Najnoviji napad na već pretučenog Svetozara Đorđevića dogodio se u ponedjeljak 16. siječnja dok je u stubištu otključavao svoj poštanski sandučić i iznenada, ovaj put od trećeg susjeda, dobio je snažan udarac u rame:
„On me je udario laktom u ruku. Rekao mi je da još ne znam s kim imam posla.“
Davor Tor iz Policijske uprave zagrebačke potvrđuje da je Đorđević ovog ponedjeljka ponovo prijavio da je fizički napadnut:
„Tom prilikom je naveo da ga je osoba, koju on poznaje iz viđenja, koja se druži sa gospođom sa drugog kata, u prolazu laktom udarila u bolesno rame. Obavili smo razgovor sa onim osobama koje je gospodin Đorđević naveo. Po potrebi ćemo ponovo izvijestiti mjerodavne organe pravosuđa.“
Sedamdesetpetogodišnji umirovljeni oficir bivše JNA, Svetozar Đorđević, živi u toj zgradi već 30 godina. U mirovinu je otišao 1983. godine. No, unatoč tome, proživio je, kaže, svašta i početkom devedesetih:
„Bilo je svakakvih prijetnji putem telefona i mnogo čega drugog, ali me niko nije direktno mlatio kao sada.“
U samo mjesec dana Svetozara su, kako tvrdi, bez ikakvog povoda četiri puta fizički napali. Njegova kćerka, Snježana Đorđević, podsjeća da se prvi nasrtaj dogodio 3. prosinca, kad je njezin otac, kao i mnogi stariji ljudi, hranio pred zgradom golubove:
„Prvo su ga napali što hrani golubove jer to ne smije činiti. Onda ga je umirovljeni policajac počeo, prvo verbalno vrijeđati, a potom ga je i napao. Gušio ga je. Bacio ga je na pod i udarao glavom u glavu. Otac je počeo bježati, a napadač je utrčao za njim u hodnik naše zgrade sve do lifta. Tata je jedva uspio pobjeći stepenicama do našega stana. Policija je u izjavi za medije rekla da prilikom prvog napada nije bilo fizičkog kontakta, a zaista ga je bilo. Tata je u šoku došao kući. Osobno sam pozvala 92 i došli su policijski djelatnici.“
Đorđevićevi napominju da je riječ o novim stanarima, umirovljenom policajcu i hrvatskom branitelju, kojima, prema Đorđevićevim riječima, jednostavno smeta njegovo ime na vratima:
„Čim je vidio prezime, pa još i ime Svetozar, rekao je da mu neće valjda Đorđević komandovati u Hrvatskoj. Također je rako da ako me ovi prije nisu likvidirali, onda ću me likvidirati on.“
Najteži napad i, kako tvrdi, uz povike „ubij četnika“, Đorđević je doživio na Badnjak pravoslavnog Božića:
„Kada sam se vratio iz crkve, ispred ulaznih vrata zgrade su me odjednom počeli mlatiti. Pao sam. Nogirali su me, vikali, vrijeđali i više nisam znao za sebe. Kada sam došao sebi, ušao sam u lift i stigao kući. Bio sam sav krvav.“
Policijski analitičar, Davor Tor:
„Nama je žao da to gospodin Đorđević osjeća kao etničko nasilje, ali iz naših razgovora ne možemo reći da je riječ o tome.“
Takav zaključak policija donosi na temelju tridesetak obavljenih razgovora sa ostalim Đorđevićevim susjedima:
„Od svih tih tridesetak osoba sa kojima smo razgovarali, gotovo da nijedna osoba ništa ružno nije rekla o gospodinu Đorđeviću.“
Đorđevićevi se i ne žale na trideset ostalih susjeda, već na trojicu novo doseljenih koje su svaki put prijavili policiji, ali oni ga, unatoč tome, i danas bubaju laktom i dobacuju: „Pa, još si živ“:
„Kako niko ništa ne poduzima protiv njih, oni sile. Više od mjesec dana živim gore nego u 1991. godini. Nedopustivo je da me tako mlate i vrijeđaju. Ništa u ovoj državi ne funkcionira kako treba. Nema pravne države.“
Predstavnik Policijske uprave zagrebačke ponavlja da je policija svoj posao obavila:
„Mi smo izvijestili sud o imenima i prezimenima ljudi koje je on naveo da su ga napali. Ovisi o pravosudnim organima što će napraviti jer on je jasno i glasno imenovao koje osobe su ga napale.“
„On me je udario laktom u ruku. Rekao mi je da još ne znam s kim imam posla.“
Davor Tor iz Policijske uprave zagrebačke potvrđuje da je Đorđević ovog ponedjeljka ponovo prijavio da je fizički napadnut:
„Tom prilikom je naveo da ga je osoba, koju on poznaje iz viđenja, koja se druži sa gospođom sa drugog kata, u prolazu laktom udarila u bolesno rame. Obavili smo razgovor sa onim osobama koje je gospodin Đorđević naveo. Po potrebi ćemo ponovo izvijestiti mjerodavne organe pravosuđa.“
Sedamdesetpetogodišnji umirovljeni oficir bivše JNA, Svetozar Đorđević, živi u toj zgradi već 30 godina. U mirovinu je otišao 1983. godine. No, unatoč tome, proživio je, kaže, svašta i početkom devedesetih:
„Bilo je svakakvih prijetnji putem telefona i mnogo čega drugog, ali me niko nije direktno mlatio kao sada.“
U samo mjesec dana Svetozara su, kako tvrdi, bez ikakvog povoda četiri puta fizički napali. Njegova kćerka, Snježana Đorđević, podsjeća da se prvi nasrtaj dogodio 3. prosinca, kad je njezin otac, kao i mnogi stariji ljudi, hranio pred zgradom golubove:
„Prvo su ga napali što hrani golubove jer to ne smije činiti. Onda ga je umirovljeni policajac počeo, prvo verbalno vrijeđati, a potom ga je i napao. Gušio ga je. Bacio ga je na pod i udarao glavom u glavu. Otac je počeo bježati, a napadač je utrčao za njim u hodnik naše zgrade sve do lifta. Tata je jedva uspio pobjeći stepenicama do našega stana. Policija je u izjavi za medije rekla da prilikom prvog napada nije bilo fizičkog kontakta, a zaista ga je bilo. Tata je u šoku došao kući. Osobno sam pozvala 92 i došli su policijski djelatnici.“
Đorđevićevi napominju da je riječ o novim stanarima, umirovljenom policajcu i hrvatskom branitelju, kojima, prema Đorđevićevim riječima, jednostavno smeta njegovo ime na vratima:
„Čim je vidio prezime, pa još i ime Svetozar, rekao je da mu neće valjda Đorđević komandovati u Hrvatskoj. Također je rako da ako me ovi prije nisu likvidirali, onda ću me likvidirati on.“
Najteži napad i, kako tvrdi, uz povike „ubij četnika“, Đorđević je doživio na Badnjak pravoslavnog Božića:
„Kada sam se vratio iz crkve, ispred ulaznih vrata zgrade su me odjednom počeli mlatiti. Pao sam. Nogirali su me, vikali, vrijeđali i više nisam znao za sebe. Kada sam došao sebi, ušao sam u lift i stigao kući. Bio sam sav krvav.“
Policijski analitičar, Davor Tor:
„Nama je žao da to gospodin Đorđević osjeća kao etničko nasilje, ali iz naših razgovora ne možemo reći da je riječ o tome.“
Takav zaključak policija donosi na temelju tridesetak obavljenih razgovora sa ostalim Đorđevićevim susjedima:
„Od svih tih tridesetak osoba sa kojima smo razgovarali, gotovo da nijedna osoba ništa ružno nije rekla o gospodinu Đorđeviću.“
Đorđevićevi se i ne žale na trideset ostalih susjeda, već na trojicu novo doseljenih koje su svaki put prijavili policiji, ali oni ga, unatoč tome, i danas bubaju laktom i dobacuju: „Pa, još si živ“:
„Kako niko ništa ne poduzima protiv njih, oni sile. Više od mjesec dana živim gore nego u 1991. godini. Nedopustivo je da me tako mlate i vrijeđaju. Ništa u ovoj državi ne funkcionira kako treba. Nema pravne države.“
Predstavnik Policijske uprave zagrebačke ponavlja da je policija svoj posao obavila:
„Mi smo izvijestili sud o imenima i prezimenima ljudi koje je on naveo da su ga napali. Ovisi o pravosudnim organima što će napraviti jer on je jasno i glasno imenovao koje osobe su ga napale.“
