Piše: Stephen Blank, za Atlansko vijeće (Priredila: Biljana Jovićević)
Dvije i po godine nakon ruske invazije na Ukrajinu, mnoge javne figure u SAD i Evropi, čini se, još nisu u stanju da dešifruju ruske motive.
Ruski ministar vanjskih poslova Sergej Lavrov nedavno je rekao za jedne bosanske novine da je spremnost NATO-a da primi u članstvo Crnu Goru i pozove Bosnu i Hercegovinu i Makedoniju ne samo greška, već i provokacija.
Na jednom nedavnom sastanku, važna evropska politička figura izjadala se da ne može shvatiti zašto se Lavrov i njegova vlada osjećaju tako. I on nije jedini. Mnogi ljudi iz javnog života, izgleda, nesposobni su da shvate motive koji leže iza ponašanja Rusije.
Niko normalan ne može povjerovati da Bosna i Hercegovina, Makedonija i Crna Gora predstavljaju opasnost za Rusiju ili njihove vitalne interese, ili da NATO može biti prijetnja Rusiji. Postrojavanje osam bataljona da brane saveznike na prvoj liniji do 2017. godine, teško može predstavljati dokaz prijetnje.
Ipak, za Rusiju samoopredjeljene tih državnih politika predstavlja prijetnju.
Razlog je to što akcije Moskve u Ukrajini i drugdje u Evropi imaju trostruki cilj. Stara rimska fraza o tome kako car održava svoju popularnost dajući narodu hljeba i igara, ovdje se može primijeniti.
Prva meta je domaći teren, omogućavanjem da se promocijom imperijalnih avantura Vladimir Putin zadrži na vlasti. Imperijalni avanturizam je sada preduslov za očuvanje Putinovog sistema, i ako je prethodni sistem promijenjen novim, sadašnji se ili mora reformisati, što odbijaju, ili propada.
Druga meta je Ukrajina i sve druge postsovjetske države. Putin i njegov najbliži krug su često jasno stavljali do znanja da vjeruju da te države nemaju stvarni suverenitet, niti da je njihov teritorijalni integitet vrijedan razmatranja.
Ali ako Ukrajina, iz koje Moskva vuče istorijsko pravo da vlada "svim Rusijama", odbija Moskvu, Putinov legitimitet kao obnovitelja carstva i velike svjetske sile automatski postaje šupalj. Ideje demokratske samouprave mogu ući u Rusiju kroz ukrajinski uspjeh.
Stoga, ukrajinski reformski projekat mora biti uništen, naročito zato što ruska elita vidi Ukrajinu kao "malu Rusiju", koja nema pravo da tvrdi da je nezavisna i nema kapacitet da vlada izvan Rusije.
Treća meta su evropske integracije. Istorijski posmatrano, evropske integracije su najozbiljnija bezbjednosna prijetnja Rusiji. Ali integracije pod Napoleonom, Hohenzolernima (Pruska dinastija) ili Hitlerom, jedna su stvar.
Demokratske integracije pod Evropskom unijom i NATO-om ne prijete nikome osim kleptokratskim autokratama koji ne mogu uspjeti bez podsticanja permanentnog konflikta i imperijalnih igara.
Zapravo, ako hoćemo da razumijemo kako funkcioniše Moskva, postaje jasno da se Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori i Makedoniji ne može dozvoliti da ostvare istinsko samoopredjeljenje i sigurnost kroz evropske integracije.
Evropa podijeljena na dva pola i sfere uticaja ne može ostvariti "konačni" cilj EU i NATO, i mora se neprekidno držati u stanju konflikta. U tom smislu, da citiram američkog publicistu Randolpha Bournea, da je rat zdravo stanje za Rusiju.
U skladu sa rečenim, integracija Balkana je još jedan esker u kovčeg imperijalnog projekta Moskve, jer reafirmiše pravo i sposobnost slobodnog naroda da samostalno vlada i sam za sebe izabere hoće li ili ne biti dio većeg političkog projekta.
Čak i integracija ove tri relativno, ne posebno značajne balkanske državne politike, predstavlja smrtonosnu prijetnju ruskom samodefinisanom pogledu na svijet i njihovom političkom projektu.
Da bi Rusija i Putinov sistem bili sigurni, ostatak Evrope ne smije biti siguran i integracije moraju ostati nekompletne, a sam projekat suspendovan. Rusija definiše svoju bezbjednost kao nekompatibilnu sa ostatkom Evrope i njihov suverentet iznad onoga kojeg imaju bivše članice Varšavskog pakta. Kao i mnogo toga iz Brežnjeve ere stagnacije, Brežnjeva doktina smanjenja ili skraćenja suvereniteta ostaje živa u ruskoj politici. Tako da nije iznanađenje što je Putinov sekretar za medije, Dimitrij Peskov, rekao da Breženjev nije minus za njih.
Samo onda kada evropski političari shvate ruski pogled na svijet i snagu koja motiviše njihovu politiku, prestaće da govore teko olako, da mi imamo zajedničke interese i probleme, i da mi i Rusija moramo naći način da ih razriješimo. Mirna koegzistencija je najviše što se može dobiti, a i tome je nanijeta prevelika šteta sovjetskom agresijom.
Ako evropski lideri insistiraju na dijalogu sa Rusijom samo zbog toga što je susjed, ništa neće postići. Na nesreću Moskve, dijalog, kojem tvrde da teže sa Zapadom, nema uporište u činjenicama budući da Rusija negira fundamentalne principe na kojima počiva Zapad i koji sad uključuje veliki dio Istočne Evrope.
Dok god Moskva gleda na demokratiju kao na smrtonosnu opasnost, iskreni dijalog, nasuprot onome što diplomate zovu razmjena mišljenja, ne samo da nije izvejstan, već je i nemoguć.
*** Stephen Blank je viši saradnik u američkom Vijeću za vanjsku politiku
Facebook Forum