Prema svim anketama provedenim posljednjih mjeseci, potpora hrvatskom ulasku u NATO drastično je pala i za razliku od prije nekoliko godina kad je taj korak podržavalo 60 posto građana. Danas ih se za članstvo u Sjeveroatlanskom savezu izjašnjava tek 30 posto:
„Mislim da nam to nije potrebno. Pitanje na kraju svega toga je – koliko to košta hrvatsku državu i nas građane? Mislim da bi trebali dobro razmisliti, napraviti neku računicu, pa onda odvagati da li da idemo ili da ne idemo.“
„Bolje bi bilo da sačekamo još par godina, dok se malo priberemo.“
„Treba nam standard. Moramo imati podmornice, avijaciju, određen broj obučenih vojnika i takve stvari. Onda, naša vojska će ići u kojekakve rizične zemlje. Kažu da je smanjen broj vojnika, a dijete ti ode sa devetnaest godina negdje u Afganistan, Kazahstan ili neke arapske zemlje koje su u ratu. A kaj ono ima s time, nema niš.“
Za razliku od većine građana koji su nam danas identično govorili, vojni
analitičar Fran Višnar smatra da će Hrvatska ulaskom u NATO imati više
koristi nego štete:
„Mislim da Hrvatska nema izbora u ovom desetljeću i da su njezina sudbina NATO i dakako Evropska unija. Mi ipak nismo jedna Austrija koja može ostati neutralna, niti Švedska.“
Dr Slavko Kulić, znanstveni savjetnik u Ekonomskom institutu u Zagrebu,
žestoki je protivnik „srljanja“ Hrvatske u NATO:
„Sve što se kod nas događa u vezi uključivanja Hrvatske u euroatlantske integracije, potpuno je pogrešno, jer se smatra ciljem – samo ne znamo čijim. Mi ništa ne znamo o tome, ne znamo što dobivamo, što gubimo. Znamo da ćemo gubit, a ne znamo što ćemo dobit. Nama nedostaje uopće koncepcija, globalna koncepcija opstanka i razvoja Hrvatske kao subjekta kulture i civilizacije.“
Unatoč rizicima, Fran Višnar ističe pozitivne elemente, smatra da je bolja
kolektivna sigurnost nego pojedinačna nesigurnost, te navodi i
najsvježija iskustva Mađarske, Rumunjske i Bugarske:
„Nakon primanja tih zemalja u NATO savez, njihova opća infrastruktura koja se koristi u vojne svrhe se poboljšava. Danas Mađarska vuče velike profite od članstva u NATO savezu. Postala je najveći vojni poligon u Evropi. Ako Hrvatska uđe u NATO, preuzet će dio tih funkcija jer ima daleko veće i bolje kapacitete nego Mađarska.“
Upravo je to ono od čega strepi većina građana, a Zelena akcija
Hrvatske traži od države da sačini ozbiljnu studiju utjecaja vojnih
vježbi na okoliš. Predsjednica udruge Jagoda Munić:
„U javnosti postoji prilično velika fama kako je to pozitivno za Hrvatsku i kako je vezano za pristup Evropskoj uniji, što nije točno. Prvenstveno je to pitanje korištenja vojnih poligona, njihovog broja i njihovog mjesta.“
Zbog vojnih baza i vježbi, te mogućih terorističkih napada, hrvatska će, tvrde protivnici NATO-a, izgubiti svoju turističku atraktivnost. Vojni
analitičar Višnar i to opovrgava:
„U Grčkoj sve vrvi, sve je načičkano vojnim bazama, i grčkim u sastavu NATO-a i američkim, pa se turizam uopće nikada nije smanjivao. O Italiji da ne govorim.“
Dr Kulić upozorava i na transformacije kroz koje prolazi sam NATO i novu bipolarizaciju svijeta, o čemu bi hrvatska trebala imati jasan stav i
strategiju, ali njezina politička elita je, prema njegovim riječima, očito,
i bez toga – već odlučila:
„Godine 2004. netko iz izvršne vlasti je predao hrvatski prostor stranoj vojnoj sili na uporabu, to jest američkoj vojnoj sili. Znači, sad se ovdje radi samo o ozvaničavanju onoga što je već netko učinio. Mi nemamo više što pričat s kim ćemo, kad ćemo i što ćemo. Ovdje se radi o problemu ozvaničavanja onoga što je netko, bez ičijeg mandata, već učinio.“
Fran Višnar vjeruje da će i kod hrvatskih građana, unatoč trenutno
maloj podršci, na kraju, ipak, prevagnuti da – za NATO:
„Službeni Zagreb računa – kako pregovori s EU budu tekli u povoljnom smjeru, tako će se i omekšavati stav prema NATO-u.“
„Mislim da nam to nije potrebno. Pitanje na kraju svega toga je – koliko to košta hrvatsku državu i nas građane? Mislim da bi trebali dobro razmisliti, napraviti neku računicu, pa onda odvagati da li da idemo ili da ne idemo.“
„Bolje bi bilo da sačekamo još par godina, dok se malo priberemo.“
„Treba nam standard. Moramo imati podmornice, avijaciju, određen broj obučenih vojnika i takve stvari. Onda, naša vojska će ići u kojekakve rizične zemlje. Kažu da je smanjen broj vojnika, a dijete ti ode sa devetnaest godina negdje u Afganistan, Kazahstan ili neke arapske zemlje koje su u ratu. A kaj ono ima s time, nema niš.“
Za razliku od većine građana koji su nam danas identično govorili, vojni
analitičar Fran Višnar smatra da će Hrvatska ulaskom u NATO imati više
koristi nego štete:
„Mislim da Hrvatska nema izbora u ovom desetljeću i da su njezina sudbina NATO i dakako Evropska unija. Mi ipak nismo jedna Austrija koja može ostati neutralna, niti Švedska.“
Dr Slavko Kulić, znanstveni savjetnik u Ekonomskom institutu u Zagrebu,
žestoki je protivnik „srljanja“ Hrvatske u NATO:
„Sve što se kod nas događa u vezi uključivanja Hrvatske u euroatlantske integracije, potpuno je pogrešno, jer se smatra ciljem – samo ne znamo čijim. Mi ništa ne znamo o tome, ne znamo što dobivamo, što gubimo. Znamo da ćemo gubit, a ne znamo što ćemo dobit. Nama nedostaje uopće koncepcija, globalna koncepcija opstanka i razvoja Hrvatske kao subjekta kulture i civilizacije.“
Unatoč rizicima, Fran Višnar ističe pozitivne elemente, smatra da je bolja
kolektivna sigurnost nego pojedinačna nesigurnost, te navodi i
najsvježija iskustva Mađarske, Rumunjske i Bugarske:
„Nakon primanja tih zemalja u NATO savez, njihova opća infrastruktura koja se koristi u vojne svrhe se poboljšava. Danas Mađarska vuče velike profite od članstva u NATO savezu. Postala je najveći vojni poligon u Evropi. Ako Hrvatska uđe u NATO, preuzet će dio tih funkcija jer ima daleko veće i bolje kapacitete nego Mađarska.“
Upravo je to ono od čega strepi većina građana, a Zelena akcija
Hrvatske traži od države da sačini ozbiljnu studiju utjecaja vojnih
vježbi na okoliš. Predsjednica udruge Jagoda Munić:
„U javnosti postoji prilično velika fama kako je to pozitivno za Hrvatsku i kako je vezano za pristup Evropskoj uniji, što nije točno. Prvenstveno je to pitanje korištenja vojnih poligona, njihovog broja i njihovog mjesta.“
Zbog vojnih baza i vježbi, te mogućih terorističkih napada, hrvatska će, tvrde protivnici NATO-a, izgubiti svoju turističku atraktivnost. Vojni
analitičar Višnar i to opovrgava:
„U Grčkoj sve vrvi, sve je načičkano vojnim bazama, i grčkim u sastavu NATO-a i američkim, pa se turizam uopće nikada nije smanjivao. O Italiji da ne govorim.“
Dr Kulić upozorava i na transformacije kroz koje prolazi sam NATO i novu bipolarizaciju svijeta, o čemu bi hrvatska trebala imati jasan stav i
strategiju, ali njezina politička elita je, prema njegovim riječima, očito,
i bez toga – već odlučila:
„Godine 2004. netko iz izvršne vlasti je predao hrvatski prostor stranoj vojnoj sili na uporabu, to jest američkoj vojnoj sili. Znači, sad se ovdje radi samo o ozvaničavanju onoga što je već netko učinio. Mi nemamo više što pričat s kim ćemo, kad ćemo i što ćemo. Ovdje se radi o problemu ozvaničavanja onoga što je netko, bez ičijeg mandata, već učinio.“
Fran Višnar vjeruje da će i kod hrvatskih građana, unatoč trenutno
maloj podršci, na kraju, ipak, prevagnuti da – za NATO:
„Službeni Zagreb računa – kako pregovori s EU budu tekli u povoljnom smjeru, tako će se i omekšavati stav prema NATO-u.“
