvizovima i košarci ili kao predsjednika Opštine Bijelo Polje. Ja se sjećam jednog razgovora Seada Sadikovića sa vama, u kojem vam je postavio neobično pitanje, a tiče se vašeg imena i prezimena. Naime, on vas je tada pitao što vam je više zadavalo napora u objašnjavanju, filmski lik ili srbijanski autokrata, danas u Hagu?
MILOŠEVIĆ: Ja se nikada nijesam odricao ni jednoga ni drugoga. Kada sam bio mlađi ime Tarzan je bilo dosta neobično, ali mi nije smetalo nego, naprotiv, brže sam upoznavao ljude i brže sam napravio komunikaciju sa njima. A u vrijeme Miloševića bilo je lijepo čuti to ime Milošević i onda je to predstavljalo neku prednost. U vremenu kasnije, kada sam odlazio i vani, posebno su bile provjere mojih dokumenata. Tako da, bio sam pod posebnom prismotrom u oba slučaja.
MILOŠEVIĆ: Pa Vi ste uz vaše pitanje već sve to rekli. Ne znam šta je teže, jer ja sam većinu, te ljude ili njihove članove porodica poznavao i lično i bio dobar prijatelj sa njima, tako da je kao za građanina ta tuga ogromna. A za predsjednika Opštine je tuga takođe ogromna, jer to je neka ljudska odgovornost. U jednom danu da se desi tolika tragedija i da pogine toliko sugrađana, to je mnogo i za jedan vijek a ne za jedan dan. Tako da teško čovjek može da podijeli u sebi i svom srcu i duši te dvije stvari.
RSE: U ovakvim tragičnim događajima ljudi različito funkcionišu, što je sasvim normalno. Vaši sugrađani i kolege novinari kažu da Vama snažne emocije ne ometaju racionalno ponašanje. Naime, Vi ste bez ijednog slikanja za novine i izjava cijelu noć nakon nesreće probdijeli sa svojim sugrađanima ispred KBC-a. Potom ste koordinirali svoje saradnike da se organizuje brza pomoć porodicama nastradalih, kao i dostojanstven ispraćaj preminulih. Šesti je dan nakon tragedije. Da li ste sredili sopstvene utiske i što vam je najteže palo, a što bi ste izdvojili kao nadčovječanski napor u solidarnosti sa unesrećenima?
MILOŠEVIĆ: Ja sam među prvima, kada smo izašli iz kancelarije direktora Đurovića, znao ko je nastradao u tom momentu. Ali bilo je kako saopštiti više od 20 ljudi, u stvari to je bilo i 30 ljudi, jer su to bili ljudi iz Mojkovca i Kolašina koji su mene odlično poznavali. I kako sad da ja njima saopštim da su im najrođeniji nastradali. To mi je bio najteži trenutak u životu. I logično da sam hteo da se polako privikavaju, a ne da im kažem od jednom, da budu svjesni i da obiđu odjeljenja, da nekako zajednički podijelimo taj dio neke tuge i da ih pripremimo da oni tek ujtru počinju da prepoznaju svoje najrođenije. To mi je bio jedan trenutak koji je bio katastrofalan, a istovremeno sam morao da pripremam sve to što će se dešavati u Bijelom Polju i da sa svojim kolegama uradim koliko je u našoj moći i da sa tim ljudima bar podijelimo i umanjimo im tu tugu, jer ne možemo da im vratimo najrođenije. I ne možemo im dati nikakvu pomoć, jer od njihove boli je manje bitna u tom momentu.
RSE: Ovakvu tragediju, kako ste i sami kazali gospodine Miloševiću opraštajući se od preminulih, Crna Gora ne pamti. No, jesmo li mi dijelom narod koji je nevjerovatno požrtvovan i solidaran, ali u isto vrijeme sklon brzom zaboravljanju? Htjeli ili nehtjeli, život ide dalje. Da li ćete, kao predsjednik Opštine Bijelo Polje, učiniti nešto na dugoročnijoj pomoći porodicama ili djeci unesrećenih?
MILOŠEVIĆ: Ja ću tu da odgovorim dvostruko. Prvo, mislim ovaj fond što je formiran na nivou Republike za pomoć porodicama nastradalih, mislim da bi to trebalo da bude jedan fond koji neće biti jednokratan, nego bi fond trebao da funkcioniše na jedan duži način. Znači, što je vrlo bitno, da sjutra ova djeca koja budu đaci i studenti, djeca koja su ostala sirotinja i roditelji koji nisu napravili kuće i koji nisu završili objekte, da se pomogne u tom djelu. Istovremeno da to bude fond koji će trajno brinuti o toj djeci i o tim porodicama i mislim da će onda u njega biti stalno jedan određeni priliv i na taj način će se barem ublažiti tuga i bol te djece koja su ostala siročad za sva vremena ili roditelji koji su ostali bez nekog, pa da im nekim kvalitetnijim uslovima do kraja života pomognemo da im život može biti bolji. Da im barem kao ljudi učinimo nešto kvalitetno. Mi u Bijelom Polju ćemo skenirati svaku porodicu, o svakoj porodici ćemo naći što su joj najteži problemi i bićemo sa njima svo vrijeme prisutni. Ljudi koji me poznaju znaju da ja to ne pričam napamet. Već smo obišli jedan dio porodica, vidjeli koji su njihovi problemi i pomoći ćemo im da se ti problemi barem ublaže.
RSE: Bijelo Polje je i u ovom tragičnom trenutku pokazalo da se brišu političke, vjerske i nacionalne različitosti. No, to samo opravdava prestižnu titulu koju ste uz grad Pirot, 2004. godine dobili – „Grad Tolerancije“. Na listi vaših najvećih uspjeha, smatrate li ovo najvećim ili je negdje na sredini?
MILOŠEVIĆ: Rekao sam jednu stvar koja je možda interesantna za Crnu Goru. Mi nikada ne znamo da li imamo mnogo sreće ili imamo malo. Mi u Crnoj Gori nikada ne možemo da se dogovorimo oko toga. I kada me pitate i za nesreću, kada vidite lice mjesta, većina će reći - imali smo mnogo sreće, a drugi će - nažalost, stradalo je toliko ljudi. Mi nikada ne odredimo mjeru. Mislim da u svemu ovome, nažalost, u slijedećem periodu moramo da postavimo daleko veće standarde življenja i onda u tom pravcu će, i ovo što vi pitate, smatrati uspjehom. Uspjeh je što su taj dan svi bili zajedno, bez obzira na vjeru, naciju, partiju. Jedni pored drugih bili smo zajedno i u bolu i kada su se saopštavale najcrnje stvari i kada su se ti ljudi ispraćali do vječne kuće. Bijelo Polje je po tome prepoznatljivo. To nije samo moja zasluga, to je jedna dobra tradicija koja postoji u Bijelom Polju. Ja pokušavam zajedno sa svojim saradnicima i sa kolegama i svim građanima Bijelog Polja, da afirmišem, jer sve političke razlike će da prođu i na kraju ostaju samo ljudi.
RSE: Da spomenem i jednu zanimljivost, ili koincidenciju. Pirot i Bijelo polje su gradovi tolerancije za 2004. godinu. Gospodin Tarzan Milošević je Bjelopoljac, a njegova supruga Svjetlana, Piroćanka.
MILOŠEVIĆ: To je bilo sticajem okolnosti i to se desilo prije 2004. godine. Meni je tazbina iz Pirota, otac joj živi tamo i to je neka slučajnost. U životu se mnoge slučajnosti ukazuju ili potvrđuju. Nažalost i ovdje, ako jednoga dana budemo analizirali svaku sudbinu čovjeka koji je stradao, vidjećete da je to jednostavno neko birao da nastrada na taj način, to je nevjerovatno. Ne možete da shvatite da je, recimo, majka ćerke jedinice rekla da ne idu u nedjelju, da je gužva i da putuju u ponedjeljak, ili recimo da je policajac rekao da neće da ide u subotu kod sestre da ne bi djecu prehladio nego ostavio da ide u ponedjeljak. Možete da zamislite kolika je je to sudbina i igra sa ljudskim životima.
RSE: Kako smo kazali, život ide dalje, četvrta je godina da ste na čelu opštine. Što bi ste izdvojili kao uspješne poduhvate, a što smatrate subjektivnim propustima, da ne kažem, greškama?
MILOŠEVIĆ: Mislim da za ove četiri godine smo najviše uradili na infrastrukturi, to svi u Crnoj Gori znaju. Međutim, mislim da političke tenzije, ljudski odnosi, nacionalne tenzije, nikada nisu bile manje u Bijelom Polju i razlika od prije četiri godine i sada je ogromna. Bez obzira kako se ljudi politički promišljaju, međusobno se odlično razumijemo, nema više da ne govorimo, međusobno se pozdravljamo i izvanredno sarađujemo. Ovo nije demagogija nego je to razmišljanje i ljudi različitih partija, vjera i nacija. Ja to stavljam pod jedan. I ono što je vrlo bitno kada govorimo o tim stvarima, moje su sve političke ambicije vezane za Bijelo Polje i ja tu vidim prednost. Znači, želim da napravim nešto dobro za svoj grad i ja u tome nalazim punu satisfakciju. Moje se ambicije sigurno završavaju sa Bijelim Poljem. Imam ambicije da uradim nešto dobro za svoj grad, imam podršku građana i mislim da je to najvažnije. A kada bih govorio o propustima, normalno da svako ko radi neki posao može mnogo više i bolje. Mislim da smo možda na polju privrede, jednim dinamičnijim odnosom, mogli više da uradimo. Zato ćemo na polju poljoprivredi i turizma moći ćemo u narednom periodu da vrlo brzo da nadoknadimo da bi smanjili broj nezaposlenih i da bi poboljšali socijalnu sliku u Bijelom Polju.
RSE: Ja ću vama da kažem zašto vas novinari i građani često optužuju, a Vi mi kažite što je od toga sve tačno. Kažu da pravite lapsus kada kažete da će u Bijelom Polju u kratkom roku biti otvoreno 3.500 novih radnih mjesta, da je vam opštinska administracija glomazna, da su vam aršini u potpori privatnom preduzetništvu nejednaki, da imate favorite, da ćete projektom skijališta Bjelasica uništiti šume i da će biti više štete nego koristi, da slabo radite na privlačenju stranih investicija i da ste pomalo pristrasni i «lake ruke» u finansiranju fudbalskog kluba Jedinstvo. Što je od toga tačno?
MILOŠEVIĆ: Nabrojali ste dosta stvari, a ja ću da vam kažem. Prvo ulaganje u sport, ne smatram da je to strašno nego da je to upravo naša budućnost i nikada mi nije žao kada ulažemo u mlade ljude. Što se tiče planine Bjelasice, imamo ljude koji dolaze i mi tražimo da oni nama samo govore šta treba da uradimo, kao što su oni uradili u njihovim državama, znači to uopšte nije tačno da ćemo uništiti. Što se tiče opštinske administracije, tačno je. Jedan dio socijalnih slučajeva i problema riješili smo zapošljavanjem ljudi. Mislim da, ako smo pomogli ljudima da sa jednom platom od 100 do 120 eura prežive, mislim da nismo napravili ništa strašno. Broj ljudi je manje bitan od toga koliko je lokalna uprava bila efikasna. U budžetu opštinskom lični dohoci su ispod 20 posto, a oni su nekada bili 60 posto, tako da i to nešto znači.
RSE: A 3.500 radnih mjesta?
MILOŠEVIĆ: Imam na spisku tačno, govorim vam o periodu od oko tri i po godine, da je oko 3.500 ljudi zaposleno, što može da se proveri.
RSE: Ja ću reći nešto veoma pozitivno o vama, što ste prećutali. Izabrani ste za predsjednika Asocijacije NAVAS, gradova jugoistočne Evrope. Što ova pozicija može donijeti Bijelome Polju?
MILOŠEVIĆ: Ta pozicija Bijelom Polju i Crnoj Gori može mnogo da donese, mnogo više nego što ljudi shvataju. To je 4.000 opština i ta organizacija je formirana 6. septembra u Skopju. Neće biti potrebno implementirati projekte u deset država jugoistočne Evrope, nego na jednome mjestu, a te projekte predstavljati ostalim državama. Pozitivne prakse prenijetih iz država jedne u drugu. Tako da smo mi jedna podrška Savjetu Evrope, sa jednom kancelarijom u Briselu, sa podrškom od milion eura slijedeće godine. Već smo napravili jednu osnovu za nastavak i dobar rad te organizacije.
RSE: U Bijelom Polju ubjedljivo vlada koalicija DPS-SDP. Vi ste član Demokratske partije socijalista. Koliko to utiče na pomoć Vlade revitalizaciji privrede Bijeloga Polja u odnosu na neke druge opštine i gradove u kojima koalicija nije na vlasti?
MILOŠEVIĆ: Mi, nažalost, nijesmo uspjeli niti jednu fabriku da privatizujemo. Znači, u tom dijelu nije bilo neke podrške Vlade. Podrška Vlade je bila u vezi sa davanje 24 lična dohotka. Vrlo je važno reći da mi nijesmo od nikoga dobili blanko podršku. Dobili smo podršku za kvalitetne projekte.
RSE: Da li je tačno da javno govorite da će Berane dobiti finansijsku podršku kada u tome gradu DPS dođe na vlast?
MILOŠEVIĆ: Prvo, ja to javno ne govorim. Na građanima je Berana da oni sami prepoznaju šta je njihov interes. Bijelo Polje u jednom proteklom periodu, u kojem je imala jednu kvalitetnu saradnju sa Vladom, dobilo je jedan tempo razvoja i zahvaljujući tome mi smo napravili jedan brži razvoje nego što su Berane i Pljevlja. Na građanima je da odluče za koga će glasati. Ako misle da je ovo najbolje rješenje, oni će ponoviti to, ako misle da je ovo što se desilo u Bijelom Polju bolje rješenje, onda će glasati za DPS i SDP.
RSE: Zašto vas kolege zovu «katerpilator», a zašto vas prijatelji pitaju da li ste od bavljenja politikom počeli da se smanjujete sa svojih dva metra visine?
MILOŠEVIĆ: Vjerovatno zato što čovjek stalno pokušava da vuče naprijed, stalno pokušavamo nešto što je dobro, svaku dobru ideju pokušavamo da donesemo u grad i da je afirmišemo na jedan kvalitetan način. A čovjek se vjerovatno zbog godina smanjuje, a ne samo zbog toga.
RSE: Da kažemo da je katerpilator ona ogromna mašina koja ravna terene, to bih ja rekla, kako kažu ljudi koji vas poznaju, zahvaljujući vašoj neiscrpnoj energiji. Vi ste ekonomista, imali ste nekada i privatni biznis. Gdje se bolje snalazite, u privredi ili politici?
MILOŠEVIĆ: Realno mislim da je to jedno sa drugim usko povezano. Mislim da predsjednici opština trebaju da budu ljudi koji su menadžeri i koji mogu da osmisle tu aktivnost. U tom smislu kažem da je teško da predsjednik opštine bude političar.
RSE: Jeste li uspješniji u sportu i kvizovima znanja ili na čelu bijelopoljske opštine? Da spomenem da ste u kultnim kvizovima Olivera Mlakara Vi i vaš brat Nebojša bili višestruki pobjednici, ali i to da ste bili kapiten košarkaškog kluba «Višegrad» i da ste preko sporta upoznali svoju suprugu, takođe košarkašicu.
MILOŠEVIĆ: Sve što ste rekli je tačno, ali hoću da vam kažem da je to bilo mnogo ljepše vrijeme da bavi tim stvarima i u to vreme je to bilo nešto slađe, sa manje obaveza i predstavljalo je zadovoljstvo. Sada ste stalno pred nekim iskušenjima, pod prismotrom kako će na to da reaguje javnost, i onda sa mnogo više opterećenja radite. Ali i sada se čovjek raduje svakom urađenom poslu. Znači, rasvjeti, trotoaru, ulici, novom zaposlenju itd.
RSE: Evo vidjećemo u čemu ćete biti uspješniji. Po čemu ćemo vas, kada zađete u godine starosti, više pamtiti - po kvizovima i košarci ili kao predsjednika Opštine Bijelo Polje. Ja se sjećam jednog razgovora Seada Sadikovića sa vama, u kojem vam je postavio neobično pitanje, a tiče se vašeg imena i prezimena. Naime, on vas je tada pitao što vam je više zadavalo napora u objašnjavanju, filmski lik ili srbijanski autokrata, danas u Hagu?
MILOŠEVIĆ: Ja se nikada nijesam odricao ni jednoga ni drugoga. Kada sam bio mlađi ime Tarzan je bilo dosta neobično, ali mi nije smetalo nego, naprotiv, brže sam upoznavao ljude i brže sam napravio komunikaciju sa njima. A u vrijeme Miloševića bilo je lijepo čuti to ime Milošević i onda je to predstavljalo neku prednost. U vremenu kasnije, kada sam odlazio i vani, posebno su bile provjere mojih dokumenata. Tako da, bio sam pod posebnom prismotrom u oba slučaja.
