Dostupni linkovi

logo-print

Gipsani letovi


„Žao mi je, kaže, što sam iz Bosne i Hercegovine morao otići u trenutku kad sam toj zemlji mogao najviše dati, žao mi je što nakupljeno znanje sada krčme neki drugi... I da sam ja sam, još to i ne bi bilo tragično. Nažalost, takvih je mnogo“, kaže dr Senail Sivro.

Kad se jednog dana nađete pred, čini vam se, nepremostivom preprekom stranog svijeta koji vas ne poznaje i kojem se morate dokazati da vrijedite, onda vam se rat čini sitnicom, kaže dr Senail Sivro, prisjećajući se svojih početaka u Nizozemskoj, kamo je otišao nakon dvije ratne godine provedene u Hrasnici i Zenici. Da bi uopšte bio primjećen među kolegama u Nizozemskoj, naš jutrošnji gost najprije je prihvatio ponudu da ode u Ruandu, u kojoj je u to vrijeme bjesnio rat.

Saznaćete kakve su razlike između ratnih povreda iz bosanskohercegovačkog rata u Ruandi, zašto je našem gostu bilo lakše liječiti ranjene u Africi, nego u svojoj domovini, te kakve veze s tim imaju emocije. Kakvo je porijeklo vrlo rijetkog prezimena Sivro, kada je prvi put čuo kako se stvarno zove, na koji način pomaže našim ljudima u Nizozemskoj i kako se može unaprijediti zdravstvo u Bosni i Hercegovini, za šta Nizozemci u zimskim mjesecima imaju poseban avion, kakvi su ljudi u toj zemlji, je li tačno da su otvoreni, nasmijani i prijateljski raspoloženi prema strancima, samo su neka od pitanja na koja vam jutros odgovara Senail Sivro

* * * * *
SIVRO: Završio sam medicinu, specijalizirao anesteziologiju, a onda opštu hirurgiju. Radio sam kao anesteziolog i hirurg. Sticajem okolnosti sam morao Bosnu napustiti, tako da sam sad u Holandiji, gdje takođe radim kao hirurg.

RSE: Pretpostavljam da je taj sticaj okolnosti o kojem govorite, bio rat.

SIVRO: Za vrijeme samog rata sam bio u Sarajevu, odnosno u Hrasnici. Tamo sam osnovao bolnicu, gdje sam radio sedam mjeseci, praktično od samog početka rata. Onda sam se vratio u Zenicu, u februaru 1993. godine. Tada sam napravio neke dobre poteze, recimo prvu laporoskopiju i tako dalje. Međutim, zbog niza problema više nisam mogao ostati u Zenici, morao sam otići. To je za mene bilo vrlo neugodno iskustvo.

RSE: Ne želite o tome govoriti?

SIVRO: Stvari se ne mogu vratiti. To ništa ne mijenja stvar. Meni je žao da se to tako odigralo, jer sam morao otići kad sam najviše dao, najviše znao i najviše mogao. To znanje koje sam akumulirao i koje imam ipak nije malo, a ono se sada daje ovdje. Za mene lično to nije nazadovanje, i ovdje sam u tom stručnom, medicinskom pogledu napravio veliki iskorak. Ali nisam ja jedini. Da sam ja jedini, i ne bi bila neka šteta, već nas ima dosta. Pogotovo iz Zenice. Dosta značajnih ljudi je moralo otići. Jednostavno nisu mogli ostati, što zbog sukoba, što zbog nebrige te društvene zajednice za svoje kadrove.

RSE: Šta se konkretno dogodilo, gdje je došlo do tog razlaza?

SIVRO: Teško je reći. Nisam imao neki specijalan razlog. Jednostavno sam počeo teže da živim. Najednom su počeli da mi pretresaju stan, najednom sam postao protivnik zemlje, bez ikakvog posebnog povoda, ni dan danas ne znam zbog čega, i došlo je do toga da su me strani vojnici evakuisali iz mog rodnog grada.

RSE: Godine 1994. vi se odlučujete otići iz Bosne i Hercegovine, konkretno iz Zenice.

SIVRO: Iskreno da vam kažem, ja nisam ništa odlučio. Za mene su drugi odlučivali. Kada je postalo toliko opasno da mi je život bio u pitanju, pokupljen sam i evakuisan. Tako da ja sam nisam ništa odlučivao, niti me je ko šta pitao. Od 1994. godine nisam tamo. Imao sam sreću da je u tom trenutku moja sestra brinula za moju porodicu. Moja žena i djeca su već bili ovdje, tako da sam imao gdje otići. Kad čovjek pobjegne iz rata, misli da je riješio sve probleme i da ga čeka raj. Međutim, tek onda upadnete u probleme, kad vidite da nemate šta raditi, da vas ne priznaju, da ste bezvrijedni, da nemate pristupa ničemu i tako dalje. Imao sam sreću da nisam bio u izbjegličkom kampu, već s familijom, ali većina ljudi jeste. Tako da su to teži momenti nego sam rat. Nakupio sam se te gorčine i onda sam odlučio da odem da radim kao hirurg traumatolog u Ruandi. Tad je tamo izbio rat. Radio sam pola godine u Africi, gdje sam vodio jednu bolnicu za jednu međunarodnu medicinsku organizaciju. Dobio sam odlične reference od doktora s kojima sam radio, tako da sam na osnovu tih referenci uspio ovdje da uspostavim kontakt sa lokalnim doktorima, odnosno da neko sa mnom razgovara o eventualnom poslu, usavršavanju, priznavanju diploma i tako dalje. Inače, to je jedna vrlo težak u mučan put. Dosta naših ljudi ovdje jednostavno nije uspjelo zato što nisu imali sreće ili nisu imali dovoljno strpljenja da se bore sa neugodnostima i preprekama koje stoje na putu. To je čitav niz problema i za to treba imati jako puno živaca. Treba i dosta znati, to je tačno. Međutim, naši ljudi znaju, ali ne dobiju šansu. Meni je pomoglo iskustvo iz Bosne, ali naročito iskustvo i reference iz Ruande, tako da sam relativno brzo došao u situaciju da pokažem šta znam.

RSE: Znači, najteže je zapravo dobiti priliku da pokažete da znate da radite.

SIVRO: Jako je teško doći do onog s kim možete razgovarati o tom eventualnom poslu, jer su ti krugovi ovdje vrlo zatvoreni, pogotovo ti medicinski krugovi, koji se međusobno štite. To je praktično država u državi. Tako da je dosta teško doći u situaciju da uopšte razgovarate, da kažete ko ste i šta ste. Kad dobijete priliku i kad vide ko ste, da imate neko znanje i tako dalje, onda to ide. Sada sam u situaciji da sam odlučujem o svemu, nemam nikoga iznad sebe, sve određujem sam.

RSE: Šta tačno radite, u kojoj bolnici, ko su vaši pacjenti, ko su vaše kolege…?

SIVRO: Sada sam zaposlen u jednoj relativno manjoj bolnici, u gradu Almeri, odmah kod Amsterdama. To je novi grad koji strašno brzo raste. To je najbrže rastući grad u Holandiji – otprilike za deset posto stanovništva svake godine, što je za ove prilike vrlo brz tempo. Bolnica ima šest hirurga i ja sam jedan od njih. Unutar hirurgije kao discipline su određene oblasti. Svako od nas ima određenu svoju najjaču stranu. Ja se najviše bavim traumatologijom, i to opštu traumatologiju, mada radim i opštu hirurgiju. Anestezijom se, nažalost, ne bavim, jer ovdje u Holandiji može biti priznata samo jedna specijalizacija, tako da sam morao da se odlučim za jednu i izabrao sam hirurgiju.

RSE: Šta se krije iza opšte traumatologije?

SIVRO: Radi se najviše o prelomima kostiju, posebno prelomima kostiju kod starijih ljudi, onda prelomima kukova, prelomima dugih kostiju, povredama u saobraćajnim nesrećama, povredama mekih tkiva, organa, jetre, trbuha, grudnog koša. To je moja specijalnost.

RSE: Laik bi rekao – pa Nizozemska je ravna zemlja, zar se tamo može slomiti noga?

SIVRO: Nizozemci žive dosta avanturistički. Svi se bave sportom, nema veze imaju li devet ili devedeseti i devet godina, tako da se često polome. Čak se lome i oni koji su jednom dobili vještački kuk, pa se opet počnu baviti sportom i slome nogu ispod kuka. To se relativno često događa. Takođe puno putuju po svijetu. Ovdje ima čak i jedan fenomen – takozvani „gipsani“ letovi. Jedan specijalni avion u zimsko doba ne radi ništa drugo nego svake nedelje leti po Evropi i svijetu i skuplja ove što se slome. Pokupi ih iz bolnice u zemlji gdje su se slomili i onda se raspoređuju ovdje po bolnicama da nastave liječenje.

RSE: Znači brinu o svojim građanima.

SIVRO: To je njihova obaveza. Kad pođete na put imate svoje osiguranje. Ako vam se nešto dogodi, kontaktirate osiguranje i oni su obavezni da riješe vaš problem, da se pobrinu za vas, da se pobrinu za porodicu i za automobil koji je ostao tamo.

RSE: Da li biste rekli da je Nizozemska socijalna država?

SIVRO: Jeste. Ona je jako dobra naročito za slabe kategorije stanovištva, kao što su djeca i starci. Mislim da se s njom tu mogu porediti samo još skandinavske zemlje. Ali što se tiče radno sposobne grupe stanovništva, tu je jako velika borba, tu su vrlo žestoki uslovi. Ko radi, nema tako lagan život.

RSE: Znači ovi koji su radno sposobni najviše brinu o ovima koji to još uvijek nisu.

SIVRO: Oni, uslovno rečeno, ispaštaju i plaćaju ono što koriste slabije grupe stanovništva. Holandija se ponosi time da djeca ovdje u školama imaju zaista sve, od hrane i knjiga do svega ostalog. Starije osobe isto tako, ako su došle u situaciju da se neko o njima mora brinuti. Familije se uglavnom o njima ne brinu nego imaju te ustanove, sa ili bez medicinske njege, u zavisnosti od toga šta im je potrebno. Tako da ljudi mogu i te zadnje godine života da provedu ugodno, da su zbrinuti, da o njima neko vodi računa, da se liječe, dolaze na preglede, da se hrane, oblače i tako dalje.

RSE: Postoji jedno predubjeđenje da je Nizozemska zemlja u kojoj su ljudi nasmijani, otvoreni, da je vrlo pristupačna, gostoprimljiva… Kakav je vaš dojam?

SIVRO: Kad dođete kao gost, svugdje vam se osmjehuju. Međutim, ako dođete u situaciju da im konkurišete, osmijesi nestanu i onda vrijedite onoliko koliko znate, koliko ste bolji. Taj utisak o gostoprimstvu stoji, dakle ako ste gost. Ali ako tu živite i radite, onda vam se osmjehuju samo onoliko koliko znate raditi.

RSE: Da li postoji razlika između zaposlenika koji je Nizozemac i onog koji je stranac?

SIVRO: Ja lično nemam nikakve teškoće zbog toga što nisam Nizozemac, ali vjerovatno postoji. Mislim da toga malo više ima u nižim slojevima društva. Ovdje se, evo recimo ja, prvo vrednujem kao doktor, kao hirurg. I ako sam sposoban da odgovorim na zadatke koji mi se postavljaju kao profesionalcu, onda to jesam li stranac ili nisam ne igra neku ulogu. Međutim, ako napravite neki problem, onda se obično primijeti da ste stranac. Ali dok ste lojalan građanin ovog društva, dok radite i dok imaju koristi od vas, nemate nikakvih teškoća. Ja lično nemam nikakvih teškoća.

RSE: Da li ste u međuvremenu postali nizozemski državljanin?

SIVRO: Svako ko boravi ovdje više od pet godina, ako hoće, može postati nizozemski državljanin. To vam daje onda mogućnost da putujete bez problema svuda po svijetu. Ja u sklopu svog posla moram najmanje tri puta godišnje ići u Ameriku. Razmjenjujemo iskustva na kongresima i tako dalje. A to je jedino moguće ostvariti ako imate uredan holandski pasoš. Ne trebaju mi nikakve vize, niti išta. Dok ako imate samo bosanski pasoš, to je čitav niz peripetija. Jednostavno ste blokirani tom jednom formalnošću. Postoji i mogućnost dvojnog državljanstva. Posjedovanjem holandskog pasoša izbjegnete sve neugodnosti stajanja u redovima, čekanja na vizu i tako dalje. A u našem poslu, u hirurgiji, ako se ne poredite s Amerikancima, onda ništa ne vrijedite.

RSE: Amerikanci su neka mjera.

SIVRO: Ako ste od nekoga bolji u Evropi, to nije nešto posebno. Ali ako ste bolji od Amerikanaca, to je nešto drugo. U Evropi je davno završeno takmičenje ko je bolji, sada se takmiči praktično samo sa Amerikancima.

RSE: Zašto ste se opredijelili za traumu i za hirurgiju, a ne za anesteziologiju koja je objektivno gospodskiji posao od hirurgije?

SIVRO: I ja tako mislim, ali i iza toga stoji opet sticaj okolnosti. Naime, kad sam ovdje u Holandiji bio priznat kao ljekar opšte prakse, u toj prvoj fazi, morao sam se izjasniti šta bih htio da mi se prizna, koja od dvije specijalizacije. U tom momentu sam radio na klinici za hirurgiju i da sam rekao da bih htio da mi se prizna anesteziologija, morao bih otići s posla i tražiti drugi, a to je bilo vrlo teško. Tako da sam se opredijelio za hirurgiju da bih mogao ostati da radim tu gdje sam radio.

RSE: Radilo se, dakle, o praktičnim razlozima.

SIVRO: Da, iako mislim da sam bolji anesteziolog nego hirurg.

RSE: Iako u međuvremenu niste prakticirali anesteziologiju?

SIVRO: Kad imaju problema, onda im pomognem. A i u Ruandi sam radio kao anesteziolog i hirurg.

RSE: Koliko su vam iskustva iz Zenice i iz Hrasnice, dakle ta ratna hirurgija, pomogla u tom beskrajnom pokolju koji se desio u Ruandi?

SIVRO: Teško je reći da li su mi pomogla. Postanete svjesni da ljudski rod jednostavno nije savršen, da je spreman da napravi zlo. Da li u Bosni ili u Ruandi, to je isto. Vidite da ljudi jednostavno nisu dorasli onoga što im je dato na upotrebu, a to je taj život. Da to ne cijene, a pogotovo da ne cijene život drugih. Da razlozi da nekog ubiju mogu biti trivijalni. U samom tom hirurško-tehničkom smislu, rat nije bio isti u Bosni i u Ruandi. Tamo je bilo više povreda hladnim oružjem – mačetama. Teške povrede glave, kostiju i tako dalje, međutim uglavnom sječne. Dok su u Bosni bile rane prouzrokovane vatrenim oružjem.

RSE: Šta je vama kao hirurgu bilo teže?

SIVRO: Bosna je bila puno teža, jer su to ljudi koje znate. To su ljudi koji su vam komšije, prijatelji. Ti u Ruandi su ipak bili neki strani ljudi, neki koji nisu moja familija i nisu moji prijatelji. Ja sam tamo bio više profesionalac na zadatku, koji je trebao da obavi to i to.

RSE: A manje emotivac.

SIVRO: Skoro nikako. Oguglate nakon izvjesnog vremena. To sam sebi zamjerio, ali je to stvarno tako. Druga je stvar kad vam padne granata u komšiluku, pa vam dođe teško povrijeđen neko koga znate dvadeset godina, a druga kad vam dolaze ljudi koje nikad niste vidjeli, čiji jezik ne poznajete, ne poznajete njihove običaje. Tako da iz emocionalnog ugla pogleda to nije isto.

RSE: Koliko vam se obraćaju naši ljudi zato što ste „njihov“, a hirurg ste tamo u nekoj bolnici?

SIVRO: Imam stalne pacijente koji su „naši“, a koji dolaze kod mene i zbog stvari koje nemaju veze sa hirurgijom. Ja to razumijem i uvijek ih primim. Često ne znaju ni dovoljno jezik da bi tačno objasnili šta im je. Tako da je vrlo čest razlog zašto dolaze kod mene – jezik. Drugo, koliko god je ovo demokratska zemlja, onda je dosta restriktivna. Vode računa o svakom feningu. Međutim, ja sam, kad su naši ljudi u pitanju, možda malo rasipniji, pa dobiju od mene i možda malo više.

RSE: Protekcija znači.

SIVRO: Pa može se i tako reći. Ipak se ne može reći da sam ja emocionalno potpuno odvojen od tih ljudi. Ja sam dio toga. I meni je ugodno kad dođe neko i priča sa mnom na našem jeziku. To je normalno. To nama svima fali.

RSE: Imate neobično i ime i prezime.

SIVRO: Što se imena tiče, ono je donedavno bilo jedino, a sada ga ima i jedan momak u Vitezu koji ga je dobio po meni. Ja sam treći sin. Roditelji su očekivali curicu i imali su spremljeno žensko ime. Kad sam se ja rodio, bili su strašno razočarani i dali su mi ime koje im je neko predložio, po sistemu – daj šta daš. Vjerujte da ga ni ja nisam koristio dok nisam pošao u školu, jer ga nisam znao. Zvali su me sasvim drugim imenom. U selu gdje sam rođen praktično niko nije znao da se zovem tako kako se zovem, već su me zvali Keno, što nema veze sa Senail. Međutim, kad sam pošao u školu, vidio sam da u mojim dokumentima piše nešto drugo.

RSE: A prezime?

SIVRO: Ko god je Sivro, on je porijeklom iz sela koje se tako zove. Ne zna nam se tačno odakle smo došli. Nema nas puno. Zadnjih godina smo se malo rasuli po svijetu, međutim porijeklom smo svi iz Sivrinog sela, koje se nalazi malo iznad Viteza, u srednjoj Bosni. I sad to selo postoji, tamo je naša porodična kuća, kamo redovno odlazim, gdje imam puno familije, rođaka i tako dalje.

RSE: Je li vam to posjećivanje jedina veza sa Bosnom?

SIVRO: Nije, čak nije ni najjača. Upravo sada sarađujemo – mi, „otpisani“, u inostranstvu, i domaći ljekari smo napravili jednu organizaciju koja se zove Bosanska medicinska inicijativa. To je jedna odlična zamisao, u kojoj sam i ja imao čast i sreću da učestvujem. Zamisao je krenula od profesora Ismeta Kapetanovića i njegovih saradnika sa Instituta za traumatologiju i ortopediju u Sarajevu. Uspjeli smo da skupimo naše ljude iz četrdeset i sedam zemalja, nešto oko trista ljudi koji su napravili određenu karijeru i ime, što u Americi, što u Evropi. Pravimo jedan program prenosa i razmjene znanja. U sklopu toga sam sam u februaru prošle godine održao jedan seminar oko novih operacija kod preloma kuka, jer smo mi ovdje tu otišli dosta daleko. Tako da, na primjer, svi naši bolesnici nakon operacije hodaju drugog dana. Sad smo to uspjeli dole prebaciti. Upravo ovih dana sam zauzet time da im nabavim instrumentarij za to. Tako da će imati, ja mislim, do ljeta mogućnost da rade iste operacije koje se rade ovdje.

RSE: S tim što ćete vi obučavati te ljekare.

SIVRO: Jeste. Već sam uradio prvi dio. Kad god odem dole, odem i na kliniku, gdje sam uvijek ugodno i dobro primljen, osjećam se i tamo kao kod kuće.

RSE: Praktično imate dvije domovine – jedna je Nizozemska, druga je Bosna.

SIVRO: Samo je Bosna moja domovina. Ja ovdje živim, radim, jedem i debljam se. Ali tamo gdje sam rođen, gdje sam odrastao, gdje su mi uspomene, gdje su mi najbolji prijatelji, to se ne može izbaciti iz glave. To stoji na tvrdom disku, u glavi, i ne može se izbrisati. Ali to ne mogu reći za svoju djecu. Oni su odrasli ovdje. Ne mogu to reći ni za sve naše ljude. Ima ih puno koji su zadovoljni ovim ovdje. Kad bih gledao onako životno-tehnički, kako radim i šta radim, gdje putujem i dokle sam došao, morao bih biti zadovoljan. Nisam nezadovoljan, međutim to nije ni blizu život koji sam imao dole.

RSE: Vaša supruga je takođe liječnica. Šta ona misli o svemu tome?

SIVRO: Ona je specijalista za nuklearnu medicinu. Moram reći da je i ona vrlo uspješna u tom svom poslu. Radi u Nacionalnom institutu za rak. Naša se mišljenja razlikuju u pogledu privrženosti Bosni, ali ne zato što ona Bosnu manje voli, nego zato što je više privržena djeci. Ali i ona ima dole majku, sestru, familiju i sigurno da je vezana. Baš prije dvije nedelje je bila u posjeti.

RSE: Kolika su djeca?

SIVRO: Starijem sinu je dvadeset i pet godina, završava fakultet. Blizancima je skoro dvadeset, i oni studiraju.

RSE: Je li se ijedno odlučilo da krene maminim i tatinim stopama?

SIVRO: Ma kakvi. Zgražavaju se pomisli da bi eventualno mogli time da se bave. Možda će eventualno najmlađi sin, ali nisam siguran. Jednostavno nemaju za to afiniteta. Vjerovatno zato što vide koliko mi radimo, koliko smo zauzeti.

RSE: Vide djeca da im se to neće isplatiti.

SIVRO: Upravo tako. Ovdje se jako gleda na to koliko će zarađivati, a koliko će za to morati raditi. To vam je potrošačko društvo. Nema tu više ni sentimenta, ni ljubavi, ni spašavanja života, nego samo – kolika je plata i koliko ću ja za to dobit. Nažalost je to tako. Međutim, imaju izbora, pa se mogu odlučivati. Kćerka studira pravo jer je tako htjela. Ona misli da je to dobro i ja joj želim sve najbolje. Međutim, ja lično nisam za takav posao. Kad bih morao raditi u kancelariji od devet do pet, to bi za mene bio zatvor. Zavisi za šta je ko predodređen. Oni ovdje mogu izabrati i to je velika sreća. To je prednost u odnosu na puno zemalja. Ovdje ono što hoće, to će i postati.
  • 16x9 Image

    Sabina Čabaravdić

    Rođena u prošlom stoljeću. Sasvim slučajno, umjesto pravo završila novinarstvo, već sa 17 se zaljubila u radio i ostala radijski novinar, usprkos izazovima i ponudama s TV-a. Najprije Radio Sarajevo, a potom Radio Slobodna Evropa, koji se 31. januara 1994. godine prvi put oglasio upravo njenim glasom.

XS
SM
MD
LG