Dostupni linkovi

logo-print

Ima nešto okrutno u tom Zapadu


Branka ŠESTO, direktorica Freedom House Uzbekistan

Subota, 31. prosinac 2005. godine
Stara je godina. Nakon više od pet godina, za novogodišnje praznike sam kod kuće u Zagrebu, doma s mamom i tatom. Posljednjih nekoliko sam ih zvala iz Kazahstana, gdje sam provela prošlu i pretprošlu Novu godinu, a prije toga iz Bakua, iz Azerbejdžana, da im čestitam čak i po pet sati prije negoli Nova godina stigne u Zagreb. Oni se silno raduju. Obećala sam da ću biti s njima doma i s još nekim obiteljskim prijateljima. To ne pamtim. Kako sam navršila 16 godina, nisam slavila Novu godinu sa starcima, kako smo to tada govorili, a bili su mlađi nego ja sada.
Zagreb pred novu Godinu. Sjećam se kako sam se nekada davno najviše voljela provrtjeti trgom i okolicom u rano popodne na staru godinu. Ljudi su opušteni, nema teških tema, nema briga koje običnim danima nekako ne silaze s lica ljudi. Srećem nekoliko znanaca koje odavno nisam vidjela. Sve ih zanima gdje sam ja to i kako je u tim ''stanovima''. Da, ja sam u Uzbekistanu. Da li sam stvarno u stanju sve ih pobrojati i pobrojati imena tih tamo neobičnih diktatora? Moram razočarati radoznale prijatelje izjavom da nisam bila u Turkmenistanu i da nisam vidjela zlatne statue gospodina Saparmurata Nijazova. Radije o njemu govorim kao o Turkmen-paši. U tim trenutcima razmišljam o mojim klincima u Taškentu. Gdje li su? Hoće li noćas plesati dok ne padnu s nogu, kao u mnogim prilikama, otkako sam prošle godine došla raditi za Freedom house. To su sve djeca. Vrlo su mladi ljudi, ali nevjerojatno hrabri i nevjerojatno odrasli. Valjda takav moraš postati ako ne želiš biti jedan od suučesnika u korupciji i jedan od bešćutnih aparatčika sistema koji je zadržao sve najlošije karakteristike sovjetskih vremena, a na brzini se odrekao svega što iole liči na socijalu, zdravstvenog i obrazovnog sistema ponajprije. Moji klinci, radeći za Freedom house, ili za bilo koju sličnu međunarodnu organizaciju za ljudska prava, nerijetko samim time sebi potpisuju osudu na zlostavljanja, zastrašivanja obitelji, izbacivanja sa fakulteta, nemogućnost zapošljavanja u bilo kojoj službi kontrolirane od vlasti. Uistinu težak početak teškog života.

Nedjelja, 1. siječanj 2006. godine
Zovemo sve redom. Zovu nas razni rođaci i prijatelji. Lijepo je čuti drage ljude, makar i tako rijetko. Čitam E-mail-ove od svud i svakud. Bože, koliko sam to ljudi upoznala i koliko prijatelja stekla zadnjih godina. Maili su iz Južnoafričke Republike, sa Filipina, nekoliko desetaka mail-ova iz Bakua od azerbejdžanskih pravo-zaštitnika. Mi nemamo jednostavnu riječ za aktiviste za ljudska prava. Sve mi se češće događa da naše riječi zamijenim ruskim.
Bila sam popodne sa prijateljicom i njenom gošćom iz Dubrovnika u kinu. Gledali smo - Što je muškarac bez brkova. Odličan film. Sjajni glumci. Odlična kamera. Pametna režija. Prirodni dijalozi. Jednom riječju, film koji čovjeka veseli. Ko kaže da Hrvati nemaju smisla za humor? Izgleda da ga ima i crkva i hrvatska vojska. Nisam čula da su se nešto našli pogođeni britkom satirom na njihov račun.

Ponedjeljak, 2. siječanj 2006. godine
Ima nešto okrutno u tom Zapadu. I na godišnjem odmoru, drugog dana Nove godine, moram raditi. Revidiram kvartalni izvještaj jednog od projekata na kojem radimo u Uzbekistanu - Pomoć i podrška aktivistima za ljudska prava. Stvarno izgleda dobro. Mnogo smo napredni, premda nam okolnosti nikako ne idu na ruku. Otkako se vlada Uzbekistana posvađala s cijelim demokratskim svijetom, nakon što su ovi zatražili nezavisnu istragu tragičnih događaja iz svibnja, kada su snage sigurnosti pucale u demonstrante u Abidžanu i ubile oko 700 ljudi, Freedom house, kao američka nevladina organizacija za ljudska prava, prolazi poteškoćama. Vlada nas, preko Ministarstva pravosuđa, pokušava zatvoriti. Naravno, svjesna sam da uvijek možemo otići i raditi iz neke susjedne zemlje. Uzbeški prijatelji, pravo-zaštitnici, nemaju kam. Često im je opcija zatvor, ili prisilno liječenje u psihijatrijskoj ustanovi, kao i egzil. Toliko ih je već otišlo. Strašno.

Utorak, 3. siječanj 2006. godine
Nisam uspjela organizirati sastanak s građevinarom. Kupila sam dvije stare štale u Istri, što bi trebalo biti ispunjenje mog davnašnjeg sna da u središnjoj Istri imam kuću. Danas se što-šta može obaviti na daljinu. Uspjeti ću valjda sve to dogovoriti i organizirati. Jedva sam uspjela podići nove očale. Hvala Bogu, izbjegla sam varijantu da mi se one šalju DHL-om preko pola svijeta.

Srijeda, 4. siječanj 2006. godine
Taškent. Ledeno. To se zove klima. Minus 14 rano u jutro. Ljeti bude čak i plus 40. Naš vozač je tu, kao i uvijek. Tih i ugodan, nadasve pouzdan. Dok se vozimo od kuće priča mi što je novoga. Nije mu lako. Žena inženjerka već nekoliko godina radi kao baby sister-ka u Americi. Kćer mu je nedavno otišla u Rusiju, u Sibir, gdje kaže, cvatu mogućnosti za dobar život. I on se sprema tamo čim mu se žena vrati i čim prodaju stan. Nevjerojatno. Uzbekistan je potencijalni raj na zemlji, a ljudi odlaze u Sibir.
U uredu je veselo. Svi veselo pričaju o proteklom slavlju, a onda o malo mračnijim novostima sa posla. Jelena Urlajeva, aktivistica koja je nedavno prisilno bila nekoliko mjeseci u psihijatrijskoj bolnici, ponovo je zadržana u policiji. Ko zna što će sada biti s njom.

Četvrtak, 5. siječanj 2006. godine
Ponovo smo u sudu. Već gotovo dva mjeseca traje postupak u kojem Ministarstvo pravosuđa pokušava suspendirati naše aktivnosti. Onda, vjerojatno, u sljedećem koraku slijedi i zatvaranje Freedom house-ovog ureda u Uzbekistanu. Mi se ne damo. Svi se čude kako taj spor traje tako dugo. Uzbekistan je na ljestvici nezavisnog sudstva na samom dnu. Sporovi se rješavaju telefonskim pozivom, a dokazi i svjedoci ne vrijede ništa. Nedostatak nezavisnih sudova, sistematska tortura i zatvorske kazne, donedavno i česte smrtne kazne, stvorile su od Uzbekistana zemlju s najjadnijom reputacijom. Nedavno objavljeni rejting političkih i građanskih sloboda, koga već godinama objavljuje Freedom house u svom izdanju Sloboda u svijetu, svrstalo je Uzbekistan među osam najneslobodnijih zemalja. Potpuna diktatora, reklo bi se, uz potpunu korupciju.

Petak, 6. siječanj 2006. godine
Cijeli dan pokušavam pohvatati konce. Strašno je mnogo administrativnih poslova koji su se nakupili, a u isto vrijeme pokušavam organizirati i sebe i aktiviste kako bi smo što djelotvornije izbjegli oštrici novog zakona, tek da rad na promicanju ljudskih prava u Uzbekistanu ne bi zamro. Netko mi je rekao da je već petak. To mi je najradosnija vijest.
XS
SM
MD
LG