Dostupni linkovi

logo-print

Preživjeli logoraši prijedorskog kraja traže pravdu od države


Obeležavanje godišnjice zatvaranja logora Omarska, ilustrativna fotografija

Obeležavanje godišnjice zatvaranja logora Omarska, ilustrativna fotografija

Preživjeli prijedorski logoraši, te članovi njihovih i porodica žrtava i ove godine 6. avgusta su obilježili godišnjicu početka zatvaranja logora Omarska i komemoraciju stradalim Bošnjacima prijedorske regije.

Kroz logor Omarska je, zajedno sa logorima Trnopolje i Keraterm, prema podacima udruženja logoraša, prošlo više od 3.000 građana Prijedora nesrpske nacionalnosti u proteklom ratu. Oni koji su preživjeli logore i torture i danas zahtijevaju pravo na dostojno obilježavanje godišnjice.

No komemoraciju su organizatori prekinuli jer vlasnici firme “ArcelorMittal” nisu dozvolili pripadnicima Oružanih snaga BiH da uđu u krug bivšeg logora.

Preživjeli logoraši, te porodice ubijenih u prijedorskim logorima nisu zadovoljni odnosom vlasti prema strahotama koje su se u ratu dešavale u toj opštini. Logor Omarska osnovan je zajedno sa logorima Keraterm i Trnopolje odlukom Kriznog štaba prijedorske opštine 26. maja 1992. godine.

Prema nepotpunim podacima, u tim logorima ubijeno je oko 700 ljudi, te bilo zatvoreno preko 3.000 osoba. U oktobru 2013. godine otkrivena je u prijedorskoj regiji masovna grobnica u Tomašici iz koje je ekshumirano 430 posmrtnih ostataka, među njima i ubijenih logoraša.

I pored tih strašnih činjenica, mjesta stradanja nisu ničim obilježena, priča Mirsad Duratović, koji je imao tek 17 godina kada je odveden u logor Omarska:

„Lokalne vlasti nisu ove godine htjele čak ni da 20. juli, dan ukopa 284 prijedorske civilne žrtve rata, proglase danom žalosti. Na svaki mogući način vrše opstrukciju svih komemoracija koje porodice i bivši logoraši pokušavaju organizovati u Prijedoru. Međutim, i drugi dio države BiH, ovaj federalni dio, nije do sada pokazao neki poseban interes da se to mjesto posebno obilježi.“, kaže Duratović.

Najveći broj preživjelih logoraša danas živi u inostranstvu. Mnogi od njih preko ljeta dođu da obiđu rodna mjesta, ali i posjete stratišta. Među njima je i Midho Fazlić koji svake godine dodje iz Holandije da bi prisustvovao obilježavanju stradanja Bošnjaka u prijedorskim logorima:

„U logoru sam preživio sve moguće torture, mučenja - nije samo ja nego svi moji sugrađani zajedno sa mnom. Mučenja, ubijanja. U Omarskoj je svaki dan od prvog dana kad smo dovedeni pa do posljednjeg dana bila je tortura, ubijanja. Skoro svaki dan je po 20, 30 ljudi nestajalo, odvedeni suili pojedinačno su ubijani po logoru...“, priča o strahotama koje je preživjeo Fazlić.

Kroz prijedorske logore prošao je i Sudbin Musić koji je danas predstavnik Udruženja logoraša Prijedor 92.:

„Ja sam bio zajedno sa svojom porodicom i preživio sam masakr u mjesnoj zajednici Čarakovo u kojem je za svega nekoliko sati ubijeno 413 njegovih mještana. Zatim smo kompletna porodica, osim moga oca koji je strijeljan taj dan, bili zatvoreni u logoru Trnopolje gdje smo ostali jedan period i onda na jedvite jade deportovani. Dovoljno je da vam kažem da sam sa svojih 18 godina vagao svega 43 kilograma na visinu od 178 centimetara.“

Musić kaže da se etničko čišćenje nastavlja i danas:

„Dovoljan je pokazatelj činjenica da vam je javni sektor u Prijedoru potpuno etnički čist, da se mladom, obrazovanom bošnjačkom kadru ne nudi nikakvo radno mjesto. Ono što se odigrava na terenu je posljednja faza etničkog čišćenja čiji je proizvod, recimo, izostanak prvačića ove godine u mjesnoj zajednici Čarakovo, iz koje ja dolazim, prigradskoj mjesnoj zajednici koja je do rata brojala 2.417 stanovnika.“, upozorava Musić.

Midho Fazlić je u Holandiji prošao i liječenje od zadobijenih trauma u logorima. No svaki put kada ode u Prijedor, stare rane se otvore:

„Svaki dan dođeš u vizualni kontakt da vidiš nekoga iz Omarske ili Keraterma, neke od tih stražara koji su bili u Omarskoj ili Keratermu i koji hodaju slobodno po gradu. To je teški osjećaj. Onda se pitaš ima li uopšte nekog zakona i hoće li taj zakon ikada stići te, po meni, ubice.“, pita se Fazlić.

Logoraši su jedina kategorija onih koji su stradali u ratu u Bosni i Hercegovini koja nije zbrinuta zakonom, te ne uživa nikakvu zaštitu u vlastitoj zemlji. Zbog toga je potrebno hitno usvojiti zakon na državnom nivou koji bi štitio prava svih logoraša, jasna je to poruka koja se mogla čuti i na komemoraciji na prostoru nekadašnjeg logora Omarska.

XS
SM
MD
LG