Ismet Avdić, nakon završetka rata u BiH demobilisan je kao ratni vojni invalid. Krajem jula 2004. godine počinio je samoubistvo. Kako navode njegova majka Fatima i brat Mihret, izvlačenje poginulih i ranjenih prijatelja ostavilo je na Ismeta trajne posljedice:
“On je meni tako pošao pričati kao da su ti izginuli, a on kupio - bez ruku, bez nogu, bez glave. To mi je par riječi rekao i pao, nije više mogo pričati. Zato sam osjetila da mi nije dobar. Naveče ustane, plače i tako. Dobio nemirnost, jednostvano nemirnost dobio. Pošao je sam na sebe, kaže: ’Ljut sam sam na sebe, nisam dobar.’ I malo, pomalo i tako...”
“Pokušao je jednom samoubistvo prije toga, zaostalo mu od rata. Dođe mu period, možda dan dođe, fin bude, stvarno normalan, nikad da kažeš da je on nenormalan bio. Samo, šta ja znam, nešto ga rastresivalo. I jedan dan, isto tako, plače, govori, za trombon i hoće da ga aktivira. I ja sam pritrčao i srećom izvukao osigurač. I još je par puta, nekoliko puta... Sam je govorio:’Ja više ovako ne mogu izdržati, ubiću se, ubiću se’.”
Prema podacima Udruženja ratnih veterana, na području BiH u posljednjih deset godina dogodilo se više od 1.000 samoubistava demobilisanih vojnika. Od toga, najveći je broj pripadnika Hrvatskog vijeća obrane. Predsjednik Udruženja hrvatskih dragovoljaca, Anđelko Barun, kaže kako razlog počinjenih samoubistava, bar kada su u pitanju pripadnici HVO-a, nisu finansijske prirode, s obzirom na činjenicu da su svi bili egzistencijalno i stambeno zbrinuti:
“Mnogi elementi sigurno su utjecali da oni izvrše samoubojstvo. Možda društvo u kojem živimo - to su ratne traume koje su ostavile na njih trag, a društvo ih je jednostavno prepustilo samima sebi, bez neke stručne liječničke pomoći da bi se njihova rehabilitacija mogla uspješno obaviti. Veoma teško je u ovoj državi u kojoj živimo, gdje vidimo da ljudi koji su izašli iz rata u mnogim elementima su pogođeni i jednostavno su prepušteni samima sebi.”
Na području Federacije BiH živi 45.000 ratnih vojnih invalida. Četiri godine rata, ali postratni period u kojem u većini slučajeva ostaju bez posla, samo su neki od razloga što se pojedini odlučuju na samoubistva, kaže predsjednik Ratnih vojnih invalida u Federaciji, Safet Redžić:
“Ti ljudi koji su imali izuzetne zasluge, ili posebno važne zasluge za opstanak BiH su došli u poziciju da su prvi počeli da gube posao u firmama u kojima su radili. Drugi su se ljudi zapošljavali u nekim novim firmama koje su se osnivale, oni nisu bili ti koji su tamo mogli dobiti posao. Imali su nerijašena stambena pitanja zbog toga što su nekima njihovi objekti već ranije bili spaljeni, neki se nisu mogli vratiti u svoje mjesto prebivališta, a neki nisu ni prije rata imali riješeno svoje pitanje jer su bili mladi, pa nisu ni stigli riješiti svoja stambena pitanja.”
Predsjednik boračke organizacije u Sokocu, Miloš Delić:
“Šta čovjeku drugo preostaje ako je učestvovao u ratu sa 18 godina, ratovao je 4 godine, poslije toga formirao familiju, stekao po dvoje djece, to je četveročlana porodica, a deset godina poslije Dejtona nije našao posao, stanuje privatno, jer nije mu riješeno stambeno pitanje. Postavljam pitanje bilo kom normalnom čovjeku: a šta mu drugo preostaje nego da sam sebi život oduzme i ne gleda muku svoje porodice?”
Socijalni psiholog Nada Ler - Sofronić kaže kako ratna dešavanja izazivaju brojne frustracije, ne samo kod pripadnika vojske već i građana u cjelini:
“Rizične grupe su osobe koje su prethodno imale pokušaj samoubistva, osobe koje su pretrpjele taj enormni stres, osobe koje su sklone depresivnim reakcijama i osobe koje žive u izrazito lošim socijalnim okolnostima, ili koje doživljavaju da ih njihova neposredna socijalna sredina ne razumije i ne prihvata itd.”
U BiH ne postoje validna istraživanja koja bi pokazala koliko su poslijeratni sindrom, te loša briga za demobilisane borce razlozi zbog kojih se ova populacija odlučuje na suicid. U zemlji ne postoji niti jedno savjetovalište, niti zdravstvena organizacija koja bi pomogla ovoj populaciji. No, i pored stručne i blagovremene pomoći, demobilisani borci smatraju da je rješenje problema u krovu nad glavom i punom trbuhu.
“On je meni tako pošao pričati kao da su ti izginuli, a on kupio - bez ruku, bez nogu, bez glave. To mi je par riječi rekao i pao, nije više mogo pričati. Zato sam osjetila da mi nije dobar. Naveče ustane, plače i tako. Dobio nemirnost, jednostvano nemirnost dobio. Pošao je sam na sebe, kaže: ’Ljut sam sam na sebe, nisam dobar.’ I malo, pomalo i tako...”
“Pokušao je jednom samoubistvo prije toga, zaostalo mu od rata. Dođe mu period, možda dan dođe, fin bude, stvarno normalan, nikad da kažeš da je on nenormalan bio. Samo, šta ja znam, nešto ga rastresivalo. I jedan dan, isto tako, plače, govori, za trombon i hoće da ga aktivira. I ja sam pritrčao i srećom izvukao osigurač. I još je par puta, nekoliko puta... Sam je govorio:’Ja više ovako ne mogu izdržati, ubiću se, ubiću se’.”
Prema podacima Udruženja ratnih veterana, na području BiH u posljednjih deset godina dogodilo se više od 1.000 samoubistava demobilisanih vojnika. Od toga, najveći je broj pripadnika Hrvatskog vijeća obrane. Predsjednik Udruženja hrvatskih dragovoljaca, Anđelko Barun, kaže kako razlog počinjenih samoubistava, bar kada su u pitanju pripadnici HVO-a, nisu finansijske prirode, s obzirom na činjenicu da su svi bili egzistencijalno i stambeno zbrinuti:
“Mnogi elementi sigurno su utjecali da oni izvrše samoubojstvo. Možda društvo u kojem živimo - to su ratne traume koje su ostavile na njih trag, a društvo ih je jednostavno prepustilo samima sebi, bez neke stručne liječničke pomoći da bi se njihova rehabilitacija mogla uspješno obaviti. Veoma teško je u ovoj državi u kojoj živimo, gdje vidimo da ljudi koji su izašli iz rata u mnogim elementima su pogođeni i jednostavno su prepušteni samima sebi.”
Na području Federacije BiH živi 45.000 ratnih vojnih invalida. Četiri godine rata, ali postratni period u kojem u većini slučajeva ostaju bez posla, samo su neki od razloga što se pojedini odlučuju na samoubistva, kaže predsjednik Ratnih vojnih invalida u Federaciji, Safet Redžić:
“Ti ljudi koji su imali izuzetne zasluge, ili posebno važne zasluge za opstanak BiH su došli u poziciju da su prvi počeli da gube posao u firmama u kojima su radili. Drugi su se ljudi zapošljavali u nekim novim firmama koje su se osnivale, oni nisu bili ti koji su tamo mogli dobiti posao. Imali su nerijašena stambena pitanja zbog toga što su nekima njihovi objekti već ranije bili spaljeni, neki se nisu mogli vratiti u svoje mjesto prebivališta, a neki nisu ni prije rata imali riješeno svoje pitanje jer su bili mladi, pa nisu ni stigli riješiti svoja stambena pitanja.”
Predsjednik boračke organizacije u Sokocu, Miloš Delić:
“Šta čovjeku drugo preostaje ako je učestvovao u ratu sa 18 godina, ratovao je 4 godine, poslije toga formirao familiju, stekao po dvoje djece, to je četveročlana porodica, a deset godina poslije Dejtona nije našao posao, stanuje privatno, jer nije mu riješeno stambeno pitanje. Postavljam pitanje bilo kom normalnom čovjeku: a šta mu drugo preostaje nego da sam sebi život oduzme i ne gleda muku svoje porodice?”
Socijalni psiholog Nada Ler - Sofronić kaže kako ratna dešavanja izazivaju brojne frustracije, ne samo kod pripadnika vojske već i građana u cjelini:
“Rizične grupe su osobe koje su prethodno imale pokušaj samoubistva, osobe koje su pretrpjele taj enormni stres, osobe koje su sklone depresivnim reakcijama i osobe koje žive u izrazito lošim socijalnim okolnostima, ili koje doživljavaju da ih njihova neposredna socijalna sredina ne razumije i ne prihvata itd.”
U BiH ne postoje validna istraživanja koja bi pokazala koliko su poslijeratni sindrom, te loša briga za demobilisane borce razlozi zbog kojih se ova populacija odlučuje na suicid. U zemlji ne postoji niti jedno savjetovalište, niti zdravstvena organizacija koja bi pomogla ovoj populaciji. No, i pored stručne i blagovremene pomoći, demobilisani borci smatraju da je rješenje problema u krovu nad glavom i punom trbuhu.
