Crkveni desant na Rumiju, devastacija Ostroga, retuširanje istorije uništavanjem ili falsifikovanjem spomenika kulture - neki su od brojnih primjera politizacije kulturne baštine u Crnoj Gori koja se odigrava pred našim očima uz aminovanje države.
O uzrocima ovakvog odnosa prema neprocjenjivom nasljeđu razgovaramo sa Slobodanom Mitrovićem, arhitektom iz Budve. To je grad koji je privatniku prodao svoju Citadelu, čiji je zakonom zaštićeni Stari grad naružen divljom gradnjom, a srednjevjekovni bedemi okićeni novokomponovanim ikonama i istorijskim falsifikatima.
Civilizacijski doseg jednog društva ogleda se u njegovom odnosu prema kulturnoj baštini. Primjeri iz Budve, jednog od najstarijih gradova na istočnoj obali Jadrana, upućuju da se u Crnoj Gori ne razumije značaj tog nasljeđa, pa se svako malo istorija prekraja uništavanjem slojeva kulturne baštine duge preko dva milenija.
Arhitekta Slobodan Bobo Mitrović navodi kao primjer jedno od znamenja Budve iz XV vijeka, iz vremena Mletačke republike, kada je Stari grad poprimio današnje obrise.
"Jedna od najljepših Mletačkih kula je kula Gradenigo, sa impresivnim grbom na kojem je mletački krilati lav, ispod kojeg su tri grba porodica rektora Gradeniga. Kada su 1944. godine oslobodioci došli u Budvu, onda su se neki mladi pobjednici popeli tu na merdevine i krampom mlatili po mletačkom lavu. Taj ružni gest se kasnije multiplikovao", priča Mitrović.
Tako je sredinom prošlog vijeka uklonjeno i obilježje Svete Marije. O kultu Bogorodice, ne samo u Budvi već i cijelom primorju govore crkvice Santa Maria in Punta, Santa Maria in Castio, današnja Citadela koja se zvala Castio Svete Marije. Ikona zaštitnice grada stajala je i nad ulazom u Stari grad.
"Porodica Mikula je preko 300 godina palila kandila svako veče ispred te Bogorodice, sve dok 1950. godine nije, po nalogu ideološko-partijskom, ta Bogorodica skinuta i bačena u more. Takođe, podsjetiću da je 1952. godine minirana crkvica Sv. Antuna na drugoj Mogrenskoj plaži. Kao dijete se sjećam toga. A danas, teško je reći da ne nosimo klice tog vremena u sebi, što se i manifestuje s vremena na vrijeme", navodi naš sagovornik.
Da "novo doba" nije donijelo i novi odnos prema sopstvenom nasljeđu govori nezakonito postavljanje ikona u zakonom zaštićene bedeme Starog grada, pa i na mjestu nekadašnje Bogorodice. Ikone su postavljene tajno, preko noći, u vrijeme bujanja nacionalizama s kraja devedesetih godina, ali ni do danas nema reakcije nadležnih, iako je riječ o devastaciji kulturnog dobra.
Čuvarima baštine ne smeta ni to što je u srednjevjekovne bedeme prije petnaestak godina uklesana ploča koja opisuje legendu o postanku Budve izmišljenu u jednoj beogradskoj marketinškoj agenciji, a koja je trebala da anulira legendu o Kadmu i Harmoniji, staru dva i po milenija.
Novokomponovanu priču o ljubavi Marka i Jelene naručila je HTP Budvanska rivijera, gdje izgleda nisu smatrali dovoljno zanimljivim to što se Kadmo i Harmonija, te Budva kao glavni grad Enhelejaca, pominju u djelu Periplus grčkog geografa Pseudo Skilaksa iz IV vijeka prije nove ere.
Ali, nije Budva usamljen slučaj grada koji bahato uništava ono najvrjednije što ima. Mitrović navodi primjer Kotora, grada zaštićenog kao UNESCO-ova baština, gdje ljudi od struke pokušavaju gotovo dvije decenije da vrate raniji izgled vrata Starog grada.
"Izgledala su tako barokno - imala su mletačka znamenja i kasnije austro-ugarska jer Mleci su tu bili četiristo godina, Austro-Ugarska stotinu. I tu je bio divan natpis na latinskom: 'Pravda je temelj države' ", ističe Mitrović.
Danas je nad glavnim vratima od Kotora datum oslobođenja Kotora iz Drugog svjetskog rata, bez objašnjenja što taj datum znači. Kako međunarodne konzervatorske norme propisuju da treba sačuvati svaki kulturni sloj, Mitrović se zalaže da se sačuva i taj datum, ali i vrati nekadašnji mletački grb. No, malo je vjerovatno da će se to desiti.
"Čim struka krene sa takvom najavom, onda dolazi do reakcija koje plaše da nismo potpuno prevazišli naše mračne strane prošlosti. Onda se recimo pojave borci koji napadaju predlagače, ljude od struke - arheologe, arhitekte, konzervatore, pa se poteže stara leksika i nazivaju ih neprijateljima i izdajicama", pojašnjava Mitrović.
Ni baštinu vjerskih objekata i svetilišta nije zaobišao rimejk njihovih današnjih upravljača. Prisjetimo se divlje gradnje i diskutabilnih crkvenih projekata na Rumiji, Sv. Stefanu, Ostrogu, Stradiotima.
Iako je na stotine objekata sakralne baštine devastirano u Crnoj Gori, nadležni ćute. Zato je bilo i očekivano da će Nacrt zakona o slobodi vjeroispovijesti, koji između ostalog reguliše i imovinu nad tim objektima, izazvati otpor Srpske pravoslavne crkve.
U korijenu problema je, prema riječima našeg sagovornika, to što se danas vjerski objekti u Crnoj Gori identifikuju prvenstveno sa nacijom i nacionalnom politikom, a ne zajedničkom baštinom.
"Vidimo ogromnu graditeljsku inicijativu Srpske pravoslavne crkve u Crnoj Gori koja je obnovila preko 650 crkava za poslednjih četvrt vijeka. Bilo bi bolje ako bi se više bavili duhovnom, vjerskom sviješću, nego građevinarstvom. Količina crkava sigurno neće podići svijest čovjeka u dvadeset prvom vijeku. Ali, istovremeno treba reći i da je to graditeljstvo metod kako današnji političari 'obilježavaju teritoriju' ", ocjenjuje Slobodan Mitrović.
Kulturna baština nas uči prolaznosti i tome da smo samo kap u civilizacijskom okeanu. Možda u toj nenaučenoj lekciji istorije možemo tražiti neke od uzroka onoga što nam se danas događa u Budvi, i Crnoj Gori.
