Dostupni linkovi

logo-print

Za narod je sve neizvjesno, osim hladnoće


Pavle STANIŠIC, novinar iz Doboja

Subota, 21. januar 2005. godine
Subota i nedjelja su ovdje dani vikenda i mira. Grad napuštaju biznismeni i političari. U onim bijesnim limuzinama odlaze u svoja obližnja sela, iz kojih su nedavno doselili. Tako biračima daju do znanja da se oni brinu za poljoprivredu, a u stvari najviše ih zanima stanje vlastitog stočnog fonda, prilično ugroženog proteklim svetkovinama. Na lokalnom radiju nam ostavljaju zvuke svog rodnog kraja da znamo gdje su, a ni da ne zaboravimo gdje smo mi. Tako se u ova dva dana vraća sebi grad koji se i sada zove Doboj. Ne mogu da se ne sjetim onog Borhesovog zapisa: „Rođen sam u gradu koji se također zvao Buenos Aries“. Asocijacije je slučajna i svaka sličnost je isključena.

Nedjelja, 22. januar 2006. godine
Nedjelja je dan tišine. Ulice nisu zakrčene urlajućim saobraćajem kao obično, a tišina je onakva kakvu priželjkuje poljska pjesnikinja Eva Lipska, koja se osjeća u velikoj brbljavosti svijeta kao šapat ubačen u akustički fortisimo. Njen pjesnički glas guši glasna osrednjost, urlajući motori stadiona, politička zveka. Preglasna je čak i sekunda ljubavi. Tako će biti sve dok, kaže Lipska, mrtva tišina ne udari u svoj uzvišeni ton. Istorija, kao i uvijek, pridati će tome publicitet da bi zaglušila nečije dozivanje u pomoć. Dozivanje u pomoć se možda čuje još samo u poeziji jer i ona već doziva u pomoć tražeći spasenje od onih koji odavno ne čuju ni vlastiti glas.
Književno djelo ovdje, bez obzir kod kojeg izdavača, može da objavi samo onaj autor kojeg finansijski podrži jedan biznismen. Tako ti finansijeri, koji su se ko zna kako domogli novca, postaju sa svojim ukusima i kriterijima glavni urednici i naših najkreativnijih duhovnih preokupacija. Oni vladaju svim oblastima, pa i kulturom. To su neprikosnovene zakonitosti tržišta kako ih oni vide. Nije ni čudo što je neko, ko zna kojim povodom, na jednom zidu u gradu ispisao grafit: „Ko zna bolje, široko mu minsko polje“. To je odličan odgovor svima koji imaju drugačije mišljenje. Neko ga je dobro pročitao.
Iz svih ovih aparata koji me okružuju čujem mnoge žalosne vijesti o pogibijama beskućnika od sibirskih hladnoća, o teroristima samoubicama, a među njima i vijest o smrti predsjednika Kosova, Ibrahima Rugove. Tome će istorija svakako dati poseban značaj, ili publicitet, kako bi rekla Lipska.


Ponedjeljak, 23. januar 2006. godine
Ponedjeljak je pijačni dan kada većina očajava zbog poskupljenja. Istina, novine pišu da porez na dodanu vrijednost nije izazvao divljanje cijena, ali tako ne misle potrošači. Kada sam jutros prosjaku na ulici dao uobičajenih 50 feninga, razočarano me je upitao: „A PDV“? Morao sam mu priznati i PDV. I njega koštaju mjere ekonomske politike, a novine ne čita.
Ipak, sve je tako svijetlo jer snijeg sipa kao nekada. To, da sipa kao nekada, telefonom mi je javio jedan pjesnik iz Banja Luke, kojem vjerujem jer ja sam prilično zaboravan i ne znam kako je to nekada bilo.
Na kraju i ovoga dana još jedna preteška vijest. Tragična saobraćajna nesreća u Crnoj Gori donosi ponude iz svih republika bivše Jugoslavije da pomognu. Žalosno, ali istorijski provjereno, nesreće nas zbližavaju.

Utorak, 24. januar i srijeda, 25. januar 2006. godine
Utorak i srijeda u javnom životu protiču u znaku četvrtka jer to je dan „D“ za vladu Republike Srpske, ali i za opoziciju. Za narod je sve neizvjesno, osim hladnoće. Za četvrtak najavljuju vanrednu sjednicu Narodne skupštine i sibirske hladnoće.
Razmišljam o tome kako je gospodinu premijeru Bukejloviću. Ne mislim na glasanje o povjerenju vladi. Mislim kako vjerovatno ne može spokojno da spava kada se najavljuju sibirske temperature, a onoliko je ljudi u improvizovanim šupama. Puni su ih i gradovi i televizijski ekrani. Ima čak i nezbrinute djece. Usred Doboja, gdje i on obitava, izvjesni poduzetnik neobičnog nadimka, je prikupio milione i sklopio ugovor sa raseljenim i drugim licima da im izgradi jeftine i komforne stanove. Radi toga je porušio čak i neke kuće usred grada. Već su prošle dvije godine otkako je trebalo da ti ljude usele, a od stanova ni traga. Tužilaštvo ne smatra da tu ima za njega posla dok se ne uspostavi kakva pravna država. Bogami, ni advokati se baš ne usuđuju da zastupaju prevarene. Kako li je premijeru kada čuje koliko je ljudi od hladnoće izgubilo život u Rusiji i Poljskoj? Možda misli da su ovi naši otporniji? On ima povjerenja u svoje birače. Ne bi mu sada pravili takve neprilike kada on ima mnogo većih. Da je ovdje danas ona alternativa, to bi sigurno bilo detaljno i javno istraženo, ali nema više, ni onog našeg češkog kolege, Jana Urbana, koji nas je hrabrio i branio, ni alternative. Kada je bilo najteže, bilo nam je najlakše. Onaj filozof paradoksa bi rekao: „Vjerujem jer je nevjerovatno“. Kod nas je uglavnom sve tako paradoksalno i nevjerovatno.

Četvrtak, 26. januar 2006. godine
Danas treba da padne vlada. Sjednica dugo ne počinje. Onda se dugo prekida. Nama pada samo standard.
Evo i večernjih vijesti. Pala je. Ne znam da li je to dobro ili nije, ali znam da je za demokratiju vrlo korisno.

Petak, 27. januar 2006. godine
Danas je Sveti Sava. Konačno je to u Republici Srpskoj od ove godine školska slava. Smanjen je broj januarskih praznika koje su svečano i neradno svi obilježavali. Pa ipak, čini mi se da bi i u ovom slučaju još ponešto trebalo da se izmijeni. Pošto u svim školama svi učenici nisu iste religijske pripadnosti, i tih će slučajeva biti sve više, možda bi bilo bolje da to bude školski praznik, a ne slava, što je čisto religijska kategorija. Za takvo obilježavanje prvog prosvjetitelja i književnika našlo bi se dosta ozbiljnih razloga, ali vrijeme će ih, kao i mnoge druge, jednoga lijepog dana samo dogurati pod naše prozore.
XS
SM
MD
LG