Nagrade "Duško Kondor": Časni ljudi u nečasnom vremenu

Nevladina organizacija ’Gariwo’ dodijelila je u Sarajevu nagrade ’Duško Kondor’ za građansku hrabrost i afirmaciju građanske hrabrosti. Šestu godinu zaredom nagradu ’Duško Kondor’ dobijaju osobe iz svih zemalja regije koje su rizikujući svoj život iskazale građansku hrabrost ili je afirmisale.

Goran Čengić iz Sarajeva, istaknuti rukometaš klubova Bosna, Mlada Bosna, Crvena zvezda i reprezentacije SFRJ, tokom rata živio je u okupiranom dijelu glavnog grada Bosne i Hercegovine - Grbavici, odakle je u junu 1992. godine odveden i ubijen kada je pokušao da spasi komšiju dr. Husniju Ćerimagića.

Veselin Vlahović Batko, kom se pred Sudom Bosne i Hercegovine sudi za ratne zločine počinjene na Grbavici, došao je po doktora Ćerimagića, a Goran je pokušao da ga spasi. Ali, nije uspio. Zajedno sa komšijom, Vlahovićevi vojnici odveli su i njega. Njegove komšije prisjećaju se tog događaja:

„Goran je odozgo zavikao: 'Šta radite sa tim čovjekom, šta vam on smeta!', a onda je on rekao: 'E, taman nam i ti trebaš'.“

„Drži ga lijevom rukom, a desnom mu je zavratio glavu. Ne da mu vode. U to je došao Čengić, ovoga je maloga pažljivo odgurnuo, skočio kao da je letio kroz zrak, vitak, tanak, lijep momak, doveo ga je do stola. 'Šta je bilo?' Neće ovaj da počne. Tek je onda počeo da plače: 'Ne da mi vode'. Goran ga je pomilovao po glavi i kaže: 'Slobodno ti idi po vodu, nikad te više neće napasti'.“

Devet godina nakon što je ubijen, Goranovo tijelo je pronađeno i pokopano. Nagrada ’Duško Kondor’ posthumno mu je dodijeljena za građansku hrabrost, jer se nije povukao pred naoružanim osobama, već se suprotstavio, kako bi zaštittio nepravedno progonjenu osobu. Goranov sin Vladimir kaže:

“Teško mi je da pričam o svom ocu, o njegovom liku i djelu, jer bi svaka moja riječ kao njegovog sina ili bilo kojeg člana porodice i bila suvišna, budući da je on nama svima pokazao šta znači ne samo građanska nego i ljudska širina i veličina, kojoj ga je naučila njegova porodica i društvo koje ga je okruživalo.“

Novinarka Jelena Lovrić kroz svoj profesionalni rad u vremenu prije ratnih događanja, tokom rata i nakon njega, nije pristajala na diktate moćnika, bez obzira s koje strane dolazili, hrvatske ili srpske. Kritički je analizirala uspon Slobodana Miloševića, a zbog dosljednog suprotstavljanja dominaciji, u Tuđmanovoj Hrvatskoj postala je suvišna, te ostala bez posla.

„Ne želim živjeti u prošlosti. Ja danas radim sa kolegama koji su svojedobno bili neka vrsta mojih progonitelja. Jednostavno se ne želim vraćati u to vrijeme koje je za mene prošlo", kaže Jelena Lovrić.

Jelena Lovrić pisala je za brojne medije u regionu, poput političkog tjednika Danas, magazina Feral Tribune, Slobodne Dalmacije. Radila je i za Radio Slobodna Evropa. Danas radi kao kolumnist u nedjeljniku Globus i Jutarnjem listu.

Nagradu ’Duško Kondor’ dobila je jer je brojnim tekstovima i u teškim vremenima ratova, zločina i mržnje sačuvala čast i dostojanstvo profesije. Smatra da novinari nisu bili ideolozi rata, ali su propagandom omogućili da dođe do ratnih dešavanja.
“Bilo je vrijeme u kojemu su novinari odigrali vrlo nečasnu ulogu. Bili smo dileri mržnje, funkcionirali smo kao neka vrsta instrumenta sukoba. Bez nas rat ne bi bio moguć, mi smo ga omogućili.“

Jedan od najvećih boraca za ljudska prava i prava radnika, sociolog i dugogodišnji urednik lista Republika, Nebojša Popov iz Srbije, kontinuirano radi na demokratizaciji društava u kojima je živio. Prvo jugoslovenskog – socijalističkog, a potom srbijanskog – nacionalističkog. U vrijeme opsade Sarajeva Popov je bio osnivač grupe građana „Živeti u Sarajevu“ koja je organizovala proteste zbog razaranja tog grada. Organizovao je pomoć Sarajlijama i prvu posjetu antiratne grupe iz Beograda opsjednutom Sarajevu.

„Hteli smo da pokažemo najugroženijim ljudima u tom trenutku u čitavom svetu da postoje u Beogradu ljudi koji ozbiljno misle o njihovoj sudbini, o njihovom stradanju i koji ozbiljno hoće da ih podrže da prežive", pojašnjava Popov.

Osnovao je Centar za antiratnu akciju u Beogradu. Uz velike lične žrtve, za vrijeme Slobodana Miloševića u Srbiji, upirao je prstom u nacionalistički program kao najveću nesreću postjugoslovenskih društava. Hrvatski politički analatičar Žarko Puhovski o angažmanu Nebojše Popova kaže:

„On je imao jedan posebni talent koji je imao veliku vrijednost jer je naprosto ljude ohrabrivao. On je igrao ulogu ledolomca ili gromobrana, kako hoćeš. S druge strane, ljude je frustrirao jer su se osjećali nedovoljno hrabrim. On je naprosto bio spektakularno nezabrinut za mogućnost da ostane bez glave.“

Nebojša Popov, ovogodišnji je laureat nagrade ’Duško Kondor’ za građansku hrabrost:

“Strah nije opasan samo zato što razara ličnost, nego i zbog toga što ga prati mržnja, a iz mržnje sledi nasilje. Mi smo i pre tih dvadeset godina i posle tih godina, naročito tokom ratova, sve to iskusili", kaže Popov.

Gotovo dvadeset godina nakon rata na prostoru bivše Jugoslavije, ljudima i dalje treba hrabrost da otvoreno progovore o problemima, jer se to većini ne sviđa.

O stanju u bh. obrazovanju javno je pisala Melisa Ismičić, mlada nastavnica iz Novog Šehera kod Maglaja i zbog toga je ostala bez posla. Dobila je nagradu ’Duško Kondor’ je javnost suočila s pitanjem šta u Bosni i Hercegovini mogu očekivati mladi koji se bore za pravdenije društvo.

**********************************
Program Pred licem pravde - Suđenja za ratne zločine na prostoru bivše Jugoslavije pripremaju Radio Slobodna Europa i Institut za ratno i mirnodopsko izvještavanje (IWPR).

Svake nedjelje od 18.30 do 19.00 i od 22.30 do 23.00 sata - samo u našem radijskom programu i na internet stranici.