Kakva je bila svakodnevica porodice u ratnim uslovima tokom Prvog svjetskog rata? Kako su se mijenjale potrebe želje i nadanja, saznaćemo kroz pisma Mahmuta efendije Žige i njegove supruge Ćamile, koje je rat razdvojio i koji nudi malo događaja, a puno osjećaja. Pokazuje i sliku odnosa supružnika koji, bez obzira na daljinu i ratne okolnosti, pokušavaju život održati normalnim. Jedina komunikacija Ćamile sa Mahmutom, koji je bio na frontu u Budimpešti, bila je putem pisama, kroz koja je Hana Younis, iz sarajevskog Instituta za historiju, rekonstruisala život žene i porodice u ta ratna vremena.
Biće tome i više od 100 godina kad je Mahmut efendija Žiga ispred „Koturačkog društva El Kamer“ pobijedio na takmičenju najboljih biciklista u Bosni.
Njegova slika na biciklu biva objavljena u kalendaru Gajret. A Mahmut, mlad momak od dvadeset godina, posta popularan i među djevojkama. Drugovao je s Ismetom Sokolovićem, koji je imao sestru Ćamilu.
I tako je tajnim viđanjem i ašikovanjem započela ljubavna priča koja je nakon što su ih zatekli same na ulici, što u taj vakat nije bilo pristojno, uslijedila i prosidba pitanjem Mahmut efendije da li ga Ćamila ljubi.
„Dragi Mahmut efendija, za onu riječ što ste me pitali ljubim li ja vas. Ja vas ljubim i srcem i dušom.. Moram da vas ljubim jerbo mi vas srce ljubi i srce mi vas voli.“
Hana Younis
Već do 1914. godine imali su dvije kćerke - Nazihu i Subhiju, a na putu je bilo i treće dijete. A onda je došao rat. Mahmut biva regrutovan, a Ćamila ostaje sama sa djecom.
Jedina komunikacija Ćamile sa Mahmutom bila je putem pisama, kroz koja je Hana Younis iz sarajevskog Instituta za historiju rekonstruisala njen život u ta ratna vremena:
„Ona je ostala sa dvoje male djece i u drugom stanju. Priča je rekonstruisana kroz njihova pisma koja su oni razmjenjivali tokom cijelog rata. Ona zapravo ukazuju upravo na tu jednu žensku borbu. Koliko god je taj rat bio veliki za velike sile, za imperije, za političke događaje, on je bio veliki i za male ljude - jer su njihove borbe također bile velike.“
U toku četiri godine rata, sa fronta u Budimpešti Mahmut ef. je pisao svojoj supruzi skoro svaki dan.
Međutim, sačuvano je njegovih 87 pisama i 168 karata, dok je do danas ostalo svega 18 Ćamilinih pisama i 16 karata.
Mahmut je svojoj Ćamki, kako ju je zvao pisao kako mu je „vrlo neobično,“ kao i to da stalno misli na kuću, tj. na nju i na djecu.
„Nejmaš pojma kako mi je pri duši ovoliko udaljen od tebe, pa još ne čujem ništa od vas. Kad god uzmem da ti pišem sve mi suze na oči udare, ali šta ćeš, mora se podnosit, pa odakle to sami Bog zna. Molim te piši mi svaki dan jer ne znaš kako željno očekujem šta čuti od vas.“
Pismo Mahmuta efendije Žige
U prvim mjesecima Mahmut se nadao da je njegov odlazak od kuće bio privremen, te da će ga ubrzo vratiti u Sarajevo.
Stoga je nastojao Ćamili pisati da je neophodno da ona izdrži bez njega samo malo, te da će to njegovo odsustvo proći brže nego što su se nadali.
Ipak, rat je promijenio puno toga, navodi Hana Younis:
„Ćamila hanuma je rat dočekala sa kućnom pomoćnicom, sigurnim prihoima koje je imala i za koje se nadala da će tako biti do kraja rata, zapravo da će se rat brzo završiti i da će ona ostati mirna i bar sigurna. Međutim, ona je isto tako napravila jedan iskorak iz lagodnosti u kojoj je živjela - nakon nekoliko mjeseci je ostala bez kućne pomoćnice, narednih nekoliko mjeseci je ostala bez prihoda uopšte i ona već krajem 1915. godine mora da sadi svoju baštu, koju sreća pa ima, da bi prehranila svoju porodicu. Dakle, to je jedan iskorak koji je ona napravila.“
Borba da sačuva porodicu, koja je u aprilu 1915. postala bogatija za sina Muhameda, na Ćamilina je pleća svalila veliku odgovornost. Tim prije što su sve nade da će rat završiti brzo - propale, a strpljenje, kako piše, na izmaku. Jedne zime pao je veliki snijeg, a Ćamila danima nije mogla izaći iz kuće. Njeno očajanje raste.
„Ako ostanem sama sa djecom još neko vrijeme, onda ću, Bože sačuvaj, postat budalasta, jer mi niko ne dolazi na sijelo, a ja ne mogu nigdje sama nemam kome djecu ostavit, nego izludi sa njima!“
Prvi je svjetski rat bio veliki i za male ljude, napominje Younis. Zapravo, njihov je rat trajao koliko su bili odvojeni od svojih najdražih:
„Njen brat Ismet nije bio oženjen - i Ismetu je djevojka ostala u Sarajevu. On je zaista koristio svaku priliku da dođe. I njihov rat je, po njima - oni to kažu u svojim pismima - trajao onoliko vrijeme koliko se oni ne vide. Onog trenutka kad on dođe, oni ašikuju - ona ne smije da izlazi, on čeka tako ponoć da dođe njoj pod prozore, i on to piše svojoj sestri, opisuje, i njemu rat taj dan ne postoji. I on pjeva, on je sretan narednih nekoliko dana. Međutim, kad on odlazi na front, djevojka piše Ćamili i kaže kako je rat ponovo krenuo. To je zapravo njena perspektiva. Za Ćamilu je rat počeo onog dana kada je njen suprug otišao u vojsku, što je bilo 1. decembra 1914. godine. I završio se kad se on vratio.“
Iako su svi u Mahmutovoj jedinici znali da je on oženjen, tugu za suprugom, kako piše, je često morao kriti:
„Kad god sam od tebe primio karte, uvijek sam plako i obeselio, ali sam uvijek morao zakrivat i to sakrit od drugova.“
U svakom je pismu svojoj Ćamki slao poljupce. U zavisnosti od toga kako je bio raspoložen, toliko bi poljubaca bilo u pismu. Za Ćamilu i Mahmuta rat je stao kad su se ponovno spojili i nastavili sa bezbižnim svakodnevnicom, koju e cijeli rat Ćamila prizivala.
