Dostupni linkovi

logo-print

U zemljama pesimista...


Danijela DOMAZET, Ankica BARBIR MLADINOVIC, Slobodan KOSTIC

Titulu najvećih svjetskih pesimista Bosanci i Hercegovci dijele sa Grcima. U BiH je 54 posto građana iskazalo pesimizam prema godini koja je započela i vjeruju da će ona biti teža nego prethodna. U anketi koju smo napravili u Sarajevu i Mostaru mišljenja građana se podudaraju sa rezultatima GALUP-ova istraživanja:

“S obzirom na novonastalu situaciju, vjerujte da pesimizam raste.”

“Moramo biti. Nemamo nikakvog povjerenja još ni u koga. Pola mi, pola ti - a to ne valja.”

“Sve je grozno. Nemaju ljudi para. Nemaju posla. Zašto bi bili optimistični?”

“Mislim da neposredno na ulicama i u kafićima i na drugim mjestima možete vidjeti je li to optimizam ili je to pesimizam.”

“Nema države, nema vlasti, deset godina samo lažu i petljaju.”

Bh. političari koji su, prema mišljenju građana, najveći krivci što u BiH u velikoj mjeri vlada pesimizam, kažu razumiju zašto je to tako. Zastupnik u Parlamentu BiH Mirsad Ćeman, koji je i sam umjereni optimist, kaže da je veliki broj građana iz BiH proteklih godina imao priliku živjeti u zemljama Zapadne Europe i vidjeti što su dometi uređenih država:

“Kada se vrate, osjećaju naravno frustracije zbog toga. To se prenosi i na ljude koji nisu proveli te godine vani. Jednostavno, to raspoloženje i te frustracije se iskazuju kao neka vrsta javnoga mnijenja.”

Ljudi očekuju brži povratak u normalizaciju, bolje uvjete za rad i život, no ništa se ne dešava, kaže predsjednik Saveza nezavisnih socijaldemokrata RS-a, Milorad Dodik:

“Sljedeća faza je upravo u kojoj se nalazimo - to je jedna depresija, jedan osjećaj besperspektivnosti. Ljudi ne mogu da spoznaju perspektivu. Ja sam uvjeren da ona postoji i da će se ljudima povjerenje u život na ovim prostorima apsolutno vratiti.”

Realist, akademik Muhamed Filipović:

“Od 1990. godine mi ne živimo normalno, nemamo pespektive, nama su oduzeta sva prava, naša država je uništena, pretvorena u jednu lakrdiju od države. Svi osjećaju da se nalaze u kavezu. Mrze postojeće stanje i mrze svoje nacionalističke šefove, ali ih slijede budući da ne vide nikakvu drugu perspektivu - i ona im se ne otvara. Onda je pesimizam logična posljedica.”

Apatija je prisutna dulji niz godina. I ono malo što daje nade je priča o BiH u Europskoj uniji, ali i to ide sporo, stava je dopredsjednik Srpske demokratske stranke, Mladen Bosić:

“Motivacija za ono što bi se desilo za deset godina nije dovoljno jaka da bi probudila neki osjećaj optimizma u BiH. Mislim da bi trebalo jednu svjetliju sliku o BiH pokušati nametnuti javnosti, jer od apatije sigurno neće biti ništa dobro.”

Zastupnik u Parlamentu BiH Ilija Filipović stava je da BiH ne bi imala stanovnika da je pesimizam preovladavajući:

“Validnije je reći da je ogroman pesimizam iza nas.”

Jedana stara anegdota kaže da će optimisti sa sigurnošću ustvrditi da žive u najboljem od svih mogućih svjetova, a pesimisti će odmah početi da strahuju da je to zaista istina. Glumac Josip Pejaković:

“Optimista je napravio avion, a pesimista je napravio padobran. Mislim da su u BiH potrebniji padobrani nego avioni. Optimizam postoji u Bosni samo kod onih neukih ljudi koji stalno govore da će biti bolje - ako Boga da, inšallah.”

*****

Velika većina Hrvata ušla je u 2006. godinu s popriličnim pesimizmom. Doktorica psihologije, Mirjana Krizmanić, tumači to višegodišnjim neispunjenim očekivanjima.

Ugledna hrvatska psihologinja, doktorica Mirjana Krizmanić, smatra da je pesimizam kod Hrvata rezultat opće društvene situacije:

''Ako su naša očekivanja ponovno i ponovno neispunjena, ili ako se ponovno razočaramo u ono što smo očekivali, vremenom će mnogi postati pesimisti. Bosna i Hercegovina, Srbija i mi imamo jednu zajedničku crtu na kojoj bi pesimizam mogao nastati, a to su neispunjena očekivanja. Mi smo svi, ili većina, i jedni i drugi i treći, devedesetih godina puno očekivala od toga što ćemo dobiti svoje države, što će se puno toga promijeniti, a ta očekivanja, zapravo, nisu ostvarena. Mislim da otuda ide jedan opći pesimizam. Očekivanja su smanjenja i ne očekuje se išta bolje u životu.''

Njezine riječi potvrđuje i većina, slučajno zaustavljenih, Zagrepčana:

''Ja sam takva. Izgubila sam nadu i u nadi ne mogu živjeti nikako. Živjela bih u nadi da se moj sin zaposli. Radio je, ali je izgubio posao i ne može ga nigdje naći. Snaha nije radila, a sada se porodila. Ne znam šta ću. Teško živimo. Pijem tablete. Noću se budim. Stalno plačem.''

''Živim u nadi da će biti bolje, da će se nešto okrenuti. Vjerujem da hoće, ali ja to neću doživjeti.''

''Kako nam je, tako nam je. Šta možemo.''

''Sve je super. Sve je divno. Sve je krasno. Nismo bolesni. Jedna moja kolegica stalno govori da je boli glava. Rekla sam joj da to ne govori, već da si govori da je glava ne boli. Mene nikada ne boli glava. Nikada nisam bolesna. Nikada nemam gripu, pa ni moja djeca.''

''Nemam nadu, iako sam veliki optimista, ali u ovom pogledu sam apsolutni pesimista. Svi smo očekivali nešto više, svi smo željeli nešto ljepše, ali sve ide na gore. Ne vidi se nikakav napredak. Nigdje ništa.''

''Ljudi su povjerovali političarima, a to nije realno. Oni obećavaju ono što ne mogu ispuniti.''

Profesoricu Krizmanić ne iznenađuju rezultati Gallupovog istraživanja prema kojem su Kinezi, Vijetnamci i Kosovari trenutno najoptimističniji narodi:

''Mi koji smo se opržili u neopravdano visokim očekivanjima, mada se vrlo malo ostvarilo, postali smo pesimisti. A ovi koji tek čekaju, oni su optimisti. Kosovo će biti optimistično jer očekuje svoju samostalnost. Silno su važna ta očekivanja. Vjerojatno zbog toga su Hrvati rekli da više puno ne očekuju da će im biti bolje, a očekivanje je znak optimizma. Onda odjedanput postanete realistični i kažete da koliko vidim, neće nam biti bolje.''

*****

Godine višegodišnje krize kroz koju prolaze građani Srbije na kraju su ispostavile račun, tako da gotovo polovina stanovnika ove zemlje sa krajnjim pesmizmom gleda na svoju budućnost.

Mada rezultati nekih nedavnih ispitivanja javnog mnjenja otkrivaju da građanima Srbije ne nedostaje samopozdanja i samouverenosti, najnovije istraživanje Galupovog instituta pokazuju da je u ovu zemlju konačno stigao račun višegodišnje krize. Godine borbe za puku egzistenciju, politička nestabilnost, ratovi i krajnje nedifinisani status države i njenih granica, bitno su uticali da pesmizam postane neka vrsta dominatnog osećanja, na šta ukazuje i profesor mentalne higijene na katedri za psihologiju Filozofskog fakulteta u Beogradu Jelena Vlajković:

“Rezultati istraživanja nikoga ne mogu da iznenade. Mi smo u vreme dok se pucalo u Hrvatskoj i u Bosni bili u jednom međustanju, kod nas nije bio mir, a nije bilo ni rata. I tako jedna dugogodišnja pozicija dovodi do povećanog osećanja beznadežnosti, koje predstavlja u velikoj meri i osnovu za pesimsitička raspoloženja, razmišljanja, itd. Srbija je osetila dašak optimizma posle 5. oktobra 2000. godine, ali mi smo zaboravili da nam predstoji jedan mukotrpan hod kroz tranziciju, zaboravili smo da ipak živimo u zemlji Srbiji gde ljudi ne mogu da se dogovore oko nekih osnovnih nacionalnih ciljeva. Mislim da su ljudi toga postali svesni. Naravno, svest o tome ne poboljšava njihovo raspoloženje, nego rekla bih naprotiv.”

A evo kako o danima koji dolaze razmišljaju građani Požarevca:

“Politička situacija me zabrinjava uvek.”

“Nema više radosti, nema osmeha, nema humanosti više.”

“Ljudi su mnogo sebični i zli.”

“Sve će da bude najbolje.”

“Ničega se ne plašim i sve mi je lepo.”

“Najviše bi me obradovalo da se poboljša standard. Cene su sve veće i sve je teže živeti.”

“Strah me je da ne propadnemo jer već brzo propadamo.”

Visoki funkcioner vladajuće, Demokratske stranke Srbije Dušan Proroković smatra da je pesmizam koji gaje građani direktna posledica bolnog prolaska kroz proces tranzicije:

“Srbija ne može da izbegne ono što nisu izbegle i druge države Jugoisatočne Evrope, ove prve godine u kojima se restrukrurira privreda u kojima se transformišu i socijalni, zdravstveni i penzioni sistem kako bi imali održiva rešenja. Ova, 2006. se neće razlikovati od nekih prethodnih, ali sve ukazuje na to da već od 2007. Srbija može da očekuje neke značajnije pomake na ekonomskom i socijalnom planu. Velika je nesrazmera u onome što oseća naše javno mnjenje i onome što je danas predstava o Beogradu u inostranstvu. Ako pogledate ocene ne samo sadašnje vlade nego sveukupno šta se dešavalo u Srbiji od 2000. do danas date od strane većine međunarodnih organizacija, one su odlične. Mnogo bolja slika o Srbiji je napolju, nego što je slika o Srbiji i srpskim institucijama unutra.”

Dok Srbiju pritiska sumorna atmosfera neizvesnosti, građani Kosova iskazuju visok stepen optimizma. S obzirom na radikalno suprotstavljene interese oko budućeg statusa Kosova između Srbije i većinskog stanovništva u ovoj pokrajini, psihologa Jelenu Vlajković smo pitali – da li optimizam stanovnika Kosova utiče na osećanje beznadežnosti u Srbiji?

“Ne znamo baš da li postoji takva uslovljenost, ali sasvim je sigurno da je uverenje ljudi koji žive na prostoru Kosova, Albanci sa Kosova, da će taj san biti ostvaren da dobiju nezavisnu državu u 2006. godini, prosto predviđanja šta će se dogoditi sa Kosovom pojavača osećanje beznadežnosti i pesimizma kod ljudi u Srbiji.
XS
SM
MD
LG