Na periferiji Podgorice, u maloj prizemnoj kući porodice Tomić, posjetili smo majku-hraniteljku Slavicu i njenog sina Borisa, koji su od ljetos bogatiji za još dva člana domaćinstva: djevojčicu Kaju i dječaka Nemanju. Porodica Tomić je, i pored svih napora koje ulaže država i UNICEF, jedna od malobrojnih nesrodničkih hraniteljskih porodica u Crnoj Gori. Majčinstvu i hraniteljstvu, kao najljepšoj i najplemenitijoj obavezi, okrenula se 56-godišnja Slavica Tomić, i u svom domu odgaja brata i sestru iz Doma u Bijeloj.
Veliko srce, širok osmjeh i ljubav prema djeci, motivisali su hraniteljku Slavicu Tomić da podiže i vaspitava mališane. Slavica, vedra i nasmijana, majka dvoje odraslo djece je, kaže, srećna što se nalazi među ljudima koji iskazuju svoju ljubav kroz ljubav prema djeci. Pa je prije četiri mjeseca u Domu za djecu bez roditeljskog staranja, Mladost u Bijeloj, vidjela sedmogodišnju Katarinu i njenog četvorogodišnjeg brata Nemanju i više nije imala dilemu.
Uz potpuno razumijevanje i podršku svoje djece, odlučila se da narednih godina brine o bratu i sestri, pruži im sigurnost, ljubav i dom koji nisu imali zbog nesretnog spleta životnih okolnosti. Slavica nam priča, ono što zna, o djeci, kojima je otvorila vrata svog doma i svog srca.
„Moja djeca su već velika, a ja sam dosta vremena sama kući. To me motivisalo da ih uzmem, da budem sa njima i da im pružim makar malo sreće i svoj dom, da budu tu i da ih učinim srećnim. Oni su divna djeca, dobri su, vaspitani, fini. Nemanja je od šest mjeseci u domu, a sada ima četiri i pol godine. Katarina je od treće godine u domu, a sada ima sedam. Zove me imenom, tako su navikli. Odmah su se uklopili“, priča nam Slavica Tomić.
Zbog bolesti njihovih bioloških roditelja i loših materijalnih okolnosti, Kaja i Nemanja su godinama živjeli odvojeno od roditelja u Domu. Danas, zahvaljujući Slavici, kao i većina njihovih vršnjaka, idu u školu i vrtić, na rođendane, u igraonice, ringišpile - priča nam Kaja, sedmoipogodišnja djevojčica, nemirne crne kose, dok nas ispod naočara radoznalo posmatraju vesele crne oči.
„Volim da idem na rođendane i u igraonice, volim tobogan“, iskreno će Kaja.
Nemanja se, kaže njegova hraniteljka Slavica, lako uklapa u svako društvo, pa u komšiluku već ima drugare. Dok ne poraste, igraće se sa svojim psom, kerušom Lorom, objašnjava nam Nemanja, inače vlasnik prelijepih rupica na buckastim obrazima. Onda će, kaže, da trenira košarku. U međuvremenu nam pjeva jednu od pjesama koju je danas naučio u vrtiću.
„Ide maca oko tebe, pazi da te ne ogrebe, čuvaj mijo rep, da ne budeš slep, ako budeš slep, otpašće ti rep. Kada je otpevam, učiteljica mi kaže 'bravo' “, kaže Nemanja.
Sedmogodišnja Katarina nam prepričava kako joj je u razredu i opisuje nam svoju novu učiteljicu Snežanu.
„Ona se zove Sneža. Pitala me kako mi je kod tate. Rekla sam da mi je dobro. Pitala je da li se tata raspitivao kako mi je u školi. Rekla sam da mi je lijepo i da sam dobila peticu iz matematike“, riječi su Katarine.
Bojana, kćerka Slavice Tomić, koja, pored posla i brojnih obaveza, svakodnevno izdvaja vrijeme za mališane i majku, uči se, kaže, novim odnosima jer nikada nije imala sestru.
„Nije to obaveza već je više želja i uživanje. Želim da im pomognem, da im uljepšam dan, samim tim što ćemo ih povesti da se druže sa drugom djecom, što ćemo ih odvesti u igraonicu, na ringišpil jer tamo nikada prije nisu bili“, navodi Bojana.
Jedina želja Slavice Tomić je da Kaji i Nemanji nadomjesti ono što im je dugo nedostajalo, roditeljsku ljubav, koja ova djeca do sada nisu osjetila, sigurnost i brigu.
„Ako imate volju da nešto radite, nije teško. Sada sam sa njima i smatram ih svojom djecom. Nije mi teško da se igram sa njima, da slažem kockice, da gledam crtani. Kaći svi pomažemo oko škole. Ta djeca su bila u domu zatvorena. Oni ništa nisu znali o spoljnom svijetu. Nisu znali šta je krompir, šargarepa. Najviše vole da jedu palačinke, supicu, piletinu. Ne biraju mnogo, vole sve da jedu“, zaključuje Slavica Tomić.
