Izbori su u funkciji legitimacije političke oligarhije

Napredujući ka EU, Hrvatska je ponajviše odmakla od toga da se njeni birači opredjeljuju prema uobičajnim orjenitrima na Balkanu, najčešće nacionalnom ili ideološkom predznaku. No uprkos velikom broju političkih stranaka, građani u Hrvatskoj imaju vrlo malu mogućnost kvalitetnog izbora. Sve dosadašnje vlasti više su bile u funkciji grupacija novca i moći, nego li građana.

Sve je to, zaključuju politički analitičari, dovelo do apatije i opadanja povjerenja u političke stranke, među kojima se ne uočavaju veće razlike, pa birači i ne biraju, već, kako sami kažu, odabiru manje zlo:

„Sve je to isto. Samo drugi paket. Drugi naziv, ništa drugo. Svak kak bu došel iskoristio to tak da sebi napuni džep a ne drugima. I to je to.”

„Ja sam već stara i to mi nije prva vlast. To vam samo ide ovako u krug. Ko bi gore, sad je dole, a ko je dole ide gore. To je tak. Ko je napravio šta za narod? Nek’ mi oproste, al’ bogme nije niko. Šta su napravili dobro? I jedni i drugi nas gule. Za kaj? Što tajkune ne pogule? To uopće nije kapitalizam, to je imperijalizam. Kaj mi pričaju?”

U Hrvatskoj je registrirano 116 političkih stranaka, ali unatoč brojnosti, svježih, novih i realnih ideja je malo, ocjenjuje ugledna psihologinja i umirovljena sveučilišna profesorica Mirjana Krizmanić.

„Kao što vidite sad, ova Vlada je svježa, ja sam jako navijala za njih, ali praktički u trenu su se pokazale iste metode. Mislim da je neoprostivo da se izglasa uredba, zakon, prijedlog, a da nepravomoćno osuđene osoba može biti u Vladi. Ne možete dobiti ni mjesto čistačice ako ne donesete potvrdu da niste u nikakvom postupku, a možete upravljati zemljom, a da ste već nepravomoćno osuđeni. To znači da je neki sudac već utvrdio da ste krivi. Mislim da je to strašno i da to ruši kredibilitet. Onda svi kažu da je to zapravo sve ista priča”, kaže Mirjana Krizmanić.

I to, nastavlja doktorica Krizmanić, čini ljude nemirnima, tope im se nade, a popularnost novoizabranih pada, ali kaže, „manje zlo“ je još uvijek „manje zlo“ jer postoji i gore od toga:

„To znači da smo odabrali najbolje što nam se nudilo. Ne nudi mi se ništa dobro, ili premalo dobrog mi se nudi.”

I Tomislav Klauški, kolumnist internetskog portala Index.hr smatra da je na zadnjim predsjedničkim izborima u Hrvatskoj, aktualni predsjednik Ivo Josipović lako pobijedio zato što je, njegov konkurent, Milan Bandić – izgubio:

„To je zapravo prokletstvo koje Hrvatsku prati nekoliko izbornih ciklusa. Upravo posljednji parlamentarni izbori su pokazali da je SDP došao na vlast zato što je HDZ uništio državu i upropastio svoju stranku i zamjerio se svima kojima se mogao zamjeriti, te ogrezao u kriminal i korupciju. Tako da praktički nije bilo nikakvog drugog izbora, nego izabrati one koji su prvi bili alternativa, a to je bila ta SDP-ova koalicija. Isto se dogodilo na predsjedničkim izborima kada Ivo Josipović nije ničim pokazao da on zaslužuje biti predsjednik Republike. Njegov politički ugled je bio minoran, nije iza sebe imao ništa osim profesorske i određene skladateljske karijere, ali budući da mu je protivnik u drugom krugu bio omraženi, njegov antipod, Milan Bandić, koji je bio, možda i gora varijanta HDZ-a, ponovo građanima nije preostalo ništa drugo nego da odaberu prvog boljeg od Bandića. To je sindrom koji se ponavlja još od 2000. godine kad je tadašnja Račanova koalicija pobijedila zahvaljujući tome što je Tuđmanov HDZ uništio Hrvatsku. Vrijedi očekivati da će se to ponavljati dalje. Kako ova vlast bude razočarala birače, opet će doći neka nova, ne zato što je bolja nego zato što ova prethodna nije opravdala očekivanja”, ocjenjuje Tomislav Klauški.

Ljudi su očekivali promjene

„To kaj se dešava to je katastrofa. Toliko nezaposlenih. Pogledajte prevoz. Ljudi se švercaju zato kaj moraju. Komunalije rastu. Ne možete dobiti posao ni na crno, a kamo li… Sjednite se pred televizor i gledajte Sabor. To vam je dovoljno. Dok je na vlasti bio HDZ, za koaliciju nije ništa valjalo šta god su oni radili. Sad kad je koalicija na vlasti, HDZ-u apsolutno ništa ne paše što ovi rade”, kaže nam jedan Zagrepčanin.

„Ljudi su očekivali promjene jer je za vrijeme HDZ-a zbilja bilo loše, ali ljudi kriza je u Europi. Pa ne može se nešto preko noći smisliti i bolje napraviti”, dodaje drugi.

Sveučilišni profesor i voditelj Centra za politička istraživanja, doktor Anđelko Milardović pojašnjava da političke garniture koje dolaze na vlast iz političkih stranaka nisu u funkciji građana, jer nisu tako ni programirane:

„Same po sebi su te grupe zapravo oligarhijske jer one ne služe interesima građana i nisu ni programirane da služe interesima građana, nego se služe interesima banaka, korporacija, medija, odnosno grupacijama novca i moći - bili oni socijaldemokrati ili neko drugi. Pa pogledajte Milanovića, on je neoliberalno orijentiran. Svaka ekipa koja dođe na vlast, bila ona uvjetno lijeva ili uvjetno desna ona je u funkciji kapitala.”

Doktor Milardović, koji upravo radi na novoj knjizi pod nazivom „Simuliranje demokracije“, očekuje daljnje urušavanje demokracije i sve veće nepovjerenje građana u političke stranke i politiku uopće, kao i smanjen interes za izlazak na izbore, što nije samo specifikum Hrvatske.

Smatra da će se stvari općenito razvijati u pravcu minimalnih demokratskih procedura i tehnokratizacije vlasti. Ukoliko dođe do produbljivanja političke krize i jačanja populističkih skupina u zapadnoj Europi, očekuje i stvaranje tehnokratskih saveza.

„Taj trend je već počeo jer kapitalu je najvažnije da bude siguran. U tom smislu se susrećemo sa osobama iz financijske oligarhije, odnosno iz tehnokratskih struktura, koji ne sudjeluju na izborima, nego ih se naprosto imenuju”, smatra Milardović.

Navodi primjer imenovanja grčkog premijera Papademosa i talijanskog Montija, a slično se, kaže, skoro dogodilo i u Sloveniji.

„Kada ponašanje unutar nekakvog društva definiraju financijske agencije, odnosno agencije za određivanje rejtinga, čini se da se demokracija svela na jednodnevni praznik. U tom smislu izbori, kontrolirani politički spektakl, nisu u funkciji legitimacije građana i njihove političke volje, nego su u funkciji legitimacije političke oligarhije. Prema tomu, da bi se uopće razumio diskurs manje zlo – veće zlo, treba zaroniti u priču o post-demokraciji“, zaključuje Milardović.